FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Bio sam na X-Men maratonu i bolje je sa mutantima

Nikada me nije nešto ložila ideja da gledam po nekoliko filmova zaredom. Možda zato što su svi hteli da gledaju sva tri dela Kuma, a meni je to bilo sranje.
Foto: Autor

Pre nekoliko godina sam se nešto naložio da istrčim polumaraton. Komšija se borio sa viškom kilograma, pa smo krenuli da špartamo, prvo po parku, a zatim smo prešli na kej. Relativno brzo smo napredovali, nabili smo kondiciju i bez Rokijevog saundtreka, komšija je gubio kilograme gotovo neverovatnom brzinom, a gubio sam ih i ja, možda i brže od njega. Što ne bi bilo uopšte loše da nisam počeo da trčim sa 65 kila. Na osmom kilometru sam stao, plašeći se da se ne dezintegrišem. Komšija je u godinama koje su usledile istrčao nekoliko polumaratona u više različitih gradova u Srbiji i inostranstvu, a ja sam odustao, trčkarajući povremeno (možda sam čak i džogirao, nemam pojma gde je granica) koliko da održim kondiciju, nesvestan da sam u samom startu izabrao pogrešan maraton.

Reklame

Nikada me nije nešto ložila ideja da gledam po nekoliko filmova zaredom. Možda zato što su svi hteli da gledaju sva tri dela Kuma, a meni je to bilo sranje. Nisu mi ti filmovi bili sranje, ali ako bi ih spičio sve u jednom danu, ona muzika bi mi se uvrtela u glavu i ne bih mogao da je se oslobodim naredna dva meseca. E to bi bilo sranje.

Zatim su pokušali da me nateraju da gledam svih šest delova Ratova zvezda, ali redosledom epizoda I, II, II,IV, V i VI, da bi finiširali odlaskom u bioskop na najnoviji nastavak. Mrzelo me je da toliko odugovlačim sa gledanjem The Force Awakens, a i ideja da gledam SF serijal tako što ću da prvo da gledam film sa, po sadašnjim kriterijumima, lošim specijalnim efektima, koji bi se svakim nastavkom poboljšavali, da bi na sredini pali na najlošije moguće, a onda išli ka boljima koji na kraju ne bi dostigli nivo prvog odgledanog filma mi je bila moronska. Da, svestan sam da je u ovom slučaju bitna radnja, ali za nju me zabole kada je već unapred znam.

Pokušaj nagovaranja da gledamo director's cut Gospodara prstenova nije ni vredan pominjanja.

Kada mi je urednica pre neki dan dala zadatak da idem u bioskop na X-men maraton, obuzela su me neka čudna osećanja. Veliki sam fan Marvela, stripova i superherojštine u globalu, ali nisam bio siguran da li sam spreman za ovako nešto. Nisam bio utreniran, šta ako mi se prispava, ogladnim, ukočim se ili me protera? Onda sam se smirio i sagledao pozitivne strane. Imam najbolji zadatak na svetu (po mojim i merilima nekih dvanaestogodišnjaka), moći ću da odgledam film pre brata, pa kreten neće moći da mi spojluje kao što uvek uradi, a i ovo je bio polumaraton jer su prikazivali samo filmove sa Fasbenderom i kompanijom. Nisam imao šta da izgubim. Fox je mahom radio dobar posao kada su u pitanju Marvelovi filmovi (ako ne računamo sve vezano za Fantastičnu četvorku i Wolverine: Origins), a od onog Snajderovog sranja ne bi mogao da bude gori ni Nikoletina Bursać: Reborn sa sve Dragomirom Pajićem. Odlučio sam da probam, pa sam otišao i kupio karte za sebe i devojku. Bio mi je potreban neko od poverenja i kome je iskreno stalo do mene u slučaju da kolabiram.

Reklame

Maraton je počinjao u šest popodne i prvi na redu je bio First Class, logično. Kada se prvenstveno prikazivao, nismo imali bioskop u Nišu, pa je ovo taman bila prilika da ga pogledam ljudski, da ne kažem "na velikom platnu", jer ono, bili smo u maloj sali, što je zapravo bolje, jer se u njoj eksplozije ne čuju kao kapisle i još nešto osim titlova može zaličiti na 3D.

Predao sam karte tipu na ulazu, a on ih je pocepao kao da sam mu uručio broj telefona novog frajera njegove bivše. Pogledao sam ga kao mali poljski Jevrej koga na kiši odvajaju od keve i pitao ga zašto je to tako bezosećajno uradio i zar mu nije palo na pamet da ja možda skupljam bioskopske karte i da mi je upravo uništio kolekciju. Samo mi se izvinio, a mi smo prošli dalje.

Ne znam da li je trećina sale bila ispunjena, što je bilo baš do jaja, jer do sada, kad god sam gledao neki Marvelov film, obavezno mi je neki kreten drmao sedište ili glasno disao kroz nozdrve, onako, kao gnu pred smrt. Ali sada je bilo dovoljno mesta da se svi rasporedimo tako da ne napinjemo jedni druge. Seli smo na naša mesta sa najvećim prostorom za noge. Znam da je mega seljački unositi hranu koju ne možete kupiti u samom bioskopu, ali sam morao da prošvercujem čokoladu i neke gricke. Desperate times call for desperate measures, a trebalo je još minimum šest sati da provedem ovde.

Organizatori maratona su napravili vrhunski omaž činjenici da 2011. bioskop nije postojao, pustivši nebioskopski snimak First Class koji je bio nekako uži od platna, dok je titl, koji je većim delom kasnio par sekundi, išao ispod platna. To ne bi predstavljalo problem da likovi u filmu sa engleskog ne skaču na ruski, francuski i nemački. Bukvalno su mi sjebali scenu i kojoj se Rade Šerbedžija vaćari sa vazduhom. Svejedno, film je bio kul, uvek volim da gledam početke tih likova, da vidim tu njihovu ljudsku stranu (u prevodu – kakvi su naivni mladi kreteni bili), a i Fasbender je još jednom dokazao da je Kluni bio u pravu po pitanju njegovog međunožja. Brate, i kroz kostim se provaljuje. Slistili smo čokoladu i ja sam bio još uvek svež. Nisam se ukočio, vid mi je bio okej, samo sam još bio gladan.

Reklame

Imali smo pauzu od četrdeset minuta pre početka Days Of The Future Past, što me je malo zbunilo. Mislio sam da će ovo biti pravi eksperiment, da će nas zaključati unutra, pritisnuti plej i vidimo se kroz šest sati. Ali nema veze, taman je ovo bila super prilika da se ispišam i dopunim zalihe.

Na izlasku iz sale mi je prišao drugi radnik, držeći u rukama komplet novih karata i govoreći kako je to za mene. Kakavi jebeni carevi. Kupili su me ovim gestom.

Nekako je vreme brzo prolazilo. Izvrteli smo se malo na ulici, ušli na internet, ja sam bio da pišam, opet, i već je bilo vreme da se vraćamo nazad. Mislio sam da ću Days Of The Future Past iskoristiti za kraću dremku, jer su mi sećanja bila još uvek relativno sveža, ali nije bilo šanse. Činjenica da sam odgledao jedan film i da su mi sledila još dva jednako dobra me je još više naložila. Samo sam zgrabio one kokice i podsetio se kakav sam mind-blown doživeo kada sam ga sa drugarom gledao pre nekoliko godina. Sada je sve bilo super, titlovi su bili norlmalni, kao i zvuk i slika. Šerbedžija se nije pojavljivao, Piter Dinklidž je bio prekul sa njegovim hoklicama, dok su kurati Fasbneder i neprevaziđeni Džekmen pravili pičvajz na ekranu. Noge su počele blago da mi trnu, ali predstojala nam je još jedna pauza, taman da ponovo jedem.

Nakon drugog filma sam se već osećao hardkor. Apocalypse je počinjao u ponoć i iako sam krenuo malo da zevam, nije mi ni prolazilo kroz glavu da bi bilo šta moglo da me obori sad na kraju. Trebalo mi je nešto da se malo razbudim, pa sam uzeo picu sa čili sosom, što se ispostavilo kao potpuni zajeb, jer sam kroz par zalogaja morao salvetom da skidam isti. Ne znam koja je fora sa tim odlaskom u bioskop i straha da ćemo ostati gladni. Kao da smo u logoru u kojem nam jednom nedeljno služe đon od cipele u tonus hleb, a ne u sali za puštanje filmova iz koje možemo uvek da izađemo. Shvatio sam da nešto sa mnom nije u redu kada sam pored čokoladice kupio i 4 Čupa Čups lizalice. Sećam se da sam poslednju pojeo 2001. kada sam sa košarkaškim klubom išao na utakmicu u Knjaževac i da me je neki trener istripovao da ću se zadaviti ako autobus naglo ukoči. Ali sada više nisam bio u autobusu, trenera nije bilo, a ja sam odrastao čovek koji je upravo ispucao više od 2000 dinara za par sati i to samo u krugu bioskopa.

Reklame

Pred početak trećeg filma se već osećala neka domaća atmosfera. Iako se nismo družili međusobno, ipak smo bili neka vrsta zajednice. Tu smo već šest sati, kao neko istureno odeljenje na ekskurziji, samo nema ko da mi sere o smrtonosnoj strani lizalice. Svako je imao svoje mesto, a i dozvolili su nam da zadržimo 3D naočare od prethodnog filma, pa se nisam tripovao da će mi neke nove briti prevelike ili da ću zaraditi konjuktivitis. Devojke koje su sedele do nas su prešle napred, pa je naš red bio ceo prazan, rađajući mi neshvatljivu želju da se ponašam kao seljak, izujem cipele, legnem ili šta mi god padne na pamet.

Početak filma mi je bio do jaja. Najviše mi je bilo kul što su vratili Mojru, jer je baš simpatična ženica, a i opet sam imao uvid u to kakvi su zabavni idioti bili određeni likovi pre nego što ih je Ksavijer uzeo pod svoje. Sad, fora je što mene nikada nisu specijalno vozili ti apokaliptični filmovi jer se svode na to da neki frajer dođe, napravi sranje, ali ga ipak razbijemo uz odjavni kadar sa čestitanjem i dugim gledanjem u oči članova Pentagona. Otrpilike se to i ovde dešava, evo, bez spojlera. En Saba Nur (koga glumi Oskar Ajzak, ali za razliku od simpatičnog Po Demerona iz The Force Awakens, ovde je ružan kao otrov) hoće da izgradi novi svet i sakuplja svoja četiri jahača Apokalipse kako bi im napravio fudbalerske frizurice i obukao ih po poslednjoj SM modi. On uzima Storm (koja bi se verovatno priključila ISIS-u da je on nije pronašao), Sajlok (Olivija Man koja rečenice izgovara istom intonacijom kao Sloan Sebit kad čita finansijske vesti u Njuzrumu, pa zvuči super), Ejndžela (sa IQ-om 12) i Magneta, koji opet dokazuje da je najveći baja jer se jedini u ekipi ne oblači kao kreten. Pojavljuje se i Hju Džekmen koji odnese šou, pritom ne izgovorivši nijednu rečenicu.

Reklame

Negde na polovini filma su krenuli intenzivnije da se javljaju prvi znaci umora. Sve češće sam zevao, ukočio se i osećao kako mi se kosa masti. Pokušavao sam da nađem udoban položaj, ali u ovoj poodmakloj fazi je to bilo nemoguće. Probao sam sa podizanjem nogu, turskim sedom, menjanjem sedišta, čak sam stavio devojci glavu u krilo ali je naslonjač za ruke pretio da mi slomi rebra i nisam video pola platna. Ali film je bio mega zabavan, štaviše, netipično zabavan za Fox, pa me je zadržao do kraja u sedećem položaju. Kviksilver je razvalio i hvala Bogu ne nosi jeftine rumunske trenerke kao onaj Vidonov, čak se i matori Sten Li pojavio sa ženom.

Na kraju filma se čuo zasluženi aplauz, samo je mene sramota malo bilo sramota da aplaudiram kinooperateru, mada su verovatno ljudi aplaudirali jedni drugima jer smo svi izdržali ovo. Kada se saberu sve pauze, već 8 i po sati smo bili u bioskopu. Prekovremeni rad.

Čekali smo after credits scenu, buljeći u silna imena i tražeći da vidimo da li ima neki naš da je radio u keteringu ili slično. A onda se jednostavno film prekinuo. Tip koji je bio zadužen za puštanje filma je hteo da nas poštedi muka čitanja svih imena ljudi iz Second Crewa, pa je hteo da premota i nešto sjebao. Nisam mogao da se ljutim na njega, ne posle onih novih karata, a ionako ću doći opet da gledam.

Vratili smo naočare i pošli ka stepenicama, a onda smo čuli da je film ponovo krenuo, pa smo pozvali ostale i utrčali u salu. Ponovo je išao Second Crew, ali je neko viknuo kinooperateru da sad ništa ne pipa i da ćemo se strpiti. After credits scenu, koja je bila nepotrebna jer je bila isuviše logična, sam video duplo, ne znam da li zato što više nisam imao 3D naočare ili zbog premorenosti.

Kada smo konačno izašli iz bioskopa oko pola 3 ujutru, atmosfera je bila slična onoj kada izađete iz kola na nekom graničnom prelazu. Bilo je prohadno, ali prijatno i kao da će svakog trenutka da počne oluja. Nije bilo skoro nikog živog na ulicama. Došao sam kući, istuširao se, bacio svu garderobu na pranje i komirao se.

Konačni rezultat: potrebna mi je nova kičma, oči me peku i kasnim sa predajom teksta, ali da mi neko predloži novi filmski maraton, bez razmišljanja bih pristao. Može i Star Wars, koji god redosled, samo da bude u bioskopu, smaraju me te kućne varijante jer može neko da zapali cigaru ili da traži da pauziramo kako bi pohvatao sve. I ne Kuma, zajebite me sa tom melodijom.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu