FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Bol zbog gubitka roditelja kada si mlad

Gledao sam neku eksperimentalnu lutkarsku predstavu kada mi je stigla ta poruka. Moj tata je doživeo nesreću.

Fotografija: Flickr korisnik Tassilo von Parseval

Gledao sam neku eksperimentalnu lutkarsku predstavu kada mi je stigla ta poruka. Moj tata je doživeo nesreću. Poveo je našeg psa u šetnju i nije se vratio. Neko ga je našao kako leži na stomaku u parku pored naše porodične kuće.

Kasnije su nam doktori objasnili da je tata imao aneurizam. Nije reagovao na spoljne nadražaje, ali davali su sve od sebe da mu bude udobno. Ljudi su mu dolazili u posetu. Bilo je mnogo plakanja. Dva dana kasnije, skinuli su tatu sa aparata za održavanje života. Imao je 56 godina.

Reklame

Pročitajte i: Ove stvari će vam biti jasne tek kada vam umru oba roditelja

Ja sam bio na završnoj godini fakulteta kada mi je tata umro, i bio sam potpuno neprimpremljen na život bez njega. Sve je izgubilo smisao. Izgubio sam svoj privremeni posao. Imao sam problema sa snom. Pao sam dva ispita i izgubio osam kila.

Iako sam i ranije imao nalete depresije, ovo je bilo drugačije. Tuga je bila akutna. Znao sam zašto se osećam tako, i znao sam da to ništa ne može da promeni. Ova osećanja su bila dodatno pojačana zbog toga što je osoba kojoj sam se inače obraćao za savete bio moj ćale. A on, naravno, nije mogao da mi pomogne.

Prošlo je pet godina otkako je tata preminuo, i tokom tog vremena, i neki moji prijatelji su izgubili roditelje. Isprva sam mislio da jednostavno nismo imali sreće, ali posle depresivne pretrage na Guglu sam naišao na statistiku koja kaže da jedan od sedam Amerikanaca do svoje dvadesete godine izgubi jednog od roditelja ili nekog najbližeg krvnog srodnika. Ja sam bio malo izvan te grupe kada je tata dobio aneurizam, i nisam mogao da nađem odgovarajuće podatke za Kanadu, ali mislim da tvrdnja i dalje stoji. Ovo je učestalije nego što se misli.

Nedavno sam intervjuisao neke od svojih prijatelja povodom smrti njihovog roditelja. Ideja mi je bila da izvučem neke citate i sastavim neku vrstu bukvara za to kako da se nosimo sa gubitkom mame ili tate. Želeo sam da napišem vrcav i zabavan članak, a da u isti mah ponudim i prave savete. Nešto poput: „Deset najvažnijih stvari koje niste znali o smrti roditelja", ili „Nisam mogao da prestanem da plačem na sahrani svog oca, i nikada nećete pogoditi šta se zatim dogodilo".

Reklame

Ali posle obavljenih razgovora, moja ideja je delovala kretenski. Moji prijatelji su bili iskreni i ranjivi, i naši razgovori su trajali mnogo duže nego što sam mislio. Ono što sam shvatio je da to da smo svi mi očajnički želeli sa nekim da podelimo naše priče, ali da retko imamo priliku da zapodenemo tu temu. To nije nešto o čemu se razgovara tokom izlazaka ili večera, i uprkos činjenici da je svakome od nas taj gubitak potpuno izmenio način interakcije sa ostatkom sveta, niko od nas u stvari nije mnogo pričao o tome.

Intervju i su bili sirovi i tužni, i želeo sam da u tekstu sačuvam što više toga. Mislio sam da je najbolji način da to uradim tako što im neću smetati i pustiti ih da sami sve ispričaju. Slede odlomci iz intervjua.

Mina – 26, glumica

Moja mama je bila samohrana i doselila se u Kanadu iz Indije. Takođe je bila i žrtva porodičnog nasilja, od strane mog oca. Reći da je moja mama bila žestoka bi bilo potcenjivanje. Bila je tvrdoglava, intenzivna i neumorna u svemu što radi. Nešto što sam, na sreću ili na žalost, od nje nasledila.

Takođe je bila i gostoljubiva na tipično indijski način. Očekivala je da pojedeš ono što ti spremi i da sediš u njenoj trpezariji. Prihvatila je sve moje prijatelje, čak iako se brinula da će me pretvoriti u hipi ateistu koji voli umetnost.

Preminula je dok je bila u poseti mom ujaku u Alepeju, Kerala, južnoj pokrajini Indije. Molila se. Mama je bila veoma religiozna. Bila je kao Isusov superheroj. Molila se u krevetu. Moji sestra i brat su bili u sobi s njom, ali su već zaspali. Izgleda da je imala problema sa disanjem. Probudila je mog brata i moju sestru i uspaničila se. Moja sestra ju je odvela dole u prizemlje. Cela kuća se probudila. Pomogli su mojoj mami da sedne u ujakova kola, i on ju je odvezao u bolnicu. Tek što su se isparkirali, ona je ispustila poslednji dah. Sve ovo su mi pričali moji brat i sestra. Verujemo da je umrla od srčanog udara koji je izazvao njen dijabetes.

Reklame

Umrla je preko okeana, pa je sve bilo… komplikovano. Moj ujak se postarao praktično za sve što je bilo neophodno smesta učiniti, ali kada sam se vratila kući u Kanadu, morala sam da ukinem njene kreditne kartice, da pokušam da nađem testament, da otkažem i zamrznem njene bankovne račune, da platim račune. Bilo je previše. Moja mama ništa nije pripremila. Ona je bila stara škola, nikada nije želela da razgovara o svojoj smrti, testamentu, ili o tome kako će izgledati naši životi kada ona umre.

Iako nisam stvarno volela svoju porodičnu kuću, sklanjanje stvari koje je naša mama volela je bilo užasno i tužno. To je bilo stvarno konačno. To nam je govorilo da se ona zaista više nikada neće vratiti. Taj osećaj je bio pojačan činjenicom da je sahranjena u Indiji. Nisam imala gde da je obiđem, ili da jednostavno sedim i pustim da mi nedostaje. Porodično imanje i kuća su bila poslednja mesta na kojima smo moji brat i sestra i ja mogli to da činimo.

Obično sam veoma društvena. Jedna od najvećih promena koje su se dogodile otkako je umrla je ta što sam postala neverovatno introvertna. Nisam više ona stara, i tako se osećam proteklih 11 meseci.

Kada bih morala da dam neki savet, ohrabrila bih ljude da aktivno (ali i taktično) propituju svoje roditelje da li su razmišljali o tome što će se događati kada oni preminu. Takvi razgovori, u prisustvu sve dece, iako neprijatni i morbidni, doprineće tome da svi budu upućeni u sve.

Reklame

Takođe treba ići i na terapiju.

Ron – 44, producent

Moji roditelji su se razveli kada sam imao dve godine, i zbog njihovih razlika moj otac se držao podalje. Poštom bi mi poslao poklon za Božić i pisao mi je par puta godišnje, ali to je bilo sve. Glas sam mu prvi put čuo tek kada sam imao 12 godina, kada me je iznenada pozvao i rekao mi da želi da me vidi i da mi bude tata. Bio sam nervozan zbog susreta, i bilo je čudno, ali bio je stvarno fin i baš se trudio. Viđali smo se nekoliko puta godišnje, i izgledalo je da su mama i on zakopali ratne sekire. Ali onda se sve raspalo, i ponovo je otišao.

Otkako sam odrastao sam ga video svega par puta, iako je bilo još poziva i pisama. Kada sam imao 25 godina, jednom me je ispalio, i tada sam rekao sebi da neću više da dozvoljavam da me „tata na određeno vreme" zajebava, i to je bilo to.

Zaputio sam se na matine projekciju onog glupog filma sa Markijem Markom i njegovim plišanim medom koji govori, kada su mi javili. Imao sam gomilu propuštenih poziva od mame. Pozvao sam je, sluteći da nešto nije u redu. Plakala je. Stalno je ponavljala kako je umro potpuno sam. Nismo sasvim sigurni od čega je umro, jer je neko duže vreme bio mrtav, sam u svom stanu, dok ga neko nije pronašao. Misle da je imao infarkt. Komšije su počele da osećaju miris truleži.

Odredio je mene za izvršitelja svog testamenta, što me je zapanjilo. Nismo razgovarali više od deset godina, ali pretpostavljam da nije imao kome drugom to da prepusti. Ponekad pomislim da je to učinio da bi mi napakostio: sada moraš da se baviš mnome. Ovo je moj život. Iznenađenje!

Reklame

Dokumenta su mu bila u haosu, i bilo je kao u nekoj detektivskoj priči, morao sam da sastavim njegov život i poslove od parčića papira i dnevnika. Na kraju sam shvatio da je bio pustinjak koji je stalno izbegavao da se viđa i druži s ljudima. Sedeo je kod kuće i slušao prenose utakmica „Džejsa" na radiju. Odlazio je u crkvu, ali izgleda da ni sa kim nije razgovarao.

To me je mnogo uplašilo, jer i u meni čuči taj pustinjak, a imam i niz propalih veza, tako da lako mogu da zamislim da završim isto kao on. Nasledno sam loš u mnogo istih stvari kao i on, ali pokušavam to da prebrodim.

Nisam tužan zbog toga što mi nedostaje. Tužan sam zbog toga što je zeznuo stvar i što sam veći deo života proveo bez oca. Tužan sam zbog toga u šta se pretvorio njegov život i zbog toga kako je završio. Kada sam završio sa sređivanjem njegovih stvari i poslova i kada smo ga sahranili, stalno sam svima govorio: „Moramo da se držimo zajedno. Naši odnosi se neće sami o sebi starati, propašće ako se ne bavimo njima".


Pogledajte i naš nagrađivani dokumentarac "PozHIVtivan":


Marta – 28, stručnjak za inventar

Tata mi je umro početkom decembra 2003. Imao je rak pankreasa, ali to smo saznali tek nedelju dana pred njegovu smrt. Celog leta se osećao posrano. Išao je kod svog lekara, ali on nije uspeo da otkrije šta mu je. Jednog jutra je moja mama konačno odlučila da ga odvede u Urgentni centar, i da ne odu odatle dok ne saznaju šta se događa.

Reklame

Sećam se kada mi je tata oko šest ujutru ušao u sobu i nonšalantno mi rekao da on i mama idu u bolnicu. Krenula sam da ustajem, ali on je insistirao da nastavim da spavam. Imala sam 16 godina, pa sam to i učinila. Zauvek ću zamerati sebi što nisam jebeno ustala i zagrlila ga, jer to je bio poslednji put da razgovaramo dok je on pri punoj svesti.

Mami je otkriven rak materice tri godine kasnije, kada sam ja završavala srednju školu i spremala se za fakulet. Bila sam potpuno sigurna da neće umreti. Univerzum mi je već uzeo tatu, tako da sigurno nije suđeno da izgubim i nju, zar ne? Kunem se da sam bila sigurna da će joj biti bolje, čak i kada je bila na intenzivnoj nezi, da će to proći i da nas neće napustiti. Stalno sam mislila da ću imati više vremena da se s godinama zbližim s njom. Varala sam se.

Ponekad sam osećala da bi trebalo da budem tužnija nego što jesam. A onda se osećanja iznenada pojave, više godina kasnije. Teško je to objasniti. Ljudi posle nekih godinu dana izgube strpljenje za tugu nekoga ko je izgubio roditelja, i to je frustrirajuće, ali razumljivo. To sranje se ne sredi za 365 dana, to traje. Samo se drugačije manifestuje.

To nema mnogo uticaja na moj svakodnevni život, ali primećujem da je na neki način sve gore, što sam starija. Osećam da sam potpuno ubeđena da ništa dobro ne može dugo da opstane i da će me ljudi uvek ostavljati, zato što nemam dokaza za suprotno. Tužnija sam i više se nerviram zbog toga što nijedno ni drugo nisu tu. Samo bih volela da mogu da im pokažem da sam ispala okej, i volela bih da znam da su ponosni na mene.

Reklame

Nedostaje mi moja porodica. Nedostaje mi poznata fizička prisutnost mojih roditelja. Nedostaje mi osećaj kada mi se mama ušunja u krevet u subotu ujutru, jer se prva probudila i želi da zagrli svoje dete. Nedostaje mi to što ne mogu jednostavno da zagrlim mog tatu i da se obesim o njega kao da je vratilo. Nedostaje mi njihova zaštita. Čak su i šake mog oca bile kao džinovske rukavice za bejzbol, u kojima su moje šake delovale tako sićušno, ali su bile zaštićene. Ne znam. Čudno je, čak ni posle toliko dugo vremena, ne znam šta da kažem ili ispričam ljudima.

Grem (ja)

Roditelji će vam umreti. Na širem filozofskom nivou, to je nešto što svi mi razumemo, ali iz očiglednih razloga, nije nešto o čemu bilo ko od nas voli da razmišlja. To će se dogoditi bez obzira šta vi mislili o njima, i nevezano za to da li ste spremni ili ne. Poslednji put sam razgovarao sa svojim ocem u jednom suši restoranu. Bilo je vreme ručka. Ne sećam se o čemu smo razgovarali, ali znam da me je na kraju razgovora on pitao da li bih želeo da mu se kasnije posle njegove konferencije pridružim, i da popijemo par piva zajedno. Slagao sam ga i rekao mu da sam zauzet. Veče sam proveo sam, gledajući reprize „Saut Parka".

PREPORUČUJEMO: Prednosti i mane uzimanja LSD-ja

Ne znam da li iz toga može da se izvuče neka bitnija pouka, i sve što mi pada na pamet je na granici klišea, ali često razmišljam o toj odluci. Postoji mnogo stvari koje bih voleo da sam uradio drugačije, ali u poslednje vreme, umesto da dozvoljavam da me to muči, trudim se da češće zovem svoju mamu.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu