FYI.

This story is over 5 years old.

Музика

I ove godine, isti tipovi ličnosti koje ćete sresti na Exitu

Ovo mi je već petnaesta godina da odlazim u Novi Sad po svoju godišnju dozu festivalskog silaženja s uma i kao svaki iskusni posetilac već unapred znam na šta treba da pripremim.

Počeo je Exit.

Ovo mi je već petnaesta godina da odlazim u Novi Sad po svoju godišnju dozu festivalskog silaženja s uma i kao svaki iskusni posetilac već unapred znam na šta treba da pripremim. S jedne strane, postoje sve one sitnice o kojima treba da misliš unapred da ti neke glupe neprijatnosti ne bi uništile provod, ali isto tako treba da budeš spreman i na određeni tip ličnosti koje ćeš neminovno sresti i tu ništa ne možeš da promeniš. Sa time treba da se pomiriš.

Reklame

Iako je generalizacija veoma loša stvar, uvek možemo dobro da se zabavimo kada posmatramo, na osnovu iskustva, neke fenomene koji se ponavljaju iz godine u godinu i nekako sačinjavaju svet nepisanih pravila. Iako je ova lista dosta plastična i površna, u njoj ipak ima neke istine. Naravno, napisana je sa ciljem da se zabavimo onime što svi negde znamo da postoji, ali niko o tome ne priča. Dakle, koje to tipove ličnosti sve možemo da sretnemo kada odemo na festival:

Amateri:

Svako ko ode na festival, na primer, u novim patikama ili bez vlažnih maramica je jednostavno amater. Njih lako prepoznaš. Uglavnom deluju izgubljeno i stalno panično u gužvi traže osobe sa kojima su došli. Provedu veći deo festivala u konstantnom međusobnom gubljenju i pronalaženju, sa pauzama da pogledaju u telefon ili da bi pozivali prijatelja samo da ne bi čuli ništa, jer stoje ispred zvučnika. Manično pišu sms-ove "ja sam kod onog velikog drveta sa desne strane, ako gledaš u Main Stage". Naravno, ni to ne pomaže, jer se svi nalaze kod tog istog drveta i gužva je gora nego na beogradskom Trgu Republike subotom u 21h. Uvek imaju sa sobom mapu festivala i hemijskom olovkom zaokružene nastupe koje žele da vide, ali su suviše neiskusni u kretanju kroz festivalsku gužvu, tako da uvek, međusobno pogubljeni, stoje na najgorim mestima i obično koncerte prate preko video bimova.

Možda jedna od najgorih stvari koje im se desi je to što u svom tom neiskustvu obično preteraju prvog dana, želeći da u sebe unesu sve što im se ponudi, tako da im veče prođe u teturanju, povraćanju i spavanju na prolazima i travnatim površinama, samo da bi posle proveli ostatak festivala sa teškom glavoboljom. Najlakše ćete ih prepoznati po svetlećim narukvicama i mokrim majicama od piva, jer ne umeju da ga hendluju u gužvi.

Reklame

Metalci

Ono što Exit čini posebnim u svetu festivala je to što je muzički program toliko raznovrsan da skoro svaka bina, zapravo, predstavlja svet za sebe. Neke od njih su homogenije i hermetičnije od drugih i okupljaju vrlo posvećenu publiku koja obično ceo festival provede samo na jednom mestu. Najpoznatija takva bina na Exitu je Explosive Stage.

Ta bina je svet za sebe. Od menadžera, preko tehničke ekipe, tonaca, pa čak i ljudi iz keteringa svi su dugogodišnje hardcore punk i metal lobanje. Svi se međusobno poznaju i svima su ta četiri dana na toj bini kao hodočašće. Njih nikada ne zanima nikakav drugi sadržaj, a otkako su dobili tamo svoje stolove, stolice, klopu i šank, više ih ne možete ni slučajno sresti na ostatku tvrđave. Mnogi od njih tu ostanu i da spavaju, jer je poznato da pankerima ništa nije strano.

Dve najčešće grupe među njima su matori i iskusni metalci koji stoje sa strane, klimaju glavom i pronalaze greške u svakom bendu koji nastupa, uglavnom ih nazivajući tezgarošima ili pak sasvim suprotno, dok se hvale kako su baš taj bend gledali već deset puta, a prvi put još davne 1987. godine. Odobravajuće klimaju glavom dok sviraju, povremeno dignu ruke i žale se kako današnji klinci ništa nisu skapirali. Za njih je metal umro 1995. godine i sve posle toga je sranje. S druge strane su baš ti klinci, koji u onom tesnacu između bedema tvrđave trče u krug, mošuju i bacakaju se okolo goli do pojasa, jer su majice vezali preko lica da im ne bi pripala muka od nagutane prašine. Oni su toliko napaljeni da ne primećuju nikoga oko sebe i uglavnom toliko pijani da nikada i ne dočekaju headlinera, već pozabadaju uz ogradu i na livadama i prespavaju ostatak večeri.

Reklame

Jedina situacija kada ćete te ljude videti da se mešaju sa ostatkom posetilaca je kada neki baš poznat metal bend nastupa na glavnoj bini, kao što je to bio Slayer 2004. godine. Tada doslovno, ukoliko niste zagriženi metalac, nema nikakvog smisla doći na tvđavu. Posebno ako su u pitanju fanovi Slayera. Ova ekipa uvek prva dolazi na tvrđavu, već oko 17-18h, slušaju sve bendove i prvi izlaze sa festivala, jer sve što nije metal za njih nije muzika.

Apotekar

Znate njega: smarač kojeg niko ne želi u svom društvu, ali nam je neophodan. On uvek prvi ulazi u smeštaj, asepsolom očisti celo kupatilo i redovno snabdeva ekipu maramicama, toalet papirom i pijućom vodom. Uvek ima sa sobom kafetin za glavobolju, erijus za alergiju, autan protiv komaraca, kapi za nos zbog štroke i prašinčine, kao i kapi za oči, uglavnom iz istog razloga. Kada nužda potera, uvek ima vlažne maramice i rado će da ti pravi društvo ispred klonje ukoliko je polomljena brava. Stalno brine da li se dovoljno hidrirate i ne dozvoljava štorkave patike u smeštaju. Taj ne zaboravi da spakuje pastu za zube, pa se svi grebu od njega. Isto važi i za dezodoranse, šampone, mleka za tela i ostala higijenska sredstva. Uvek na festival dolazi sa rancem ili pederušom i predstavlja noćnu moru na ulazu, jer ga obezbeđenje pretresa pola sata u neverici da nema nijednu nedozvoljenu supstancu. Taj je obično i onaj trezan drugar što već u 03h počne da kuka kako mu se ide kući i to radi sve do svitanja ko' pokvarena ploča.

Reklame

Old school ekipa

Ovo su iskusni, prekaljeni posetioci. Uvek unapred znaju koje izvođače će da gledaju, svesni su da nije moguće pogledati sve na festivalu, niti time treba da se zamajavaju. Štaviše to ih i ne zanima. Uglavnom imaju već rigidne stavove u vezi sa brojnim bendovima i 70% njih im je sranje. Ono što valja su, naravno, gledali već pet puta i ne propuštaju priliku da vam pričaju o tome. Stalno seru o drugim festivalima na kojima su bili i u stanju su četiri dana da vam useravaju provod povlačeći paralele između Szigeta, Roskildea i Exita. Uvek primećuju brendinge, mrze reklame i kukaju kako se sve iskomercijalizovalo, a nekada je bilo true. Ovi klinci danas ne znaju ništa, ni o muzici ni o provodu. Uglavnom su dobri drugari sa ovim iskusnim matorcima sa Explosive bine i veći deo večeri provedu na JDX-u i u VIP-u na Dance Areni.

Tačno znaju šta će i koliko da konzumiraju i to mudro podele na četiri dana. Uvek su u istom smeštaju, bleje sa istim ljudima, kreću se istim trasama ne pokazuju previše interesovanja ni za šta što oni ne smatraju dobrim. Obično su najpametniji i daju savete kako je trebalo da postupiš tek pošto se sranje desi. Uvek imaju kombinaciju za neku akreditaciju ili kartu, ali su suviše sebični da bi je podelili sa nekim. Previše daju sebi na značaju, jer im je to iskustvo koje su im donele godine i jedini uspeh u životu.

Stranci (čitaj Britanci)

Sa najvećom tradicijom festivala, najboljim ekonomskim statusom i najvećom muzičkom industrijom u Evropi, Britanci su vrlo verovatno najpoznatiji svetski festivalski manijaci. Oni su na svakom festivalu na svetu i uvek su najgori. Šitfejsovani su od ranog jutra, obožavaju da se valjaju u blatu i svi nose japanke. Za četiri dana festivala se uglavnom operu jednom i to kada treba da krenu kući. U velikom broju slučajeva imaju iscrtana lica nekim besmislenim bojama koje svetle u mraku, nose svetleće narukvice i ogrlice, ili jednostavno obuku kosim neke krave i teturaju se sa limenkom piva po tvrđavi. Najveći deo vremena provode ispred glavne bine i vole isključivo komercijalne izvođače koji su se pojavili u poslednje tri godine.

Reklame

Sve ostalo nije relevantno i to su uglavnom neka matora sranja koja više niko ne sluša. Kada ih zabole noge sednu tu gde stoje, pa makar bilo i blato. Nije problem. Omiljene su žrtve lokalnih taksista koji im deru kožu s leđa za besmisleno kratke vožnje ili ih pijane jednostavno voze u krug dok taksimetar ne overi. "Ionako im je sve džabe", kažu. Oni su glavni razlog zašto festival ima tako dobru reputaciju u svetu, ali su i glavni razlog zašto svi drugi stranci trpe netrepeljivost lokalaca, jer ih odmah etiketiraju kao Britance. Za njih, osim na samom festivalu, važe posebne cene. Gde god da mrdnu, ljudi ih uglavnom vide kao pokretne novčanice.

Pročitajte i: Kako da ne budeš kreten na Exitu

Drogirani i pijani parovi

Došli su na Exit da proslave godišnjicu. Da obogate svoju vezu. Da slušaju omiljeni bend. Da se ljube na njihovu zajedničku pesmu. Ovo je vrlo verovatno jedna od najgorih vrsta posetilaca na festivalima. Smetaju drugima da posmatraju koncert, jer on nju nosi na ramenima. Smetaju ljudima koji bi da odmore, jer se oni besramno navatavaju i žvalave pored njih. O njih se saplićete u mračnim prolazima, prave usko grlo i smetaju svima, jer vole da sede na stepenicama i da se onako odvaljeni navatavaju ne primećujući svet oko sebe. Druže se sa drugim parovima i formiraju krugove oko torbi i pića u masi i pizde na svakoga ko im zgazi torbu ili obori pivo, jer su u fazonu da su platili kartu i da to parče zemlje u masi od 40.000 ljudi pripada baš njima. Preko dana cvrkuću u kafićima i na ručkovima preglasno prepričavaju priče iz svojih dosadnih života smetajući drugima da jedu.

Reklame

Roditelji sa decom

Njih niko ne želi da vidi na festivalu, ali su ipak tu. Uglavnom su to rukovodioci nekih firmi, verovatno sponzori festivala, koji su dobili VIP karte na poklon. Veče provode uglavnom na JDX-u u ranim časovima, a potom na VIP-u Main Stagea, samo da bi posle vucarali svoju balavu dečurliju po hot dogovima, šećernim vunama i ostatak večeri pratili nastupe nekih world music bendova na Fusionu. Oni su nekada bili kul, ali to odavno nisu i nisu ni svesni toga. Pokušavaju sa tobom da vode neke kul razgovore, da ti pokažu kako oni i dalje kapiraju "scenu", a u stvari te dave dok ti se koči vilica. Situacija je jednostavno neprijatna i za jedne i za druge, a u tom stanju poslednje što želiš ispred sebe je prizor njihovog balavog i musavog deteta. Možda najgori među njima su oni što imaju decu koja su tinejdžeri ili u ranim dvadesetim, pa je neprijatno i roditeljima i deci. Vreme je da shvate da njihova deca više nisu deca i da prestanu da ih blamiraju svojim prisustvom u njihovom društvu.

______________________________________________________Pogledajte VICE Meets sa Dušanom Kovačevićem:

______________________________________________________

Gladijatori

Znate njih. Dance Arena je njihov hram i žive isključivo u svetu plavih duhova. Oni na tvrđavu dolaze poslednji, kada roditelji sa decom, parovi i metalci odu kućama. Kada amateri i Britanci izoveravaju. Oni su sveti ratnici svakog festivala. Njegova srž i najvernija publika. Sa obaveznim naočarama za sunce, rezervnom majicom i flašicom vode u rukama (neki od njih su goli do pasa), dočekuju kasne jutarnje časove na tvrđavi. Preko dana ih nema nigde, bude se tek u kasnim poslepodnevnim časovima i na festival dolaze tek posle ponoći. Oni čine Dance Arenu najpoznatijim poprištem elektronske muzike u ovom delu sveta. Ono što Exit čini onim što jeste je upravo ova legendarna bina. Tu su sa prvim izvođačima i verno isprate svakog. Oni uvek znaju šta je dobro za oporavak posle celovečernjeg znojenja i svako od njih ima svoj ritual. Kreću se u uskim krugovima prijatelja od poverenja i svake godine su na festivalu sa istom ekipom i stoje na istom mestu. Osim Dance Arene ih ne zanima ništa drugo. Oni su svet za sebe i festival unutar festivala. Kod njih važe drugačija pravila i poznato je da imaju napouzdanije dilere i najkvalitetniju robu. Rekreativne droge i elektronsku muziku shvataju vrlo ozbiljno i taj ritual za njih nije zajebancija. Uvek se pripreme unapred i na festival dolaze već uveliko obezbeđeni. Narukvica za VIP Arene je ritual inicijacije, jer ako to nemaš, ne znam ni zašto si došao.

Hashtag entuzijasti

Uvek sa telefonom u rukama, konstantno apdejtuju twitter, facebook i instagram. Uglavnom rade po marketinškim agencijama, karte su dobili na poklon ili kompenzaciju i najgori su šabani koji pokušavaju da budu urbani. Poznaju sve, sa svima se ljube i grle, a najbolji su prijatelji sa ljudima kojima ne znaju ni prezime. Slušaju muziku koja je kul, a ne onu koja im se sviđa i dodirne tačke sa urbanim supkulturama imaju samo kada lajkuju postove na internetu. Daju sami sebi na značaju posećujući festivale, ali je istina da nikoga ne zanimaju i da svi vide ko su i šta su. Uglavnom samo prave gužve na VIP ulazima i iščuđavaju se drugima koji nisu uspeli da nabave VIP karte.

Fotkaju masu, prave korporativne selfije sa pićem u rukama i imitiraju glamurozan život iz reklame za Telenor. Na instagramu obično hešteguju koliko su ludi i posebni. #life #happy #vscocam #instaphoto #photooftheday #yolo #livinglarge #omg #omiljenidjzakojegsamčulajučeprviputuživotu #najboljibendnasvetu #sreća #radost i tako dalje.

Uglavnom ekipa za izbegavanje, ali kao i mnogi drugi koji su tu prisutni sačinjavaju nužnost svakog festivala i jednostavno morate da se naviknete na činjenicu da su tu.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu