FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Slavio sam dolazak leta sa srpskim paganima u Vinči

Srpski pagani, ili "rodnoverni", kako sami sebe zovu, proslavili su praznik dugodnevice u kampu na obali Dunava kod Vinče.

Izlazim iz autobusa na liniji 307 I koračam strmim ulicama koje vode ka obali Dunava kod Vinče. Pošao sam na okupljanje poklonika vere starih Slovena, članova i simpatizera Udruženja rodnovernih Srbije "Staroslavci", koji su u zabačenom dunavskom ritu obeležili praznik Kupalo, jedan od centralnih događaja u kalendaru rodnovernih, i obeležava se 21. trešnjara (juna).

Sve fotografije Nenad Kostić

Lutam i razmišljam o tome kako ću se verovatno obreti pored male logorske vatre, kilometar od najbliže kuće, okružen ljudima koji u ritovima slave drevna rečna božanstva, sećajući se prilika u RPG igri Call of Cthulhu u kojima su se takve aktivnosti, u skladu sa Lavkraftovim narativnim normama, završavale mojim žrtvovanjem. Preda mnom puca pogled na dunavske ritove, i u daljini, na kraju velike čistine, vidim zastavu sa simbolom kolovrata, točka rođenja i smrti koji predstavlja centralni ispovedni znak obnovljene staroslovenske vere. Naziru se i drva složena za potpalu.

Reklame

Kad sam već krenuo ka toj lomači, više nema nazad. Upućujem se ka obali, prolazeći pored odbačenih veš mašina, kora od lubenica i ostalog đubreta nabacanog duž staze. Tamo gde prestaje đubre, počinje dunavski pesak kroz koji se probijam kao u snovima u kojima su noge sapete. Zastava sa kolovratom je sve bliža i posle nekoliko minuta stupam u grupu od nekoliko desetina ljudi kojima ne nalazim najmanji zajednički sadržalac.

Tu su mladići sportskog izgleda, jedan momak toliko širokih ramena da pomišljam da je desetak godina propuštao "dan za noge" u teretani, nekoliko sredovečnih ljudi, osobe neodređeno bajkerskog izgleda, devojke sa vrbovim vencima na glavama. Ručaju gulaš koji sipaju iz velikog kazana, pijuckaju rakiju. Neki su odeveni u bele odore svečanog izgleda.

Upoznajem se sa Nebojšom Jeremićem, predsednikom udruženja "Staroslavci" čiji članovi rade, svako na svoj način, na obnavljanju predačke vere.

- Ovaj skup je nešto manji nego dosadašnji, jer smo odlučili da odemo dalje nego pre, kada smo slavili na Adi Ciganliji i Košutnjaku. Ovo je savršeno mesto da se proslavi Kupalo, na Dunavu, pored Vinče – kaže Nebojša.

Pijem odličnu kajsiju koju je ispekao jedan mlađi učesnik skupa, a gospođa Nevena, koja na glavi ima vrbov venac, ispravlja me kada je, zaista glupo, pitam kako je počela da se bavi staroslovenskom verom.

- Mi se time ne bavimo, nego živimo rodnoverje – govori, i objašnjava da je relativno nedavno prihvatila zakletvu rodnovernih.

Reklame

- Zakletva se obavlja dva puta godišnje, na praznike Svetovida i Velesa. Zakletva podrazumeva da se čovek odrekne hrišćanstva – rekla je.

Gospođa Nevena mi govori i da se svako ko ode na sajt udruženja može upoznati sa tematikom na način koji ima temelje u akademskom proučavanju staroslovenskog panteona.

- Mi se trudimo da sve što čitamo i preporučujemo bude akademski prihvaćeno. Postoje dokumenta koja su nam veoma zanimljiva, ali njihova verodostojnost još uvek nije sasvim potvrđena. Takva je "Knjiga Velesova" – kaže Nevena.

_________________________________________________________________________

Bogovi naši: Grci koji i danas veruju u antičke bogove

_________________________________________________________________________

Nevena me upoznaje sa veoma neobičnim članom družine pagana, Aleksandrom, koji, kako mi je rekla, sedamnaest godina radi na svom "magnum opusu", ilustrovanoj knjizi koja sadrži odgovore na suštinska pitanja egzistencije čoveka na planeti. Letimičan pogled na debelu svesku, bogato iscrtanu i prekrivenu mapama i pratećim legendama, dovoljan je da shvatim da ova njegova aktivnost nema nikakve veze sa delovanjem rodnovernih.

Ipak, daje mi naznake da je u ovakvoj grupi veoma rado prihvaćen svako ko želi da ponudi alternativnu viziju istorije, i da, ako ovde postoji taj najmanji zajednički sadržalac za kojim sam tragao, on leži u čežnji za radikalno drugačijim, ponekad i ekscentričnim odgovorima na savremena pitanja.

Reklame

Mape pokazuju uspon drevnih slovenskih zemalja, i Srbadije među njima, zajedno sa rastom i padom drugih naroda i rasa. Pažnju mi privlači etnonim „Hobiti", napisan na nekoliko mapa negde u oblasti jugoistočne Azije, i prisećam se napisa u medijima od pre nekoliko godina o tome da su u Filipinima pronađeni fosilni ostaci paleolitske vrste nazvane „Homo floresiensis", malih proto-ljudi delimično nalik na hobite.

Listam svesku stranu po stranu, diveći se minucioznom radu u kome je spojena strast prema shvatanju istorije veoma srodnom onome koje propagira Jovan Deretić, uz bogate naslage SF i horor uticaja. Hadrijanov zid podignut je kako bi se sprečilo širenje besnila iz Škotske, i iz Aleksandrovog narativa razumevam da to besnilo nije sasvim obično, već da ima veze sa osvajačkim porivima severnih naroda.

I reč „vampiri" pojavljuje se u tom epskom narativu, ali odlučujem da tu liniju ne istražujem dalje, već listam svesku do samog kraja, smeštenog u najdaljoj budućnosti planete, obeleženom međuplanetarnim unijama i tehnologijom koju danas ne možemo ni zamisliti.

Savremeni jezik politike ne zaobilazi ni ovu zajednicu, i ono što se sliva iz medija, naročito onih koji su posvećeni modernizatorskim pregnućima našeg rukovodstva, curi i u razgovor koji bi trebalo da bude posvećen bogovima prirode. Umesto toga, pretvara se u polemiku o tome kakva je uloga prošlosti u stvaranju srpske i slovenske budućnosti.

Reklame

- Poštujem sve to, otvoren sam za učenje, ali mislim da mi treba da prestanemo da toliko gledamo u prošlost i da se okrenemo budućnosti – govori jedan mladić, listajući Aleksandrovu knjigu, a Nevena mu se oštro suprotstavlja.

Pročitajte: Proveo sam vikend sa pastafarijancem

- Bez prošlosti mi nismo ništa – iseca ga.

Čujem i stvari koje mi se ne dopadaju, i odlučujem da ih sravnim sa upozorenjem koje sam dobio pre dolaska na skup – da neke stvari za koje se zalažu članovi nisu deo opšteg idejnog sklopa udruženja, već odražavaju lične stavove članova.

- Ja nisam rasista, ali (i tu se sledim, jer posle toga obično sledi deo koji svedoči o tome da govornik jeste rasista ) svaka rasa treba da sledi svoj put – govori jedan učesnik skupa, a ja se pitam – koliko ovih „ali" postoji u onom delu statuta udruženja koji se nigde ne zapisuje, ali se prećutno podrazumeva.

Skup se nastavlja prelaskom sa neformalnog na ritualni deo. Svi prisutni su ili trezni ili pod prijatnim dejstvom umerenog pijuckanja. Niko se ne opija. Jedna grupa mlađih pagana uhvatila je rečnu zmiju ribaricu, i slika se sa njom, pre nego što je puste natrag u prirodu. Momci se presvlače u bele odore, i svi učesnici staju u krug oko visoke kupe suvog drveta. Jedan od njih čita obredne reči, modifikovanu molitvu staroslovenskim bogovima iz "Knjige Velesove". Prisutni drže upaljene baklje i ponavljaju za njim:

Molimo se i klanjamo prvom Triglavu i njemu veliku slavu pojemo. Hvalimo Svaroga, deda božjeg, koji je svemu rodu božjem začetnik i tvorac je svega živog , večni izvor koji teče leti i svuda, a zimi nikada ne mrzne. Tom živom vodom napaja, zivot nam daje, dok ne stignemo do livada rajskih, blaženih. A bogu Perunu, gromovniku, bogu bitke i borbe govorimo: ti oživljavaš nas neprestanim okretanjem kruga i vodiš stazom prava kroz bitke do Velike Trizne. Svi poginuli u borbi neka večno žive u Perunovom duhu. A Bogu Svetovidu slavu uznosimo , jer on je bog Prava i Java i njemu pojemo pesmu jer je svetlost kroz koju vidimo svet. Gledamo i u Javu opstajemo, a on nas od Nava čuva i stoga mu hvalu pojemo. Pevamo i igramo njemu i prizivamo Boga našeg, da ovu zemlju, Sunce i zvezde postojano u svetlosti održava. Slava sva Svetovidu, bogu našem što otvara srca naša da priznamo loše postupke i dobru se okrenemo. Neka nas u zagrljaju kao decu primi. Slava!

Reklame

Pali se velika vatra i, kada jara popusti, i momci i devojke preskaču žar. Nisam se poveo za njima, usled sumnje u svoje fizičke kapacitete, iako mi je rečeno da je to jako dobro za dušu i telo.

- Ako budeš preskakao, zamisli da su sve nedaće i bolovi kesice koje nosiš na sebi. Kako preskačeš, tako ih žar odvezuje i spaljuje i iz vatre izlaziš čist - govore mi.

Posle vatre, sledi voda. Momci se obredno kupaju u reci, a devojke stavljaju sveće u venčiće i puštaju ih da otplove. Komarci brutalno napadaju, pada veče, i mali skup se polako razilazi.

- Očistićemo svaki grm, uklonićemo sve što je bačeno, iza nas neće ništa ostati - govori Nevena i prelazi sa reči na dela.

Odlazeći sa obreda na reci, razmišljam o tome ko je veći paganin. Da li je to onaj koji je arbitrarno napabirčio delove znanja prikupljene iz apokrifnih knjiga i studija sumnjive akademske vrednosti i od toga oformio privlačan ali očigledno artificijelan sistem učenja?

Ili onaj ko, četrdeset dana posle smrti bliske osobe, stavlja na prostrano, seosko grobno mesto uštirkani stolnjak i na njemu ređa ponude u hrani i piću, jer su tako isto radili i njegovi stari?

Onaj ko se grozi sečenja drevnog zapisnog hrasta na autoputu, ko od slave pravi bahatu cikličnu svetkovinu domaćinskog obilja, u inat svim patrijarhovim savetima i nominalnoj hrišćanskoj skromnosti?

Ovi ljudi nekoliko puta godišnje žive život iz Puškinovih „Ruslana i Ljudmile", u panslovenskoj sintezi ideja koja tvrdi da je rođena u najdubljim tminama mitske prošlosti, ali se akademski zapravo može pratiti do vremena kada su prve Stivensonove lokomotive već gazile šine u Velikoj Britaniji.

Sa druge strane, dopala mi se gostoprimljivost ovih ljudi, i, na kraju, njihova hrabrost da u Srbiji, jezivo homogenoj zemlji u kojoj je malograđanska paranoja postala glavna društvena norma, slede svoj put i po cenu nerazumevanja okoline. Lako je u Srbiji reći da želiš da svi Sloveni pronađu prvobitno jedinstvo.

Nešto sasvim drugo je reći da si se ritualno odrekao Hrista.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu