​Izbjeglice ne podmazuju mitove

Dvadeset ljeta je prošlo od onog momenta kad sam kod djeda u jednom vojvođanskom selu gledao HTV dnevnik na kom je slavodobitno rečeno da je Knin pao, odnosno, da je oslobođen. Ako do tad nisam bio svjestan, tad mi je već bilo jasno da ništa više i nikad neće biti isto. Naši životi iz korijena su izmijenjeni, nosioci smo vječnih trauma i tu pomoći nema. Zato posebno pizdim kad čujem i vidim da se tim traumama tako olako prilazi, pa još gore, da se njima i dalje trguje jednako onako kako se trgovalo životima tih devedesetih godina.

Ja sam u svoj izbjeglički život krenuo dvije godine prije. Rijeku sam zamijenio Novim Sadom, Hrvatsku Srbijom. Istina, to je bilo posljednje što sam želio, ali i nije bilo nekog izbora.

Danas bih možda postupio i drukčije, odlučnije, hrabrije, ali zakotrljajmo u koš onu olinjalu: „e, da su mi ondašnje godine i današnja pamet". Razloga za takvu odluku je bilo poprilično. Jedan od razloga je bila i nemogućnost ostanka i uspješnog eskiviranja odlaska u vojsku, prvo na koji mjesec obuke, a zatim i na neko od ratišta. Istina, nije 1993. godine bilo nekih ratnih operacija. One ključne su tek došle, ali nije problem bio u tome.

Ruku na srce, sa tim ne bih sa tim imao ništa protiv 1991. godine kad je i Rijeka bila u neku ruku pod opsadom, dok se JNA nije izmjestila. Ipak je to bio moj dom. Dvije godine kasnije, nakon što su moji podobijali otkaze sa poslova, nakon što smo se snalazili kako smo znali, uslijedili su i neizbježni pozivi za vojsku. Sama ideja da obučem uniformu mi je oduvijek bila ogavna, bez obzira koja ili čija to bila, što ću dokazati i koji mjesec poslije nakon dolaska u Srbiju. A to se posebno odnosilo na onaj sukob gdje su ratovali moji protiv mojih.

U isto to vrijeme sa druge strane, odnosno u ondašnjoj i takozvanoj Republici Srpskoj Krajini mi je bila sva rodbina sa očeve strane. Htjeli, ne htjeli, u taj su rat bili uvučeni, i sama ideja da mi obučemo uniformu gdje bi moj otac preko nišana gledao rođenog brata, a ja stričeve, nikako nije bila prihvatljiva.

Knin. Foto: Igor Čoko

I tako smo, postepeno, prvo ja, pa onda i stari, a zatim i stara i sestra, došli u Vojvodinu, gdje smo imali bazu. I taj život je priča za sebe. Od pratnje raznih udbaša, preko nove regrutacije i novog eskiviranja služenja vojske, do privođenja u zatvor i prijetnji batinama i slanjem na ratište…

Nije prijatno ni za podsjetiti se, a kamo li za iskusiti sve to. A onda, baš nakon onog dnevnika, vidim i kolone izbjeglica i čujem da će i moji doći u Batajnicu. Traktorska prikolica ih je sve primila. Baka, stric, tetka, tetak sa dvoje djece i još nekih nepoznatih ljudi… U narednim danima, životi su nam se svodili od premještaja jednih na jedno mjesto, preko izbjegličkih prihvatnih centara, do opet nekih daljih premještanja.

Što vam ovo objašnjavam?

Srećom, pri dolasku nitko nije stradao. Bilo je mučenja nakon dolaska, tetkina obitelj je čak bila poslata u Prištinu, što je bilo vrlo znakovito. Pretpostavljate kako su se proveli tamo. Ali i to je bila politika Slobodana Miloševića koji je izbjeglice naseljavao isključivo po Vojvodini i na Kosovu.

Mnogima je dolazak u Beograd bio i zabranjen, mnogi su u Srbiji smatrani izdajnicima, mnogi su skrenuti ka Arkanu i njegovim zločincima, mnogi su poginuli i nakon zbjega, mnogi su smatrani krivcima za loš standard u državi, na mnoge su građani Srbije gledali kao na nižu vrstu kojoj nikako nije bilo dozvoljeno da nastavi da živi, kojoj bi bilo bolje da je poginula u isto ono ime za koje i jesu ginuli, ali ne i izginuli. A to ime se zvalo i zove se: Srbija.

Sa tom Srbijom mnogi od njih nisu imali ama baš nikakve veze, baš kao što ni brojni Hrvati iz Posavine i drugih dijelova Bosne i Hercegovine, koji su u toj „razmjeni" stanovnika naselili područja odakle su Srbi iz Hrvatske protjerani, nisu imali ama baš nikakve veze sa dalmatinskim kršom u koji su došli.

______________________________________________________Pogledajte VICE Meets razgovor sa Srđom Popovićem

______________________________________________________

I, evo… Dvadeset godina nakon, u Hrvatskoj se najavljuje dvostruko slavlje. Uz već tradicionalni dernek u Kninu, ove godine i Zagreb će pohoditi vojne postrojbe proslavljajući pobjedu i to im nitko nema pravo osporiti. Sad, kako je došlo do Oluje, šta se sve dešavalo tijekom i nakon Oluje, bojim se da nikad neće biti predmetom neke sudske instance, kad je već onaj haški sve to bacio pod tepih.

Ono što mene posebno tišti u svemu tome je odnos Srbije prema svemu, a posebno prema tih 200 hiljada izbjeglih. On se nije promijenio ni u ovih 20 godina.

Skrenimo samo mrvu sa teme. Na primer, slučaj generala Vladimira Trifunovića koji je svojom prisebnošću, a nadasve ljudskošću, uspio spasiti nekoliko stotina golobradih vojnika iz opkoljene kasarne JNA u Varaždinu, a samim tim i tko zna koliko života građana Varaždina, tako što je predao kasarnu i sa vojnicima se vratio u Srbiju. Kad se vratio majci zemlji Srbiji, rečeno je da bi bilo bolje za njega da su svi izginuli tamo. Tako bi ih se Srbija sjećala. Sjećala bi se „heroja" koji su dali svoje živote, a uništili još koju desetinu ili stotinu neprijateljskih.

Danas bi zasigurno negdje imali spomenik, ulicu, možda čak i bulevar. Koristili bi ih za dalje podmazivanje mita o neustrašivosti srpskog vojnika, a takvi su za mitove najbolji. Mrtva usta ne pričaju i ne traže ništa. Još samo da dodam da je Trifunović osuđen za izdaju u Srbiji, da mu se sudi u Hrvatskoj, a osuđivan je i u Sloveniji. Nikad i nikome dobar, osim svojim vojnicima i njihovim roditeljima.

I taj odnos Srbija gaji i prema izbjeglima. Dakle, bolje bi bilo da su izginuli ali ako već nije tako i živi su lako koristljivi za dnevno-političku upotrebu, posebno što je dobar dio njih isključivo svojom upornošću i željom danas daleko od ovog grotla zvanog Balkan.

Srbi su najveće žrtve ratova devedesetih, najčešće možemo čuti i to iz usta onih koji tu žrtvu nisu ni najmanje osjetili. Čak i iz usta onih koji su ih žrtvama i napravili svojim djelovanjem i huškanjem.

Kad danas Srbija kaže da želi odati počast Danom žalosti za te žrtve, treba joj vjerovati isto onoliko koliko i Hrvatskoj kad je te iste ljude 1995. godine pozivala da ostanu u svojim kućama jer da im se ništa neće desiti.

Osjećam se pozvanim i prozvanim da kažem da mi ne treba komemoracija Srbije koja je u najmanju ruku jednako kriva za nešto što će danas žaliti. Ono što želim je da čujem priznanje od Srbije da snosi odgovornost za destruktivnu politiku koja je dovela do tolikog broja izbjeglih. Želim da nas ne uzimaju u usta kad god se za to pokaže potreba. Ono što želim da je da više nikad ne ponovi.

Kao što sam rekao, životi su iz temelja promjenjeni. Većina je započela neke nove živote, većina se nikad neće vratiti u svoje krajeve, a u svim silnim nerealnim željama želim i od moje obitelji i svih ostalih da i sami više ne dozvole da ih se koristi za takve prilike.

Jednom su to dozvolili i jedva su izvukli živu glavu. Sad je vrijeme da brinu o svojoj djeci.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu