FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Nedelju dana sam pristajao na sve i završio u bolnici

Sledećih nedelju dana, šta god me prijatelji pitali, reći ću im „Da!"

Prim. ur. : Majkl živi za belo vino ali mrzi skoro sve ostalo na svetu, što često obrazlaže na svom YouTube kanalu. Ove godine dobio je nagradu za najbolji onlajn video za svoj serijal pod naslovom „Šta sve mrzim". Dakle, kad Majkl nedelju dana pozitivno odgovara na sva pitanja, to je ozbiljna stvar. Uživajte.

Volim što sam negativan. Kad god mi neko nešto predloži ili me negde pozove, odgovaram ili „Ne!" ili „Pa može" takvim tonom da ljudi shvate da ne mislim ozbiljno. Verovatno zato što odmah počnem da odrično vrtim glavom i šapućem im „ Neću."

Reklame

„Majkl, hoćeš da svratiš do mene na jedno spontano ludo veče društvenih igara? " pitala me je nedavno prijateljica telefonom. Jedva sam odoleo da ne počnem da joj sikćem u slušalicu kao ljutita mačka. Gore od „lude večeri društvenih igara " bilo bi samo „ ludo veče na koncertu Dejvida Haselhofa. " Kažem joj „Ne hvala," ali ona neće ni da čuje . „Što si uvek tako negativan! Moraćeš nekad da prihvatiš neki moj poziv!"

Foto by Dominik Pichler

Generalno, nemam visoko mišljenje o ljudima kojima su društvene igre kamen temeljac večernje zabave. Ali u neku ruku je bila u pravu. Zapitao sam se šta bi bilo ako bih počeo da na svako pitanje odgovaram pozitivno.

I tako sam odvažno počeo da eksperimentišem na samom sebi. Sledećih nedelju dana, šta god me prijatelji pitali, reći ću im „Da!" Verovatno će mi krajem nedelje biti dosta jamba za ceo život, ali ko zna, možda čak i bude zabavno.

Dan Prvi

Već prvog dana eksperimenta shvatam koliko mi je teško da odgovaram pozitivno; verovatno zato ni ne izlazim iz stana. Bar pozitivno reagujem na naslove na internetu („ Da li želite da znate koje slavne ličnosti imaju jedanaest prstiju na nogama? " „DA, ŽELIM!") Ali to nije poenta ovog projekta.

Večeram sa prijateljima, a vetar duva iz neočekivanog pravca. Kad me kelner pita („Još vina?" ili „ Hoćete da probate naš karamel -krem?") ja odgovaram odlučno „Da!" i zurim intenzivno u prijatelje, nadam se da će neko od njih primetiti moju novu strast za življenjem.

Reklame

Foto by Dominik Pichler

Nažalost, jedina reakcija koju sam dobio bilo je: „Baš si gladan večeras, a Majkl?" Ne sviđa mi se taj ishod. Vina i slatkiši ne otvaraju nove horizonte, samo nove rupe na kaišu. Moraću više da se potrudim da bih istražio nova iskustva.

Prilika za to ubrzo iskrsava. Kod kuće me čeka mejl urednika radio stanice koji za sutra planira jednočasovnu emisiju o društvenim mrežama. Pita da li sam zainteresovan da budem gost iznenađenja. Kako sam pročitao reči „radio", „uživo", i „iznenađenje", krenuo mi je onaj karamel-krem na usta.

Imam tremu čak i kad treba da naručim picu; živ nastup na radiju me užasava. Šta ako zagrokćem dok se budem smejao i ceo svet me čuje? Nema veze! Ranije mi je rečeno da imam lice radio-zvezde. Kucam: „Važi, vrlo rado!" i šaljem svoj lažljivi odgovor.

Dan Drugi

Na putu ka radio stanici, osećam se kao da sam krenuo na sastanak sa nepoznatom osobom. Uzbuđen sam, blago skeptičan,i spreman da izletim iz prostorije ako stvari krenu naopako.

Upoznajem se sa svima, donose mi čašu vode, a ja je momentalno prosipam svud po stolu. Jedva sam uspeo da promašim aparaturu. Pravi sam Majki! Ne znam da li ispravno čitam izraze lica svih u studiju, ali izgleda da bi me neki rado izmlatili svojim mikrofonima.

Foto door Alexander Wagner

Osim tog omanjeg propusta, iznenađujuće mi dobro ide. Ispaljujem sarkastične šale, pričam sa slušaocima, smejem se glasno i hvalim voditeljku. „Hahaha Tamara, kakav si ti lik," mada realno i nije nešto. Nijednom nisam zagroktao. Trijumfalno završavam dan.

Reklame

Pročitajte i: Kako sam smršao 85 kilograma

Dan Treći

Još pod utiskom svog ne-tako-strašnog nastupa na radiju, šetam niz ulicu kad me odjednom spopada neka anketarka. „Da li ste raspoloženi da nakratko popričamo o životnoj sredini?" pita me šapatom kao da krije neku strašnu tajnu. Obično bih u takvoj situaciji pobegao glavom bez obzira.

Ali ne danas. „Da, jesam raspoložen!" odgovaram glasno i prepadam ženu. Priča mi nešto, ja klimam glavom i govorim „aha" svako malo, kao robot koji imitira ljudska bića. Iskreno rečeno i nije tako dosadan razgovor. Ali na kraju me moja nova prijateljica hvata u krivini: „Dakle, želite li da usvojite drvo?"

Foto by Dominik Pichler

Znam, znam, zarekao sam se da ću na sve da pristanem. Ali ako ovoj ženi dam novac, moraću da odvojim nešto i za onog nigerijskog princa koji me redovno kontaktira na mejl i šalje svoje atraktivne ponude.

Bar izbegavam da joj kažem „NE!". Umesto toga, šapućem misteriozno „Sve u svoje vreme…" kao da sam baba od Pokahontas. A ona je, gle ironije, takođe bila drvo. Polako joj izmičem i dolazim do stana, a onda mi stiže poruka od prijatelja.

„Hoćeš sa mnom na trening?" Uhhh.

Moj prijatelj je sportski tip. Bar tri puta nedeljno ustaje u sedam ujutru, dok ja u krevetu još sanjam o baklavama i ide u teretanu. Mesecima me nagovara da pođem sa njim. „ Hoću," pišem mu i ronim gorke suze.

Dan Četvrti

Nisam nimalo sportski tip. Ako bih slučajno zalutao u prodavnicu sportske opreme, iz banke bi me zvali da provere da mi nije neko ukrao kreditnu karticu. Danas ću manje da idem okolo i odgovaram pozitivno; fokusiraću se na smišljanje izgovora za sutra.

Reklame

„Znaš, nešto mi nije dobro," lažem besramno. Možda mi je preseo onaj karamel-krem od pre pet dana. Moj drug se trudi da me umiri. „ Ne brini, totalno su opušteni svi tamo. Obično nas je samo četvoro plus trener. Ako nekom ne ide, ostali ga zajedno motivišu!"

Nije mi jasno odakle mu ideja da taj pakleni aranžman zvuči utešno. Ja ne idem da trčim pre ponoći, a kad pustim trening DVD sa Kim Kardašijan prvo navučem zavese da me neko slučajno ne vidi.

Dan Peti

U osam ujutru (dogovorili smo ovaj „kasniji" termin), stižem u teretanu. Trener mi sa vrata kaže da sam došao u nezgodan dan.

„Pričaj mi o tome! Svaki dan koji počne teretanom je nezgodan," mislim se ja.

„Danas, umesto različitih vežbi, svi samo radimo rusko zvono, set od po hiljadu." Ova sprava je teška gvozdena kugla koju ruski mafijaši sigurno kače o noge leševima pre nego što ih bace u more. Ta kugla se uhvati i onda se njom maše napred-nazad između nogu. Drugim rečima, luda zabava.

„Misliš da ćeš moći? " pita me ljubazno. Pavlovljev refleks tera me da kažem „Da!". Nas četvoro prelazimo na stvar.

Foto by Dominik Pichler

Znojim se kao kurva u crkvi posle samo sto zamaha, a posle dvestotog već krvarim. Trenje dlanova o gvozdene drške do krvi žulja kožu. Na kraju treninga izgledam kao da sam se rukovao sa Kapetanom Kukom.

„Koliko si odradio, Majkl?" pita trener posle pola sata. „Šesto!" stenjem ja.

„Dobro, dosta je. Već se znojiš više nego što bi trebalo. "

Kad trener mora da ti kaže da prestaneš sa vežbanjem jer si se previše oznojio, znaš da si pravi atleta.

Reklame

Dan Šesti

Ceo dan provodim kod kuće, jedva da uopšte izlazim i to zato što me telo toliko boli da mi je teško i da ustanem. Ona eko-aktivistkinja koja me je pre par dana smarala gleda me sažaljivo dok se bolno teturam. "Gde nestade ona strast za življenjem koja ga je ranije odlikovala," zamišljam kako se pita. Verovatno sluti da mi je danas bilo potrebno tri minuta samo gaće da navučem.

Posle ručka se odvlačim do kupatila i dalje upaljenih mišića, gde shvatam da mi je urin boje koje urin nikad ne bi trebalo da bude. Zabrinut, nekako stižem do lekara gde mi rade analizu krvi.

„Imate rabdomiolizu," kaže doktorka brižna poput TV patologa. „ Mišićno tkivo vam se rastače u krvotok. Šta ste to sebi uradili?" „Otišao u teretanu." Vidim joj na licu da pokušava da suzbije smeh.

Foto: autor

Šalje me hitno u bolnicu , gde će se injekcijama kompenzovati moj povišen kreatinin. „DA!" kažem joj vatreno, iako zvučim prilično glupo. Moj eksperiment sa pozitivnim življenjem ispostavio se kao jedna od najglupljih odluka koje sam ikad doneo. Gore nego ono kad sam kupio krznom postavljene klompe.

Provodim noć u svežoj, mirnoj bolničkoj sobi, gde mi san remeti samo kuckanje sata i kapanje infuzije. Pitam se da li je ovo to „novo iskustvo koje pomera vidike" za kojim sam žudeo. Čini mi se da sam pre zamišljao da ću da probam nove vrste sira ili mazim životinje u zoo vrtu.

Dan Sedmi

Sledećeg jutra, javljaju mi da su rezultati nominalni i mogu da idem kući. Do đe mi da glavnoj sestri otpevam svoju obradu pesme „Thank You" od Dido. Drugi put.

Reklame

Tokom prethodnog turbulentnog dana nisam proveravao poruke, pa to radim u čekaonici bolnice. Osim uobičajenih reklama, stiže mi jedna od one prijateljice koja se loži na društvene igre.

Foto by Dominik Pichler

Nova ideja glasi: „ Hoćeš sa mnom večeras na jedan ukulele koncert?" Pitam se da li ima kod sebe neki spisak 100 najužasnijih predloga niz koji se polako kreće. Zašto se mi ono uopšte družimo?

Zamalo da joj po refleksu odgovorim „DA!" Ipak zastajem i prisećam se prethodne nedelje. Razgovor sa eko-aktivistkinjom, mlataranje ruskim zvonom, ispiranje bubrega u bolnici.

Kucam „Ne bih, hvala" i osećam kao da najzad mogu da dišem, kao da se vraćam u svoj krevet posle dugog boravka na festivalu. Pritiskam send, smešim se zadovoljno, i šepam iz bolnice. Ostavljam iza sebe prošlonedeljno pozitivno razmišljanje, za bolesnike i medicinsko osoblje.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu