FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Lekcije žena od 18 do 80 godina o životu, ljubavi i žurkama

Razgovarali smo sa osam žena, osam različitih generacija, od tinejdžerki do starica, i pitali ih na koji način se život žena promenio u Velikoj Britaniji.

Kakav je život žena koje su radile kao prve žene u obezbeđenju u klubovima u Bristolu? Kako su se žene nosile sa razvodima četrdesetih? Šta ćerka pankera anarhiste iz sedamdesetih misli o pravima žena u 2016? Razgovarali smo sa osam žena, osam različitih generacija, od tinejdžerki do starica, i pitali ih na koji način se život žena promenio u Velikoj Britaniji.

Mek Vestvud, 18: "Do pre godinu dana, moji prijatelji su se provodili na ilegalnim rejvovima na kojima nikog nije briga koliko imaš godina".

Reklame

- Upravo sam završila poslednju godinu srednje škole u Londonu. Imala sam sreće da sam u srednjoj upoznala devojke koje su mi postale prave prijateljice. Većina nas nema dečka. Družimo se sa momcima, naravno, ali ni jedna od nas ne zavisi od njih, u smilsu da nam je dečko neophodan. Prošle godine su me umalo zlostavljali na autobuskoj stanici – neki lik je počeo da masturbira i dobaciju mi i niko od ljudi koji su se našli u blizini nije uradio ništa. Bilo je veoma traumatično, ali mi je pomoglo da dobijem više samopouzdanja. Kada bi se sada dogodilo nešto slično, sigurna sam da bih znala kako da se sprotstavim perverznjaku - kaže Mek.

- Moje drugarice i ja izgledamo prilično mlado, tako da nemamo baš sreće sa ulaskom u klubove koji ne puštaju ljude ispod 21 godine. Do pre godinu dana, moji prijatelji su se provodili na ilegalnim rejvovima na kojima nikog nije briga koliko imaš godina. Bilo je strava kada smo prošle godine dobile lične karte jer više činjenica da imamo bejbi fejs nije bila važna. Sada imam dokaz da sam punoletna osoba. U školi nikada nismo učili o feminizmu. Ali, činjenica da sam u školi bila okružena raznolikim ženama mi je pomogla da steknem osećaj nezavisnosti. Imam osećaj da bismo mogle da ostvariomo bilo šta što zamislimo - kaže Mek.

Meltem Avcil, 22: "Provela sam tri meseca zatvorena u centru sa deportaciju. Tada sam počela da se bavim aktivizmom".

- Poreklom sam iz Turske, moji preci su Kurdi. Zemlju smo morali da napustimo iz političkih razloga - klasična priča iz zemlje u kojoj je rat. U Veliku Britaniju sam stigla sa majkom 2001. godine. Živele smo u Londonu, Donkasteru, Njukaslu, Kentu. Za to vreme, imigraciono je razmatralo naš zahtev za azil. Šest godina kasnije, u stan nam je upalo osam imigracionih službenika i poslalo nas u centar za deportaciju. Tamo smo pod ključem provele tri meseca. Tada sam počela da se bavim aktivizmom – ljudi postaju ljuti kada vide da devojčice od 13 godina završavaju u drugorazrednim zatvorima bez ikakvog razloga - kaže Meltem.

Reklame

- Kada su nas pustili na slobodu, u meni je ostala ogromna količina tuge – imala sam osećaj da će neko doći i ponovo nas smestiti iza brave. Sada slobodu cenim mnogo više nego ranije i sposobna sam da se sprijateljim sa ljudima gde god da idem. Pre ovoga sam dve godine studirala mašinstvo i u to vreme sam izlazila skoro svake večeri. Sada živim prilično miran život, nedavno sam nabavila i mačku, ali me ponekad votka podmuklo mami. Sada studiram psihologiju na Goldsmit univerzitetu. Mislim da u Velikoj Britaniji ima dovoljno prilika za žene. Trenutno nisam u vezi. Muškarci me se plaše. Ne umem da glumim glupačicu, ne kažem da sam genije, ali, nemojte me shvatiti pogrešno, teško je naći slatkog, normalnog lika koji poštuje ono što jesi. Izgleda da tražim previše.

Suzana Veb, 30: "Potrebno je da bolje shvatimo promenljivost seksualnih i rodnih identiteta".

- Moja mama me je dobila kada je imala 41 godinu. Mislim da zbog toga nikada nisam osetila istu vrstu pritiska koju su osećale ostale devojke mojih godina. Možda me sve to očekuje za nekih pet godina. I dalje smatram da su izbori koje žene prave kada su u pitanju deca, karijere i veze pod lupom javnosti, što nije slučaj sa muškarcima - kaže Suzana.

- Jako sam srećna što sam tridesetogodinja žena, ali sam srećna i zbog toga što imam posao koji volim – radim kao menadžer u muzičkoj industriji. Moj posao se sastoji i od izlazaka i da ne volim da izlazim, verovatno se ne bih bavila ovim poslom. Iako i dalje izlazim prilično, moj stil života se promenio u odnosu na ono kakva je bio kada sam bila u dvadesetim. Moram da kažem i da je biti gej mnogo prihvatljivije danas, ali bi bilo jako bolje kada bi ljudi prestali da pokušavaju da identitete ljudi svrstaju u male kutije. Svi mi treba da razumemo rod i seksualnost kao nešto što se menja i opustimo se kada su u pitanju ljudi koji pokušavaju da pronađu sebe. Mislim da i dalje nema dovoljno gej uzora, a kada govorimo o muzičkoj indistriji, tu ih je još manje - kaže.

Reklame

Ester Koroma, 49: "Moji staratelji su mislili da mi je kao ženi potreban muškarac".

- Ponosna sam na to što sam žena. Mi smo te koje daruju svetu nove živote. Nisam bila srećna dok sam odrastala. Odgajali su me staratelji i nikada nisam uspela da prevaziđem osećaj da me biološki roditelji nikada nisu voleli. Udala sam se vrlo mlada jer su moji startelji bili muslimani. Oni su verovali da mi je kao ženi potreban muškarac i da bi trebalo da sve vreme provodim u kuhinji. Kada sam odrasla, shvatila sam da mnoge stvari koje se dešavaju na ovom svetu mnogo više utiču na devojčice nego na dečake - pogledajte samo silovanja i stvari koje se dešavaju ženama u ratovima. Promenila saa veru, postala hrišćanka i napustila majku i dom. Sada sam srećna. Nemam dečka i živim sama. Ne znam da li ću se ponovo udati, ponekad mislim da želim da zauvek ostanem sama jer je brak prilično komplikovan. Biti sam može biti dosadno, ali ako imate posao, možete se starati o sebi. Sve je na nama - kaže.

Kejkt Koks, 51: "Moja deca o seksu pričaju najotvorenije, što je jako lepo".

- Stvar koja se najviše promenila od kada znam za sebe su stavovi ljudi prema seksu. Ja sam odrastala u vreme kada su stavovi ljudi o braku počeli da se menjaju. Moj otac se bavio pravnim poslovima kad sam bila klinka i pomogao mi je oko papira kada sam sa svojim tada dečkom, a kasnije mužem, kupovala prvi stan. Moj otac tada nije mogao da uđe u spavaću sobu i suoči se sa činjenicom da je unutra samo jedan krevet u kome ću spavati zajedno sa svojim dečkom. Sada imam svoju decu, imaju 18 i 22 godine, i sa njima o seksu razgovaram na najnormalniji način. Imam i svoj posao. Mnoge žene mojih godina su se udale i to je bilo to. Međutim, sada ima mnogo više prilika za sve nas, što znači da ne moramo da ostajemo u brakovima koji nemaju smisla - kaže.

Reklame

- Kada sam počela da radim, najpre sam bila instruktor jahanja, a danas sam umetnica. Moji roditelji bi u vreme kada sam bila dete na moj današnji posoa verovatno gledali kao na besmislicu. I danas, kada pokažem majici slike ljudi koje oslikavam gole, ona se pretvara da nije šokirana - kaže.

Helen Harison, 62: "Sa samopouzdanjem razdvajam ljude koji se tuku".

- Bila sam prva žena izbacivač u Bristolu. Počela sam da radim u klubu Aleksandar 1976. godine. Prvi posao mi je bio da skupljam prljave čaše, piksle i da održavam mesto čistim. Međutim, kasnije im je bio potreban neko ko bi radio sa likom koji je u to vreme radio na vratima, Dagom. On i ja smo se u to vreme smuvali, tako da sam dobila posao. Onda je on otišao na odmor, a ja ostala sama na vratima i to je prošlo i više nego uspešno. Nedugo zatim, kada sam raskinula sa Dagom, on je odučio da više ne možemo da radimo zajedno i rekao je vlasniku kluba: "Ili Helen ili ja". Vlasnik je rekao: "Helen" - kaže.

- Žene na vratima klubova više nisu neobičan prizor kakav su nekad bile i mislim da je ovaj posao postao prilično prihvaćen jer je predstavljao nešto novo. Imala sam samopouzdanja da prekinem tuče. Za toliko godina koliko sam radila tamo, samo sam jednom dobila udarac. Lik koji me je udario je otišao sa ugruvanim rebrima. Danas definitvno nije jednostavno biti žena. Nekada sam se sama vraćala kući u 4 ujutru, a danas ne bih to savetovala ni jednoj ženi. Sada radim sa Pastorima ulice, obično sam sa njima u crkvama u Brisolu nedeljom uveče kada pomažemo ljudima na ulici. Vodim računa o pijanim ludima već 40 godina i čini mi se da su to jedni te isti ljudi - nekada sam im pomogala na vratima kluba, sada im pomažem na ulici. Ništa se zapravo nije previše promenilo - kaže Helen.

Reklame

Gi Vaučer, 71: "Žene su koristile grafite da bi promenile poruke kojima su svi bili izloženi".

- Feministički poket je bio veoma živ sedamdesetih godina. Slušala sam nekoliko američkih najjačih feminstinja koje su u to vreme posećivale Veliku Britaniju. Ne mogu da kažem da su me impresionirale. Ono što mi je bilo važno je da vidim kako ljudi menjaju svest o sebi i drugima. Prvi feministički pokreti su bili previše o "nama " i "njima", bili su puni mržnje, mnoge žene su u to vreme činjenicu da su bile žrtve nosile kao krst. Međutim, taj rani pokret je bio nastavak putovanja koje su započele sufražetkinje i zato je bio jako važan, kaže Gi.

- Ja sam napustila školu kada sam imala 15 godina. U to vreme, ako ste pripadali srednjoj klasi, govorili su vam da se ne precenjujete i da uvek znate svoje granice. Ali, za razliku od većine dece, ja sam tačno znala čime želim da se bavim, a to je bila umetnost. Jedan od najuspešnijih načina suprotstavljanja seksizmu u to vreme je bilo napadanje seksističkih reklama. Žene su počele da koriste grafite da bi promenile poruke kojima su svi bili zloženi. Te poruke su vam bile ispred nosa i terale su vas da razmišljate. Žene su danas svesnije svojih prava, međutim, ja i dalje misim da se za većinu žena mnogo toga nije promenilo. Sise i dupeta su definitvno ponovo u akciji - kaže.

Rosa Burdž, 80: "Udala sam se sa 22 godine. Nisam ga poznavala dobro, nije bio dobar".

- Rođena sam u selu u Viltširu. Moj otac je umro kada sam bila vrlo mlada. Imala sam još pet sestara. U to vreme nije bilo socijalne pomoći i sličnih stvari, ali smo uspele da se nekako snađemo. Moja majka je naporno radila. Napustila sam školu kada sma imala 15 godina i počela da radim – pakovala sam jaja u fabrici. Želela sam da postanem medicinska sestra, ali nikada nisam dobila priliku. Ipak sam zavšila radeći kao žena koja brine o starim ljudima u njihovim domovima, tako da sam u tome pronašla neku dozu zadovoljstva onim što radim. Udala sma se sa 22 godine. On je živeo kilometrima daleko, u Jorkširu, i nisam ga poznavala dovoljno. Nije bio dobar. Dobili smo dete, ali nisam ostala sa njim – nisam želela da zavšim sa šestoro dece bez ičije pomoći. Vratila sam se majici, počela da radim i nastavila da brinem o svom sinu. Bila su to teška vremena - kaže Rosa.

- Danas se brakovima raspadaju i neko ne razmišlja preterano o svemu tome. U moje vreme, niko nije želeo da rizikuje čuvajući dete sam. Time bi osramotili roditelje. U naše vreme nije bilo kontracecije, a devojke nikada nisu izlazile u pabove, osim ako ih nisu vodili momci ili muževi. Žene i devojke danas žive u potpuno drugačijem svetu, imaju mnogo više slobode. Kada sam posle razvoda otišla u crkvu, osećala sam se jako čudno, imala sam osećaj da sam počinila veliki greh. Srećom, ubrzo zatim sam upoznala svog drugog muža koji je usvojio mog sina. Zajedno smo proživeli lep život. Čovek uči na usponima i padovima. Život nikad nije savršen - kaže.

Pratite VICE na Facebook, Twitter, Instagram