FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Moj kratki izlet u lezbejski spid dejting

Kad je prijateljica predložila da isprobam lezbejski spid dejting, pomislila sam, "nek' ide život".

Imam trideset i jednu godinu i nikad nisam izašla sa momkom. Dobro, ne zapravo. Najbliže toj situaciji našla sam se u srednjoj školi, kada sam na sastanak pozvala momka sa spojenom obrvom koji je radio u prodavnici ploča samo zato što je nosio zastarelu odeću i što je, kad sam mu ušla u radnju, slušao ploču Cheap Suit Serenaders. Naš "sastanak" bio je jedva nešto više od ispijanja viskija u javnosti; završio se tako što smo oboje pijani zaspali na njegovom duplom dušeku.

Reklame

Moje drugo najbliže iskustvo "sastanku" bilo je sa čovekom koga sam upoznala nešto ranije iste večeri. U jedan noću me je odveo da mi pokaže vodopad iz špice za Tvin Piks. Dok smo iz mraka naše izolovane pozicije posmatrali osvetljeni, neprekinuti slap, on je izjavio da bi u tom trenutku mogao lako da me ubije i izvuče se nekažnjeno. Otišla sam kod njega kući i ostala s njim dve godine.

Kada su u pitanju izlasci sa ženama, u tome imam još manje iskustva. A kad kažem "manje iskustva" mislim "apsolutno nimalo iskustva". Ali k vragu, želim to — spremna sam, sa trideset i nešto godina u igri, da istražim biseksualnost koja mi je zaveštana rođenjem. Kad je prijateljica predložila da isprobam lezbejski spid dejting, pomislila sam, Nek ide život. Ako ništa drugo, to je dobra prilika da nadoknadim svo propušteno vreme.

Od samog starta sve je bilo u znaku neugodne konfuzije. Mejlom prepunim uzvičnika organizator događaja mi je preporučio da se to veče obučem "elegantno opušteno", poznato još i kao "totalni oksimoron". Nisam imala pojma kako da odaberem prikladnu odeću — želela sam da izgledam kao da im pripadam, ali ne toliko da izgledam kao pandur na tajnom zadatku. Odlučila sam se za košulju zakopčanu do grla i preteranu količinu šminke. Želela sam da se osiguram sa svih strana.

Veče se odigralo u zamračenom holivudskom baru, na mestu u koje, u normalnim okolnostima, nogom ne bih kročila. Kasnije sam od jedne od učesnica čula da bar navodno drži glumica Eva Longorija. (Kažem "navodno" zato što ne mogu da se nateram da guglujem, pošto me ne zanima.)

Reklame

Čim sam stigla, greškom sam zalutala na sprat, gde sam se zatekla u društvu zadriglih belih muškaraca koji su pričali, pretpostavljam, o tome kako je lepo vladati svetom dok grickate kanapee. Čula sam jednog kako kaže drugom: "Znaš, utorkom je dole spid dejting za lezbejke". Njegov drugar je, čim je to čuo, prasnuo u histerični smeh. Osetila sam kako sam pocrvenela kao bulka, kao u nekom tinejdžerskom filmu, dok sam bežala nazad niz stepenice i u željeni zagrljaj mog novog sestrinstva.

Čim sam se prijavila, dobila sam pločicu sa imenom, broj (kandidat br. 10, srećo!) i parče papira na kojem je trebalo da se izjasnim o svom izboru. Ako mi se neka žena dopadne toliko da želim s njom da izađem, trebalo je da zaokružim reč "izlazak". Ako nije, ali i dalje mogu da istrpim njeno postojanje, trebalo je da zaokružim "prijateljstvo". Ako ne uradim nijedno, to praktično znači da dotičnu smatrate žešćim gaborom.

Podela na muškobanjaste i ženstvene učesnice videla se iz aviona, svaka je žena organski gravitirala svom jatu. Bila sam obučena više muškobanjasto nego ženstveno, ali nisam prišla svojoj grupi — iskreno, nisam znala kojoj zapravo pripadam, ako ijednoj. Umesto toga, nervozno sam počela da buljim u telefon. Osećala sam se kao da sam ponovo u srednjoj školi.

Sama u ćošku, napisala sam mejl tipu u koga sam zaljubljena do ušiju kao idiot. Sanjarila sam o njegovom maturskom prstenu, kako se trljamo jedno o drugo preko farmerki na uobičajenom mestu za peting i o svim onim drugim glupostima o kojima bi tinejdžerke srnećih očiju u dokolenicama trebalo da maštaju. Ali kako ću se dokopati mufa ako sam toliko luda za dečacima, mila majko? Morala sam da se skoncentrišem.

Reklame

Dve žene zdesna pričale su o Superboulu. Jedna ga je propustila jer se "tako dobro provodila na obroncima". Druga je obožavala sportove — "i da gleda, i da učestvuje". Brzo sam shvatila da imam isto toliko zajedničkog s njima kao i sa pripadnicima agresivnog pola. Biće ovo mučenje, već sam videla.

Ljubiteljica sporta završila je razgovor sa skijašicom i usredsredila se na mene. Zvala se, recimo, Dijana. Radila je u računovodstvu, ali je mrzela svoj posao – u duši je bila "poslovna osoba". Prestala je da priča sa mnom u pola rečenice kako bi ošacovala bolje obučenu, razdraganu ženu. "San Dijego je stvarno strava", rekla je svojoj novoj družbenici. "Obožavam taj grad." Potom je saopštila da smatra kako "Long Bič ima najbolje klubove". Bila sam srećna što je odlučila da me škartira.

Oko mene se razgovaralo bez ikakvog reda i smisla. Deset minuta posle zakazanog vremena za početak događaja, žene su i dalje pričale među sobom. Nisam prirodno druželjubiva — ako to već niste sami zaključili — i nisam nameravala tako lako da se podam svim ovim neznankama. Plaćala sam novac za probijanje leda, za ime Boga!

Konačno, veče je počelo. Junfer mi je skinula Sandra, koja mi je rekla da je već bila na spid dejtingu, ali "strejt" usmerenja. Njeni pokreti bili su ukočeni i vojnički; ličila je na muškobanjastu verziju Elen Dedženeris. U odeljku za "beleške" na svom papiru uz njeno ime sam stavila jedno "ne odgovara". Nisam zapamtila ništa o čemu smo pričali sem o samom činu spid dejtinga.

Reklame

Usledila je vrtoglava kavalkada dama — Eleonora, medicinska sestra bez karaktera sa Filipina; Dženi, iz Kolumbusa u Ohaju (videlo se); Džesika, koja se bavila "disruptivnim tehnologijama". Nikad pre našeg razgovora nisam čula za disruptivne tehnologije — srećom, detaljno mi je objasnila o čemu se radi uz minimum kontakta očima. Izgledala je pristojno, ali nesnosno. Nisam imala želju da budem njena fundamentalna promena u životu.

Džesika II (već mi ponestaje lažnih imena) bila je nutricionista čija su dva zuba bila izoštrena tako da liče na vampirske. Rebeka je bila satelitski inženjer koja je napisala scenario o dejtingu. Mindi je radila u banci, ali je u slobodno vreme pisala "zajebanu mračnu poeziju". Megi je bila finansijski menadžer (bojim se da je to jedina karakteristika koja ju je na bilo koji način definisala).

Džesika III bila je socijalna radnica koja je, kada sam joj rekla da sam pisac, smesta pretpostavila da ću napisati nešto sarkastično o našoj večeri (izvini, srećo). Kad bi mogla da bira neko drugo zanimanje u alternativnom univerzumu, rekla mi je, bila bi rabin ili naučnica. Ja sam rekla da bih i dalje bila pisac, ali uspešniji.

I tako dalje, i tako dalje. Dva sata kasnije, bili smo gotovi. Bolela su me usta. Bolela me je glava. A opet, svi oko mene su i dalje imali želju da se druže. Opsednute time da pronađu mesto gde će nešto prezalogajiti, nisu mogle da prestanu da pričaju o tome. Nisu mogle da prestanu da pričaju uopšte. Nisam bila u elementu; provevši veći deo dana pre toga u potpunoj, ispraznoj tišini, moja usta nisu bila naviknuta na ovoliko priče. Otišla sam dok su i dalje raspravljale o tome gde će jesti, nimalo bliže ljubavi ili kunilingusu nego kad sam došla.

Naučila sam, međutim, veoma važnu lekciju: ono što je zajedničko za sve nas ljude — gej, strejt, trans i ostale — jeste banalnost razgovora koje vodimo sa potencijalnim seksualnim partnerima. Nije me bilo briga kako te žene zarađuju za život. A opet sam im postavila to pitanje najmanje dvadeset puta.

Suviše sam veliki mizantrop da bih izlazila sa finansijskim menadžerom; od same pomisli na to da slušam njene anegdote sa posla poželim da nabijem sebi pištolj u usta. Suviše sam kruta, suviše teška, suviše osuđujem druge — to su glavne kritike koje su na moj račun uputili moji "hejteri". Ove kritike mojih kritika krajnje su validne. Nema ničeg suštinski lošeg u tome ako ste finansijski menadžer. Nešto je, međutim, loše u tome kad nekog bez potrebe osuđujete. U grupi oko mene ljudi nisu našli ništa loše jedni u drugima. K vragu, nastavili su da pričaju dugo nakon što je prestala njihova obaveza da pričaju. Za problem koji sam imala sama sam bila kriva.

Dok sam se vozila podzemnom kući, proučavala sam svoje okruženje. Svi — muško, žensko —izgledali su bezveze. Odrastao čovek stajao je ispred mene sa rancem na leđima na kojem je markerom ispisao: "Disko ubica". Zureći u njega, shvatila sam da ću, ukoliko ne prestanem da budem govno od čoveka koje samo osuđuje druge, bez obzira na pol za kojim žudim, biti jebena. Figurativno, naravno. Ne i bukvalno.