FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Išla sam prvi put na večiti derbi, ostala bez karmina i nije mi žao

Derbi počinje onog trenutka kad izađeš na ulicu i kreneš ka stadionu.

Za početak da se požalim. Na samom ulazu na zapadne tribine, na moj šok i nevericu, oduzeli su mi labelo i omiljeni karmin. Fakin LABELO I KARMIN. Jer su to potencijalno opasni predmeti koji mogu da povrede nekog tokom utakmice. A baklje i petarde nisu. Ludilo mozga. Prve žrtve su pale, utakmica me skupo košta, a još nije ni počela.

Nastavimo sada.

Derbi počinje onog trenutka kad izađeš na ulicu i kreneš ka stadionu. To mi je rekao kolega kada sam ga pitala kako je njemu bilo kada je išao na nezaboravne utakmice između jing i janga srpskog fubala, Partizana i Crvene Zvezde. Bio je u pravu.

Reklame

Sve fotografije: Autorka teksta, osim na mestima gde je naznačeno drugačije

Užarena atmosfera mogla je da se oseti na ulicama Beograda već dan pre 149. derbija, kada je policija već počela da, zajedno sa tapkarošima, obezbeđuje zonu oko Marakane. Snalažljivi neki ljudi. Na sam dan utakmice, kada sam oko 15h prošla pored železničke stanice, zatekao me je prizor mini kordona policije koja sprečava grupu mladih navijača u šarenim trešama da izađe sa perona stanice na ulicu. Nisu to baš spokojno prihvatili. Dok sam gledala kako nekolicina njih iz prvih redova pokušava da guranjem ubedi pandure da ih puste na ulicu, srce je počelo da mi lupa brže, stegao mi se želudac i prvi put sam pomislila: "Okej, ovo će možda stvarno biti zajebano."

Od momenta kada mi je stigao poziv da idem da gledam večiti derbi, skočio mi je adrenalin do plafona (mislim da me i dan posle utakmice još uvek drma). Pretvorila sam se u This is Spartaaaa meme. Idemo, to je to. Malo sam se i usrala od straha. Šta ako se desi neko sranje na utakmici, kao što obično bude? Šta ako me neko izlema jer imam kratku kosu ošišanu skoro do glave i ne izgledam baš strejt? Kako da se maskiram? Kako da zbunim neprijatelja? I najvažnije, šta da obučem?! Dobila sam preporuku da ne oblačim ništa crno-belo ili crveno-belo, već nešto "neutralno". Težak zadatak, jer uglavnom nosim crnu odeću. Zbog moje brige da ne stradam kao kolateralna žrtva homofobije na fudbalskoj utakmici, obukla sam žuto-bež majicu, nalakirala nokte, stavila krv crveni karmin, obula ermaksice i pobrinula se da mi se tetovaža krsta na ruci što bolje vidi. Upalilo je.

Reklame

Novinarka na zadatku

Do samog stadiona sam došla sama, gradskim prevozom, kako bih se tamo našla sa starijim i iskusnijim kolegom i njegovim prijateljima, ekipom koja godinama unazad ide i na fudbal i na basket. Čak na neke utakmice mirnijeg karaktera vode i svoju decu. Dok sam žurila da se nađem sa njima ispred zapadnog ulaza, mogla sam da nožem sečem testosteron u vazduhu. Gradski prevoz dupke pun naelektrisanim klincima, momcima i muškarcima, dok se horde istih užurbano slivaju ka Zvezdinom stadionu. Panduri u oklopima na sve strane, snimaju blago euforične navijače pogledom ispod kacige, u fazonu "znaš me - znam te i gledam te".

Policija, kao i uvek, nije krila dobro raspoloženje

Sve trafike oko kružnog toka na Autokomandi i nadomak stadiona bile su bukvalno ograđene bedemima, improvizovanih od frižidera za sladoled, gajbica i stolica. Nikad nisam to videla. Smešno je izgledalo. Prodavci stoje ispred i dodaju ti robu preko frižidera. I niko ne prodaje alkohol, gistro. Ja sam ipak uspela da kupim unuče vinjaka da kojim gutljajem smirim živce. Mislim da su ocenili da nisam agresivni huligan pa su se smilovali. Skoro svi naokolo nose u ruci limenke piva. I na njih se neko smilovao.

Ni slomljena noga pravog navijača neće zaustaviti

Kako se približavam ulazu, tako napetost postaje sve veća. Dekica na ulici mi uvaljuje semenke i kikiriki za sto dinara, neki likovi zapišavaju stadion na sred ulice kao da niko ne gleda, panduri kuliraju, dok mi neki bilmez štipa obraz, traži broj telefona i gura laktom ortaka: "Uh što volim ovakve ćelave". Jezivo.

Reklame

Prostor postaje tesan, pojačava se osećaj da ulazimo negde gde će se desiti nešto užasno važno. Čak i za nekog poput mene ko nije baš pasionirano naklonjen sportu (u životu sam išla na klasični balet i profesionalno trenirala streljaštvo), ne postoji šansa da se ostane ravnodušan. Te sile koje vladaju oko stadiona jače su od volje da im se odupreš.

Dve za sto

Ekipu sa kojom sam došla uglavnom čine Zvezdini fanovi. Ja sam šatro ljubiteljka Partizana, mada ne znam nijednog igrača osim veterana Saše Ilića (kad je on postao popularan sam zadnji put gledala fudbal) i preletača Aboubakar Oumaroua sa meni omiljenim fluorescentno roze kopačkama.

Nužda zakon menja

Dan pre utakmice sam imala malo otkrovenje koje je počelo malo da menja moj pogled na stvari: Zvezdu je osnovala antifašička omladina, a Partizan, logično, JNA. Pošto mi je antifašizam bliži od vojske i države, pomešanja osećanja oko naklonosti Partizanu počela su da se pojačavaju dok smo se smeštali pri dnu zapadnih tribina. Moja ekipa je sela na njihova stara mesta, dok sam ja odlučila da utakmicu pratim iz više uglova i da upijem sve što se dešava na terenu i u publici. A dešavalo se svašta.

Sever

Sever i jug bili su krcati. Sever znatno masovniji nego jug. Tako je barem izgledalo. Oko oba dela tribina bila je prazna tampon zona koju je čuvalo više prstenova policajaca, kako bi sprečili da se ponove neredi i nasilje zbog kojih je prethodni derbi umalo bio otkazan. I jedni i drugi su orno pevali navijačke pesme, tapšali, dobovali, sa nestrpljenjem se radovali početku meča. Moram da priznam da je jug zapravo delovao poprilično skromno u odnosu na suparničke tribine, ali i na istok i zapad gde se takođe mogao videti veliki broj crvenobelih dresova u publici. Domaćini su zračili nadmoćnošću, kao da su znali kakav će biti ishod utakmice. Gorela je tek po koja sitna baklja, a ja sam i dalje tužno razmišljala o svom karminu.

Reklame

Jug

Istok i zapad su bili poprilično puni, sa pomešanim fanovima i derbi turistima. Zaprepastila me količina klinaca koje su roditelji doveli da gledaju derbi. Ne mislim na tinejdžere, već na bukvalno dečicu od dve tri, pet godina. Iskreno se pitam šta deca traže na događaju visokog rizika zbog kojeg skoro tri hiljade pandura obezbeđuje stadion i grad? Valjda je poenta da se dete NE izlaže opasnim situacijama, bakljama, nasilju, psovkama - sve ono što će mu ti isti roditelji sutradan kad poraste zabranjivati da radi.

Na istočnim i zapadnim tribinama je znatno mirnije, ljudi se mahom pristojno ponašaju, ali pogled na sever i jug koji doslovno gore dok se prolamaju grozomorne pretnje i seksualno uznemiravajuća obećanja suparničkom timu, je dosta zastrašujuć i za odrasle ljude. Razumem da neko želi da se sam izlaže svemu tome, ali ne razumem zašto neki klinac treba da gleda kako se tuku navijači i žandarmerija, da postane kolateralna žrtva te tuče i da takve uspomene nosi kući. Ranije su očevi dovodili klince da upoznaju svoje fudbalske idole. A danas… strepimo u šta će se utakmica pretvoriti jer neki navijači misle da su oni bitniji od samog fudbala.

Koreografija

Dok mi u glavi prolaze ove moralne dileme, utakmica iznenada počinje. Bukvalno nisam ni primetila, nije bilo spektakularnog vatrometa i glasa TV komentatora da svečano proglasi početak. Međutim, Delije su započele svoju uigranu koreografiju koja je meni, tada, izgledala spektakularno. Sad kad premotam film, videla sam na TV-u i mnogo bolje. Ali uživo gledati hiljade i hiljade ljudi kako spretno podižu crvene i bele papire formirajući zastavu svog tima preko cele tribine, dok razvlače veliku zastavu - to zaista oduzima dah. Približila sam im se što sam više mogla kako bih videla njihove strastvene poglede i pokrete. Takva ostrašćenost se viđa baš retko.

Reklame

A onda se, u dvadeset i nekom minutu ta strast još više rasplamsala. Zvezda je dala gol. Majčice mila. Pola stadiona je zavrištalo od sreće, Delije na severu su snažno zapevale "Indija, Pakistan", zapalile baklje, publika oko mene na zapadu je usmerila ruke ka jugu pokazujući kurčeve prstima, dok su deca sve to gledala i od euforije skakala, a glas muškarca sa razglasa počeo je da moli navijače da navijaju sportski i ne koriste pirotehnička sredstva (jer je to zakonom strogo zabranjeno). Probala sam da skapiram šta se dešava sa Grobarima, ali bili su mi dosta daleko i delovali su nekako popišano. Ko i ne bi bio nakon primljenog gola.

Igra se nastavila, sada dodatno podgrejana promenom rezultata. Publika se oraspoložila, jer se utakmica neće završiti bez golova kao prošli put. A onda je, na opšte iznenađenje svih (verujem i samog Partizana), došlo do izjednačenja! Jug je istog trena eksplodirao. Dim sa južnih tribina je počeo da zahvata teren, fotoreporteri i vatrogasci su pohitali ka njima dok su gromki bubnjevi činili savršen saundtrek za ovu scenu. Muškarac sa razglasa je opet počeo da moli navijače da iskuliraju kako ne bi došlo do prekida meča.

Jug gori

Prvo poluvreme se završilo nerešeno. Okrenula sam se oko sebe da malo bolje vidim šta je sa ljudima u publici. Svi su uglavnom iskoristili pauzu da razmene utiske, kupe Pepsi‚ koji su prodavali likovi noseći točilice na leđima, skoknu do WC-a, protegnu noge i ruke i skupe snagu za drugo poluvreme. Atmosfera se privremeno, tu na zapadu barem, nekako razbila. Za navijačke grupe na severu i jugu nije bilo predaha, nastavili su sa međusobnim uvredama kroz pesme i parole i povremenim bakljama. Istok je sve vreme delovao tiho i nekako smoreno, kao kuvane noge.

Reklame

Mika iz Kanade, blizu južne tribine

Prošetala sam uzduž i popreko i spazila mlađeg lika sa kačketom koji sedi sam i puši. Zatražila sam mu cigaretu i odgovorio mi je na engleskom. Mika, Kanađanin, živi u Beogradu i otkako je pre nekoliko godina prvi put saznao za ovo rivalstvo, počeo je da ih prati i da navija za Partizan. Rekao mi je da ide na utakmice i da obožava derbi. Jer nigde nikad nije video tako uzbudljive utakmice i takve vatrene navijače. Dopala mu se energija i način igre Partizana i zato se odlučio za navija za taj tim. Na pitanje šta misli da li će pobediti Zvezda ili Partizan, potpuno sigurno je rekao: "Mi ćemo pobediti". Zahvalila sam se na pljugi i otišla dalje.

Ortaci iz Australije i Holandije

Snimila sam tri lika koji su bili previše hipsterski obučeni da bi bili Srbi koji su došli na Marakanu. Bila sam u pravu - Džejms i njegovi ortaci iz Australije i Holandije bili su u poseti Beogradu, a kada su čuli da se igra ovako važna utakmica odlučili su da dođu. "U Australiji navijači oba tima sede mirno jedni pored drugih. Fudbal ovde je nešto neviđeno i potpuno drugačije! Naravno, navijamo za Zvezdu", smeje se Džejms. Ortak iz Holandije dodaje da tamo situacija sa navijačima ipak sličnija našoj nego onoj u Australiji.

U tom trenutku počinje komešanje i vika sa svih strana. Istekla je pauza, počinje drugo poluvreme. U ovom fudbalu ne možeš ni da se na sekund opustiš i jednostavno gledaš kako se igraju. Nije prošlo ni pet minuta i Portugalac Hugo Viera zakucao je spektakularni evrogol u mrežu Partizana. Videla sam taj trenutak kako lopta ulazi u gol, dok se golman Partizana bezuspešno izvrće preko glave u pokušaju da je zaustavi. Izgledalo je kao na usporenom snimku. Sveopšta histerija na tribini počela je da prelazi i na mene, to neko uzbuđenje kom nema šanse da se otrgneš. Jebena psihologija mase. Jedan od momaka redara se u trenutku gola okrenuo ka meni, od sreće podigao ruku, bacio pet i samo što me nije zagrlio. "Samo da mi pobedimo!" radosno je povikao uz ogroman i iskren osmeh, a ja se mislim, tebra, sladak si, ali koji smo to mi.

Reklame

Sreća, sreća radost

Taman kad sam mislila da sam osetila tu pravu draž večitog derbija, potpuno iznenada pao je i treći gol za Zvezdu. Nastaje potpuno ludilo.

Sever je napušavao Grobare kurcem jače nego ikad, a tribine su se i doslovno samozapalile.

Iz revolta, protesta, i "podrške" crno belom timu, potegnute su baklje čiji je dim preplavio skoro pola stadiona. Izem ti takvu podršku kad je sudija morao da prekine utakmicu dok se dim ne raščisti. Onaj mučenik na razglasu je i dalje tužno zapomagao i molio navijače da ne koriste baklje jer to nije kul.

Što se tiče rezultata, ostatak znate. Ali ono što ne znate jeste da su Zvezdini fanovi izuzetno kreativni pa su napravili specijalan baner za Partizanovog igrača iz Bugarske, Valerija Božinova. koji je, kako neki mediji to zovu, "optužen" da je gej zbog fotki sa bugraskim pevačem tranvestitom Azisom. Bilo mi je drago što sam u komentarima ispod dotičnog teksta videla Partizanove fanove koji govore da "koga briga što je gej, ako čovek dobro igra, to je jedino važno". Delije, očigledno, nisu delile to mišljenje.

Kreativno i u skladu sa akturalnim dešavanjima. Foto: Daniel Bukmirović

Kad smo već kod gej tematike, red je da se kaže da su navijači Zvezde, koliko znam prvi put, otvoreno pozvali na razbijanje predstojeće Parade ponosa. U jednom momentu se preko severne tribine prikazao ogromni transparent sa natpisom "Izađite na ulice 20. septembra da razbijemo gej paradu" dok je pola stadiona oštro uzvikivalo "UBI UBI UBI PEDERA, PEDERA, PEDERAAAA". Stajala sam tako i gutala knedle dok su se iznad oba moja uveta prolamali ovi otvoreni pozivi na ubistvo. Jeste da nisam peder, ali jesam kvir žena, a sve i da nisam. Bilo je odvratno i strašno.

Reklame

Kako su Delije malo kasnije zaboravile na pedere i promenile ploču, opet je počela da se prolama pesmica "Indija, Pakistan, svima nama kurac puši Partizan". Onda mi je to sve nekako delovalo malo smešno i apsurdno, jer, prvo kažu da im ovi drugi navijači puše kurac što bi u tom slučaju bila homoseksualna radnja, a onda pozivaju na ubijanje gejeva. Nema neke logike. Pored toga, mislim da nikad nisam čula da je neko rekao "kurac" toliko puta za tako kratko vreme. Čak ni moje drugare gejeve.

Fanovi Partizana

Utakmici se približio kraj i to se dalo primetiti po sve zabrinutijim i smorenijim facama publike na desnoj strani zapadne tribine, onoj koja je bliža Grobarima. Ljudi su se toliko nervirali, kao da život njihove porodice zavisi od uspeha njihovog omiljenog tima. Neki ljudi su i pre kraja počeli da odlaze, valjda da bi izbegli gužvu i haos na izlasku. Sat je pokazao da je kraj, na semforu je blistao konačni rezultat - 3:1. Delije su počele da slave, glasnije i mahnitije nego ikad.

Toples navijači drali su se iz petnih žila da dokažu ljubav i odanost prema svom klubu koji je odneo još jednu važnu pobedu. Iz Partizana su još pre utakmice rekli da za njih ovaj rezulat neće biti suštinski bitan jer se do kraja kola igra još dosta utakmica, a od toga još nekoliko derbija. Ipak, za Delije i Grobare, svaka utakmica je bitna. U pitanju je višedecenijsko nasleđe, ljubav prema svom timu, rivalstvo, a na danas, na žalost, i ogromna mržnja prema protivnicima.

Reklame

Slavlje.

Prizor na izlasku sa stadiona bio je fascinantan. Reka ljudi i energije koja se polako odliva niz ulice na putu ka svojim kućama, noseći deo tih nestvarnih devedeset i nešto minuta. Podsetio me je na sliku ljudi koji ujutru izlaze iz kluba i vraćaju se kući sa rejva. Neki su pobednici, neki su poraženi, ali su svi doživeli bar trenutak katarze. Na stadionu vladaju drugačije sile i zakoni ponašanja od onih svakodnevnih. Istina je ono što kažu da se i najpametniji ljudi u tom ludilu u potpunosti izgube. Isto kao i u noćnom klubu i na rejvu: ljudi se skupe da bi postali jedno. U tom moćnom osećaju zajedništva, individualni identitet se poništava i vi zaista postajete masa, hteli to ili ne. Zato i sa sportom i sa rejvom treba biti oprezan.

Dok smo se polako hodajući probijali ka Vračaru, Boban, jedan od mojih saputnika, rekao mi je da je poslednji put bio na jubilarnom stotom derbiju. Ovo je bio 149. Kaže da je prestao da prati domaći fudbal jer je, naročito od ratova devedesetih, njegov kvalitet znatno opao. Ipak, i on i drugi ljudi iz publike koji su pratili ovu utakmicu, kažu da je Zvezda ovog puta zaista briljirala i maestralno igrala. Ne mogu da se ne složim sa njima. Igra Partizana je zaista izgledala nekako mučno i otužno.

Dok Delije slave pobedu. lik koji prodaje Pepsi zadovoljno broj pazar

Na povratku kući, zvala sam tatu telefonom. Najpre da kažem da sam dobro i da me niko nije umlatio, a zatim i da podelim utiske. Toliko se radovao što sam i ja najzad išla na moj prvi večiti derbi, jer je kao mlađi, više puta sa drugarima dolazio da gleda ove utakmice. I on mi kaže da se tada mnogo drugačije navijalo, da nije bilo ni huligana, ni nasilja, ni grozomornih psovki i pretnji silovanjima suparnika. Kaže i da je preko TV-a utakmica izgledala jako uzbudljivo i da je istina da je Zvezda sto puta bolje igrala. Moj tata navija za Partizan, što sam još kao mala nasledila od njega.

Reklame

Nakon cele ove avanture, po prvi put sam počela da gledam na ove fudbalske klubove na jedan drugi način i da ozbiljno razmatram razloge - zašto se navija za jedan, a ne za drugi. Pitala sam tatu da li bi se ljutio ako bih, nakon dvadeset godina promenila mišljenje i počela da navijam za Zvezdu. "Navijaj, sine, slobodno za koga želiš. Sve je to igra", rekao mi je nežno i srećno.

Fudbal je za neke ljude igra, za neke predstavlja život. Neki za njega žive, neki zbog njega ubijaju.

Osećanja koja gajim prema sportu, a naročito fudbalu, su podeljena. Volim neke njegove aspekte, volim negovanje zdravog tela i u njemu zdravog duha, volim prevazilaženje sopstvenih granica, plemenitost i vrlinu koje se u sportu mogu pronaći. Kapiram da je svima važno da se identifikuju sa nekim, da imaju osećaj da pripadaju negde, nekoj skupini, po mogućstvu skupini pobednika. Na žalost, cena tog osećaja pripadnosti često ima ružno lice. Čak se i ova, naizgled lepa i mirna utakmica, završila sa dve ozbiljne i nekoliko lakših povreda.

Ipak, 149. i moj prvi večiti derbi ostaće u sjajnom sećanju. I definitivno ću ići opet. Da li je moguće da jedna Grobarka zavoli Zvezdu? Stay tuned.

Pogledajte još fotografija:

Mirni istok

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu