Reklame
Oboje smo imali 22 godine, tek smo se doselili u London i imali smo pregršt zajedničkih prijatelja. Bio je nepodnošljivo stidljiv — tip čoveka koji bi se utopio u pozadinu kad je u grupi — ali sam čula da je više puta pomenuo kako mu se sviđam. Polaskana, odlučujem da zapodenem razgovor s njim tokom sledećeg okupljanja naše grupe u jednom od oronulih barova u Kemdenu u kojima se provodimo za vikend. Na moje iznenađenje, on je neobično žustar. Ispostavilo se da je pio veći deo popodneva na letnjem suncu.Pričamo čitave noći dok me on zatrpava pićima. Na kraju večeri, nudi se da me isprati vozom do kuće, jer je njegova stanica na istoj liniji. Uspevamo da stignemo na poslednji voz, ostavivši za sobom svetla severnog Londona.Kada siđem s voza, okrećem se i vidim ga kako stoji na peronu dok voz odlazi. Malo mi je neprijatno, ali sam uglavnom samo iznervirana. "Propustio si poslednji voz! Što si sišao?", pitam ga."U redu je", odgovara on nonšalantno. "Prespavaću kod tebe." U tom trenutku shvatam da se vraćam u praznu kuću."Dobro", odgovaram. "Ali nećeš spavati u mom krevetu. Možeš da ostaneš u sobi mog cimera."Pročitajte i: Intervju sa likom koji se trlja o žene u javnom prevozu
Odjednom se breca na mene, proderavši se: "Zašto?" Kažem mu da ne želim da produbljujemo ovo, iznervirana što sam ga uopšte udostojila odgovora. Njegove oči postaju hladne i besne. Govorim sebi da se neću pridavati značaj njegovom histerisanju.Ništa ne govori tokom čitavog napada; ignoriše moje stalne molbe da siđe sa mene.
Reklame
Reklame
Glavni razlog za moj neodlazak u policiju jeste reakcija mojih najbližih. Jedan član moje porodice mi kaže: "Tako ti i treba kad piješ s momcima." Drugi mi govore da će to biti njegova reč protiv moje, pa čemu onda tužiti ga?Brinem se da se neću uklopiti u društvenu percepciju "prave žrtve" — trezne mlade žene koju je neznanac napao u mračnoj uličici. Tim tužilaca u mojoj glavi ne prestaje da preispituje moje motive. "Koliko ste popili?", viču oni. "Ali dozvolili ste mu da se pođe kući s vama, zar ne?"Kako meseci prolaze, sve sam nemirnija i odlučujem da moram nešto da uradim. Ako već neće biti osuđen, makar mora da bude svestan koliko je opasno njegovo pijano ponašanje. Pronalazim ga na Fejsu i šaljem mu privatnu poruku.Tek posle četiri verzije pronalazim prave reči — da ironija bude veća, ne želim da delujem preterano agresivno i uplašim ga. Poruka glasi:Tek posle četvrte verzije pronalazim prave reči — da ironija bude veća, ne želim da delujem preterano agresivno.
Reklame
Dok mu pričam svoju priču o toj noći, njegov govor tela se polako menja. Više ne sme da me pogleda u oči, zakovao je svoj pogled za tanjir s mrvicama ispred sebe. Ne prekida me, sve dok mu ne kažem šta se desilo na sofi u dnevnoj sobi: "Legao si na mene, govorila sam ti da prestaneš, ali ti si mi ipak zavukao ruku u gaćice. Zar ti ne znaš koliko je to grozno?""Ne!", viče on, zasuzivši. "To ne liči na mene." Pitam ga da li misli da lažem. On mi kaže da mi veruje, ali da je u duši dobar čovek.Videvši ga na ivici suza, osećam neobičan nalet snage. Nastavljam i pitam ga da li se uvek tako ophodi prema ženama; da li zna da je to što je uradio krivično delo. Govorim mu da ću, ako čujem za još neki incident, svedočiti protiv njega. On se očajnički izvinjava, obećavši mi da će preispitati svoje ponašanje u alkoholisanom stanju.Pre nego što se raziđemo, on kaže: "Dobro je što smo ovo raščistili. Možda bismo mogli da postanemo prijatelji?" Kažem mu da se to nikad neće desiti. Od tada ga nisam videla.Nije me svako podržao posle tog neprijatnog iskustva tako da sam tu situaciju pokušala da ispravim sama. Želela sam da na kraju ispadnem sama svoj spasilac; želela sam da bude potresen do srži, kao što sam ja bila. Sedeći za stolom s njim u tom kafiću, delovalo je kao da se kolo sreće konačno okrenulo.Svako malo slučajno ga vidim u javnom prevozu, a stomak mi se veže čvor. Ali mu nikad više neću dozvoliti da me uplaši.Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i InstagramuPREPORUČUJEMO: Moj napasnik koji mi je ukrao identitet