Oni poziraju studentima umetnosti u Beogradu više od 20 godina

FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Oni poziraju studentima umetnosti u Beogradu više od 20 godina

Posao modela je da budu manje – više nepomični, da leže, sede ili stoje - obično u kontrapostu, i da za to vreme ćute. Deluje lako, da lakše ne može biti, ali, čik probajte da tako provedete i pet minuta.

Naše umetničke akademije, a ima ih sijaset, srednje, na umetnost usmerene škole, kao i časovi pripreme, ne mogu da se zamisle bez modela. Oni se seciraju pogledom, mere im se prenose u crteže i skulpture, što tačnije, to bolje. Portreti, studije, mali, srednji, veliki aktovi, inspirisani su njima. Posao modela je da budu manje-više nepomični, da leže, sede ili stoje - obično u kontrapostu, i da za to vreme ćute.

Reklame

Deluje lako, da lakše ne može biti, ali čik probajte da tako provedete i pet minuta. A ne sate, koji se pretvaraju u dane, a ovi u mesece i godine. Za male pare.

Sve fotografije: Lazara Marinković

Iako su oni koji na njima uče karakteristike ljudskog tela i lica koncentrisani na njihovu spoljašnjost, iz boljih radova uvek izbijaju karakteri i međusobne emocije. One se neminovno rađaju, jer to što se dešava je interakcija, a ne matematika.

Jedna od omiljenih „pozerki" na Fakultetu likovnih umetnosti je Verica. Devojačkog i jedinog prezimena – Miladinović. To što se nije udala, deo je njene slobodoumne prirode i svesne odluke. Verica je takva u svemu što čini: ona sama bira pozu (jednostavne su joj dosadne), nabavlja rekvizite (šeširiće, nakit, cipelice na štiklu), zamišljajući da je u nekom filmu. Romantičnom, reklo bi se, ali ima mnogo drame u položaju glave, noge, ruku…

Verica

Nije da nema poverenja u profesore, naročito Simonidu Rajčević. „Predanu, angažovanu, talentovanu… dopiši sama još nešto, u hiperboli", sugeriše mi iz čiste, najbolje namere.

Za nju je poziranje i vrsta meditacije, i nema nikakvog stida da se skine pred mladim umetnicima. Razlog tome nije što je još uvek zgođušna, uprkos tome što je „razbila" šestu deceniju života, već što zna da „studenti moraju da nauče anatomiju". Uvek našminkana, doterana, u „šik" kreacijama i bojama. Obrazovana, živa vatra, samopouzdana, sve suprotno od onog što predrasude pripisuju modelima.

Reklame

Iako je od vajkada sanjala da bude model, ali za modne fotografe, završila je Pedagošku akademiju i posle radila u jednoj osnovnoj školi na Ceraku. Kratko je to trajalo, Verica je ostala bez posla, ali se brzo snašla. I tada je, kao i sada, dvadesetak godina posle, vladao manjak odgovornih modela na Likovnoj akademiji, pa je „zapucala" pravo na Senjak, na vajarski odsek. Profesor Mrđan Bajić je oberučke primio. Ni jednog jedinog dana ona nije bila objekt, već je upijala sve što se dalo upiti od te „darovite, ambiciozne, otvorene mladeži."

Doduše, „tlo" je bilo plodno i po drugom osnovu: Veričin otac je bio slikar, ne naivac, već „kopista", pa možda zato i ona preferira realne predstave sebe. „Kritikujem ih (studente), kako da ne, naročito kad pogreše u proporciji. Hoću da budem lepa, a ne nakaza", tako se odnosi prema karikaturalnim prikazima. Što ne znači da je nazadna, ljubiteljka isključivo klasike, več je sklona i performansima. I to, naravno, ne pasivna, već aktivna, kao protagonistkinja.

Počela je na Cetinju, kad je bila model na tamošnjoj Akademiji. Jedna studentkinja je zamolila da učestvuje u performansu „Šoljica za osobu X". Gatala je iz crnog soca, između ostalih, i supruzi francuskog atašea za kulturu. Da ne bi bilo zabune glede sudbine ove uvažene gospođe, bio je angažovan i prevodilac. Sve je bilo na visokom nivou, baš kako Verica voli. U Rijeci, gde je izveden performans, združila se sa mnogim poznatim umetnicima. Od tada ne propušta ni jednu značajnu izložbu, a naročito je sklona alternativnim postavkama. Teško razumljivim „običnim" ljudima.

Reklame

Ali, i to je previše statično za Vericu, ona bi rado da i sama stvara. „Sanjala sam jedan san, i sada ga se sećam do najsitnijih detalja, iako je prošlo sedam godina", priča mi na terasi klase, sa pogledom na Knez Mihailovu. Pušenje damskih „slim" cigareta jedina joj je slabost, a ne bi da „dimi" u zatvorenom prostoru.

Sigurno zna da se radilo o nekom ateljeu u Parizu, da je sama držala paletu i četkicu. Da je slikala jarkom crvenom (uljanom) bojom, nalik krvi, galaksiju, sa sve planetama, zvezdama, kometama i njihovim zamršenim putanjama. Toliko joj je jasna slika u glavi, da bi i danas s lakoćom mogla da je prenese na platno, što će, kad-tad i uraditi. Za to mogu da stavim glavu na panj, toliko je ta žena odlučna i uporna.

Pored „državnog" posla, Verica često pozira i popodne, u privatnim školama. Ništa joj nije teško, pa ni da se „trista puta dnevno, skine i obuče". Uvek dolazi na vreme, čak i pre studenata. „Napiši i da bih rado radila u inostranstvu", njena molba je odraz poverenja, ali i nesvakidašnjeg uverenja u bolje sutra. Svojstvenog nekom ko „obožava svoj posao."

Na rastanku mi diktira recept za prirodnu, najjevtiniju masku za lice, na bazi maslinovog ulja i ampula vitamina E. Jer, zašto samo ona da bude lepa i produženo mlada? Nudi mi i čipkane rukavice bez prstiju, nesebično, dirljivo… U crvenoj, njoj omiljenoj boji. Ljubi me u obraz, kao staru prijateljicu. Kao da je zadužena za podizanje elana, svojom vanserijskom pojavom.

Reklame

Branko

Branko Bunđević je nekad bio „tehničko lice", tačnije, mašinski tehničar, nakon što je napustio studije mašinstva posle dve godine. Radio je sve i svašta, po građevinama, u privredi, u arhivu Skupštine Grada. A onda otišao u penziju. Koliko ima godina, pitam, a on uzvraća „koliko biste mi dali", svestan da mi tako pravi zamku.

„Recimo da ste pedeset peto – šesto godište", procenjujem na osnovu lica bez naročito bora i prilično gipkih pokreta. „Biraj gde da te vodim na kafu", odobrovoljen je „podmlađivanjem", pa prelazi na „ti". Smakla sam mu čak osam godina, za dve će napuniti sedamdeset.

Tajna je u studentima koji mu daju vitalnost, ali i u sportu. Branko igra fudbal, stoni tenis, pliva, vozi bicikl, i oduvek je to radio. Evo i sad, čim završi sa poziranjem, ide na partiju ping-ponga. To su sve skupi hobiji, primećujem, uzimajući u obzir platu od svega 11.000, za jednu smenu stajanja ili sedenja (muškarci se, iz nekog razloga, retko postavljaju u ležeću pozu). „Recimo da imam sreće, odnosno, drugare na pravom mestu, u jednom klubu zatvorenog tipa", objašnjava sticaj okolnosti koji mu omogućava dobru kondiciju.

A ona mu je potrebna, jer biti model nije lak posao, kao što sam već napomenula. Istina, daleko je lakši od mnogih drugih kojima se bavio. Ovde bar gleda mladost, punu snova i ideala, a ne propast firmi, kao što je Teleoptik, čije je sukcesivno urušavanje pratio s tugom, godinama. Bodri ga fakat što samo on i jedan kolega mogu da zazuzmu neke, vrlo zahtevne, poze, teške i mnogo mlađima.

Reklame

Ovde mu ponekad smeta što mu telo utrne od dugog stajanja u mestu. „Zabluda je da ne smemo da se mrdamo, ali je bitno da se vratimo u pozu", otkriva mi nešto što mora često da objašnjava mlađim studentima. Neki od njih su drčni, „zakerala", pa znaju i da priprete da će da ga „tuže profesoru". „Ja im onda kažem, samo izvol'te", Branko dobro zna da će „nadležni" stati na njegovu stranu.

I to ne samo zato što je mrdanje čak i poželjno, da bi budući umetnici kontemplirali, a ne samo prenosili ono što vide. Kao što je imao običaj da kaže profesor Dragan Lubarda, da ne bi samo pomerali glavu gore-dole, kao konji kad prionu na jasle. Držali bi mu stranu jer je veoma teško naći pouzdanog modela. „Mnogi ovde dođu, provedu par meseci, pa pobegnu glavom bez obzira", opisuje mi situaciju. Za koju je odgovorna drastična disproporcija između uloženog truda i dobijenog novca.

Međutim, Branko ne manipuliše, ne ucenjuje činjenicom da spada u one malobrojne, odane poslu modela, već samo ilustruje da i među studentima ima raznoraznih naravi. Ne upisuju svi Akademiju iz ljubavi, njegovo je ubeđenje. Postoje i drugi razlozi – što smatraju da je to lakše od, recimo, rada u kancelariji, što očekuju da budu slavni i bogati, bez naročitog napora. Što je to prestižno, pogotovu među devojkama, „da se bolje udaju". A onda ih realnost postavi na pravo mesto, i sa njom istina o tome da modeli ne moraju da budu „mrtva priroda".

Reklame

Iako je oduvek voleo umetnost, premda više književnost, u ovaj „biznis", Branko je dospeo sasvim slučajno. Prijateljica mu je predložila da pozira, pre šest godina. I njemu je prva stanica bio Senjak, ali klasa Veljka Lalića. „Divan čovek, pun razumevanja", hvali svog prvog nadređenog. Posle je prešao kod sadašnjeg dekana FLU, Dimitrija Pecića, s kojim je, takođe, „odlično sarađivao".

Posao mu se nije odmah dopao, telo nije bilo naviklo na statičnost. „Na Senjaku sam se i smrzavao, razboljevao, tamo slabije greju, a uvek fale grejalice", njegove primedbe plastično opisuju stanje na fakultetu. Hteo je i da odustane, ali nije mogao da ostavi „studente na cedilu", na pola dovršenog posla.

Zbog male novčane nadoknade, Branko je prinuđen da pozira i po pripremnim i drugim školama. „Tu bar imate bolje uslove, bar vam skuvaju kafu", naivno napominjem. „E, tu se varate, toliki veliki umetnici, što zarađuju po četiri-pet hiljada evra mesečno, često te ni kafom ne ponude. Ne mogu to da pojmim! Jer, kad mene u kući se zna red, gostu se obavezno iznese neko posluženje, makar kisela voda", ilustrativno objašnjava, opet na „vi", izbegavajući da navede imena. Nije to kuknjava, već sociološka opservacija.

Da je suštinski zadovoljan, govori podatak da je dovodio mnoge poznanike i prijatelje da postanu modeli. Najčešće bi odustajali, ali ne i 65-ogodišnja Radmila Bošković.

Radmila

„Svi misle da mi je Branko brat, ali smo mi drugovi iz detinjstva", kaže Rada i dodaje da je taj slučaj često mnogo bolji, jer je „rod kod nas Srba – luda kuća". Branko joj je pomogao da preprodi sve teške trenutke u životu, od razvoda, do odrastanja deteta. Njegove sestre joj iz inostranstva često šalju sve i svašta. On se našao i kad je ostala bez posla.

Reklame

Dve decenije je Rada radila u ambasadi Jordana, kao kurir i kafe-kuvarica. Nije bila dovoljno mudra da nauči jezik, ni engleski, ni arapski. Prvi, da se sporazumeva sa celim svetom, a drugi, da razume šta pričaju poslodavci. Tako bi, na vreme, shvatila da joj ne uplaćuju staž i da će je ostaviti bez penzije. Sad se sa njima sudi, s krajnje neizvesnim ishodom.

„Svaki posao ima težinu, ali sam ja ranije bila mlađa, a i ono je bila bolja zemlja", izričita je, a tvrdnju dokazuje da „svako pošten mora da prizna da je od Titovog doba sve gore i gore.

„Rođena sam u Beogradu, otac mi je bio zanatlija, majka domaćica, nismo bili bogati, ali ni išli pocepani", seća se tog, „boljeg" vremena. Tada se znalo za poštovanje, a „sad ne postoje nikakve vrednosti". „Da li to mladi nisu znali da na zapadu ne 'cvetaju ruže', da se tamo mnogo radi i muči, a ne leži i ne jedu kruške sa drveta", sumnjičava je prema zapadu, a naročito Americi. Zagovara tezu da je „bogat onaj čovek koji uspe u svojoj zemlji".

Domovinu voli, premda od nje „ništa nije dobila". Osim astme, preko vakcine za male boginje. Astma joj je ograničila radne mogućnosti, ali i uputila na populaciju kojoj je sada posvećena. „Mnogo volim decu", tako Rada naziva studente. Sve što kupi od skromne zarade, ona sa njima deli. „Mnogo je sladak ovaj mali, uvek me posluša, ode da kupi šta treba", vrhunac je Radinih (zadovoljenih) očekivanja.

U „decu" se još nije razočarala, koliko „u ljude", a posebno savremene. Za svaku sitnicu treba da imaš vezu, pa se i sama zaposlila u ambasadi – preko kuma. Pa i tada, ili „moraš da budeš nečija, da ne kažem, šta, ili da radiš kako ti se kaže", Rada opisuje poredak stvari.

Bar da ima pomoć od sina, koji je nakon civilne vojske (u mrtvačnici), pao u depresiju. Ovako joj je briga samo veća, stara se o dvoje gladnih usta. Zbog sinovljevog dobra čini i ono što nikad nije sanjala – obnažuje torzo pred studentima.

„Jesam rođena u gradu, ali smo vaspitani da osećamo stid", navodi zašto joj je skidaje bilo balast. Sve dok joj Verica nije napomenula da će je potisnuti drugi modeli, bez tog problema u odgoju. Sad je već navikla, pa jedino što je muči je tištanje u kolenu. Povređenom pri jednom saobraćajnom udesu.

Pričala bi ona još dugo, a čini se, najradije, o politici. O onima koji su pujdali mladež na promenu sistema, a sami završili u foteljama. Ali, pauza je prošla, studenti zovu da proučavaju anatomiju. Rada se vraća u klasu, zauzima sedeći stav, a misli joj jure, trče, lete. One nisu na margini, kao njen socijalni status.

Pratite VICE na Facebook, Twitter, Instagram