FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Ovaj tip je sve vreme pijan jer njegovo telo samo stvara alkohol

Svaki put kad u sebe unese šećer ili ugljene hidrate, njegovo telo ih pretvori u etanol i on postane pripit ili mamuran. Pozvao sam ga da priupitam kako je biti hodajuća pivara.
Metju Hog uživa u čaši vode s prijateljem​
Metju Hog uživa u čaši vode s prijateljem

Zamislite da vaše telo samo od sebe stvara alkohol — baš bi to bilo sjajno, zar ne? Uvek biste bili pripiti i nikad ne biste morali da plaćate piće. E, pa to vam se desi kad ste žrtva sindroma auto-vrenja — poznatog još i kao sindrom stomačne fermentacije — u kojoj višak kvasca zatočen u tankom crevu stvara alkohol koji se apsorbuje direktno u krvotok. Nažalost, sindrom nije svakodnevna, celodnevna žurka, jer su oni koji boluju od njega konstantno mamurni.

Reklame

Metju Hog boluje od ovog sindroma već skoro 20 godina. Svaki put kad u sebe unese šećer ili ugljene hidrate, njegovo telo ih pretvori u etanol i on postane pripit ili mamuran. Pozvao sam ga da priupitam kako je biti hodajuća pivara.

ovaj-tip-je-sve-vreme-pijan-jer-njegovo-telo-samo-stvara-alkohol-body-image-1441358614

Metju leži bolestan u krevetu kao dete, pre nego što je sindrom otkriven.

VICE: Kad si prvi put shvatio da tvoj stomak proizvodi sopstveni alkohol?

Metju Hog: Patio sam od stomačnih tegoba čitavog detinjstva. Prvobitno su mislili da bolujem od sindroma nervoznih creva, ali u tinejdžerskim godinama došlo je do ozbiljnog pogoršanja mojih simptoma, kao što su naduvenost i vetrovi posle svakog obroka — do te mere da sam mogao da osetim kako kipi fermentacija u mom donjem abdomenu. Što je još više zabrinjavalo, počeo sam da doživljavam nove, prilično zastrašujuće simptome. Osećao bih se opijeno, patio bih od dugačkog spiska telesnih simptoma, kao što su hronični umor, bol u mišićima, hronične glavobolje, mentalno oštećenje, promene raspoloženja, i tako dalje.

Pročitajte i: Konačno smućkan lek za mamurluk

Jesi li se osećao mamurno posle toga?

Jesam, u kasnom tinejdžerskom dobu proživljavao sam teške alkoholne mamurluke koji bi obično bili najgori ujutro posle obroka sa mnogo ugljenih hidrata. Osećao bih pulsirajuće glavobolje, tešku mučninu, povremeno bih povraćao, ostao dehidriran, usta bi mi bila suva, oblivao bi me hladan znoj i tresle bi mi se ruke. Osećao sam se kao da sam izašao prethodne veče i popio svo piće u kafani, a da nisam uzeo ni kap alkohola.

Reklame

Isuse, to zvuči grozno. I kad si tačno dobio dijagnozu sindroma auto-vrenja?

Na kraju su me poslali kod specijaliste u London, kod pokojnog doktora Kita Itona. Njegovi testovi su potvrdili da moj stomak proizvodi veliku količinu etanola iz kvasca, kao i značajne količine drugog alkohola iz metabolizma različitih bakterija. Doktor Iton mi je postavio dijagnozu sindroma auto-vrenja, a tu dijagnozu su potvrdili drugi lekari specijalizovani za neobične i nepriznate hronične bolesti.

Na koji način ti je ova bolest izmenila život?

Imala je ogroman i poražavajući uticaj na moj život. Do 16. godine bio sam odlikaš, a pronašao sam se u akademskom radu i izvlačio veliko zadovoljstvo iz njega. Bio sam i vešt sportista, i imao sjajan društveni život. Kako je sindrom auto-vrenja počeo sve više da se ispoljava, sve se to promenilo. Odjednom sam počeo da se mučim u školi, a znao sam da ne bi trebalo da imam nikakvih problema. Morao sam i da prestanem da se bavim sportom zato što bih se osećao iscrpljeno posle laganog trčanja i sve mi je bilo teže da ustajem ujutro. Bio sam uplašen, nisam znao šta mi se to dešava, a osećao sam se i nemoćno i besno što nisam uspevao da funkcionišem na onom nivou kao nekad. Moj društveni život je pretrpeo veliki udarac, osećao sam se usamljeno i otuđeno od svojih prijatelja, a nisam imao energiju i motivaciju da budem deo bilo čega.

ovaj-tip-je-sve-vreme-pijan-jer-njegovo-telo-samo-stvara-alkohol-body-image-1441358645

I šta si onda uradio?

Uspeo sam da se upišem na Univerzitet u Šefildu sa 18 godina na studije kompjuterskih nauka. Ali na kraju nije imalo veze, jer je život daleko od kuće, studiranje i druženje u isto vreme bilo previše za moje otrovano telo i um. Izdržao sam manje od dva semestra. Vratio sam se kući i tražio razne poslove, ali su i oni bili previše za mene, tako da sam se pomirio s tim da ću morati da se prijavim za invalidsku penziju. Ne bi mi je odobrili za sindrom auto-vrenja, zato što vlada i zvanična medicina nisu priznavali tu bolest. Ali u to vreme sam već zapatio i sindrom hroničnog umora, depresiju i anksioznost, za koje sam sve imao formalnu dijagnozu, tako da mi je odobren zahtev.

Reklame

Preporučujemo: Fotografije Trećeg Rajha u boji koje ostavljaju bez daha

Kad je to bilo?

Živeo sam od invalidske penzije i pomoći porodice od 1999. do 2008. godine, kada je sajt posvećen informacijama o nedovoljno istraženim hroničnim bolestima koji sam podigao — Environmental Illness Resource — počeo putem reklama da mi donosi dovoljno prihoda, pa sam se prijavio kao samozaposlen. Taj period samoizdržavanja potrajao je, međutim, samo do 2012. godine, a trenutno me izdržavaju roditelji i moja predivna devojka Mendi, sa kojom živim. I dalje vodim Environmental Illness Resource najbolje što umem, zato što informacije koje on pruža pomažu mnogima koji se nalaze u sličnoj situaciji kao i ja.

Šta bi radio da ne boluješ od sindroma auto-vrenja?

Želeo sam da budem fakultetski obrazovan, profesionalni sportista, naučnik, inženjer ili pilot putničkih aviona. Kako stvari sada stoje, bliži mi se 35. godina a dane provodim kod kuće, i svaki je borba — mada dajem sve od sebe da ostanem pozitivan i da se družim s prijateljima, a verujem da ću jednog dana ozdraviti.

Koliko često se osećaš pijano ili mamurno? Da li ti se to dešava svaki dan?

Kad bih jeo normalne obroke od žitarica, voća, prerađevina i šećera, simptome koje sam opisao doživljavao bih svaki dan, ali naučio sam da prilagođavam svoju ishranu tako da smanjim fermentaciju u svom stomaku na najmanju moguću meru. Godinama se hranim kao da živim u kamenom dobu, uglavnom meso, povrće, orašaste plodove i semenje. Uprkos tome, osnovni uzrok ovog stanja ne leči se uspešno, tako da i dalje osećam hronične simptome, uključujući umor, bolove, netoleranciju na vežbe i stres, i kognitivnu disfunkciju, ali ne i simptome akutnog, teškog mamurluka.

Reklame
ovaj-tip-je-sve-vreme-pijan-jer-njegovo-telo-samo-stvara-alkohol-body-image-1441358673

Pretpostavljam da je to poslednja stvar koja ti pada na pamet, ali da li si ikad pojeo gomilu zašećerene hrane samo da bi se iz napio iz čiste zabave?

Iskreno, bilo je prilika u društvenim situacijama — ili kad ništa drugo nije bilo dostupno, ili ako nisam bio kod kuće — kad sam bio prisiljen ili odlučio da jedem hranu sa puno šećera ili skroba. Ali, kao pravilo, više volim da se držim ishrane sa malo ugljenih hidrata zato što negativne posledice nadmašuju trenutno zadovoljstvo. Uvek sam se osećao više mamurno nego pijano zbog sindroma auto-vrenje, tako da, iako ljudi možda misle da je ovo stanje jeftin način da se napiješ iz zabave, to nažalost nije tako.

Ali ti možeš da se napiješ jedući samo šećer i ugljene hidrate, zar ne?

Da. Bilo je slučajeva, naročito tokom moje poslednje godine u srednjoj školi, kad sam se na momente osećao pijano a da nisam konzumirao nimalo alkohola. Pre bih ih opisao kao periode nego momente, zapravo, jer su znali da potraju i do nekoliko sati. Ovi periodi opijenosti uvek bi usledili posle obroka, a nakon nekoliko sati — što je tipičan vremenski period neophodan za varenje i apsorpciju — efekti bi se povukli i osećao bih kako se vraća normalno svesno stanje.

Moja najistaknutija uspomena na taj period je osećaj nemoći i besa što moj mozak ne funkcioniše više kao nekad. Gledao bih jednačine na mojim omiljenim časovima prirodnih nauka u školi i znao da ne bi trebalo da imam problema da ih razumem i rešim, ali su mi izgledale kao nekakve besmislice. Bilo je vremena kada se ne bih ponašao u skladu sa svojim karakterom. Bio sam sa svima prijatelj u školi — prava mala zvezda u školskom dvorištu. Ali bilo je slučajeva kad bih uznemirio ljude svojim nekarakterističnim ponašanjem poput pijanca koji pravi probleme kad malo više popije ili dozvoljava da mu se omaknu stvari koje ne bi izgovorio da je trezan.

Reklame

To ne zvuči zabavno. Kako ljudi obično reaguju kad im kažeš da tvoje telo samo od sebe proizvodi alkohol?

Reakcije su različite, od uporne neverice do podrške onih koji mogu da zamisle kako je bolovati od jednog ovakvog stanja. Imam sreće što sam i dalje u kontaktu sa većinom najbližih prijatelja iz srednjoškolskih dana, i oni pokazuju razumevanje koliko je to uopšte moguće a da sami nisu doživeli tako nešto.

Da li činjenica što je tako malo ljudi čulo za tvoju bolest otežava izlaženje na kraj s njom?

Apsolutno. I stalno čitam poruke posetilaca na mom sajtu koji pate od iste stvari, u kojima mi govore da ih njihovi lekari, šefovi, kolege, pa čak i prijatelji, rodbina i partneri, prosto ne razumeju. Ljudi najčešće misle da smo sve izmislili.

Šta je tvoj savet drugima koji pate od sindroma auto-vrenja?

Voleo bih da vaši čitaoci koji misle da pate od sindroma auto-vrenja znaju da postoji efikasne metode lečenja, naročito ako se stanje otkrije na vreme. U vreme kad sam se ja razboleo ono je bilo potpuno nepoznato, tako da sam prvih deset godina radio sve pogrešno kao tinejdžer i umnogome pogoršao sebi situaciju, zbog čega mi je bilo teže da se od nje oporavim. Nadam se da će moja priča pomoći ljudima da brže prepoznaju ovo stanje kod sebe ili svojih bližnjih, i da će potražiti pomoć i savet što je pre moguće.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu