FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Ovako je kad ideš u klabing, a slep si

Zamislite debelog slepog čoveka obučenog u pončo kako mlatara rukama na mestu predviđenom za ljude koji vide. To sam ja.

Autor u klubu sa prijateljicom

Stivi Vonder je moj dugogodišnji heroj. "Vreme je dugo, ali je život kratak", jednom je rekao Gardijanu, aludirajući na veoma iritantu činjenicu o vremenu – relativno je. Uzmite školu na primer. Vreme teče brže kada si na odmoru. Ali, onog trenutka kada uđeš u učionicu i uzmeš lenjir u ruke, sekunde se pretvaraju u minute, minuti u sate i iznenada postaješ svestan svoje smrtnosti. Kraj vrišti na tebe u cunamiju greha.

Reklame

Zato oduvek nastojim da živim po ovoj Stivijevoj mantri. Svestan toga da svi imamo ograničen broj godina na zemlji, našao sam načine da prekršim sva moguća pravila koje je moja majka postavila dok sam bio mali. Bukvalno sam je sahranio pre vremena kada me je uhvatila kako sa devet godina slep vozim BMX u skejt parku. I dalje sam skoro isti kao tada – prošle godine sam, na primer, skakao padobranom i skočio sa trećeg najvišeg bandžija na svetu. Kad sam joj javio telefonom šta sam uradio, majka je sa druge strane zaurlala: "Rodila sam te da me ubiješ!".

Sa svim ekstremnim skokovima, pomislili biste da je klabing za mene mala beba. Pogrešno. Morao sam da smislim mnoge tehnike kako bih prebrodio sve te specifične probleme sa kojima se susrećem u ovom predivnom svetu. Ovo su ti problemi i rešenja istih.

ULAZAK U KLUB

Za većinu studenata, slepih ili sa vidom, treznih ili razvaljenih, ovo je najteža prepreka. Dobra stvar za sve je što zagrevanje alkoholom u domovima izjednačuje sve – svi su pijani i kada potpune izgubimo kontrolu nad sobom, a batica na vratima kaže "Odjebi", to važi za sve. Nećeš ući u klub. Čak ni ako se vratiš i ponovo pokušaš sa kapom na glavi.

Za mene, ceo ovaj proces je za nijansu teži. Moj najveći problem nije kako da izgledam trezno, jer znam da nakon što vidi moje oči, lik na vratima je već doneo odluku – ja sam definitivno veliko Ne. Čekanje u redu je kao čekanje za izvršenje smrtne kazne – znam šta dolazi. Dobra stvar je što sam dosad postao odličan u ovome.

Reklame

"Idi u bolnicu ili kući druže", izbacivač bi mi rekao.

Onda mu ja pokažem svoju ličnu kartu i ljubazno objasnim da imam nedostatak. "Ne sudi knjizi po koricama. Nisam baš toliko sjeban kao što ti misliš da jesam". On uzima moju ličnu kartu i bulji u nju. Oči su mi u jedan noću iste kao na slici u ličnoj karti (ovo važi i za sve ljude sa vidom, ako ste bili pijani kad ste se fotkali za ličnu kartu). Poražen, sudija mora da me pusti da produžim dalje.

BAR

Pošto nemam pristup nikakvim cenovnicima, ako bih pitao prezauzete barmene da mi pobroje šta sve imaju u ponudi i nabroje cene, bio bi to najkretenskiji potez. Tako obično biram između dve stvari - mog omiljenog džin-tonika koji retko naručujem jer je skup i votke sa koka kolom, koja je skoro uvek na nekoj specijalnoj ponudi.

"To je 5.5 funti", kažu mi.

Kad su mi već sipali, ispostavilo se da votka kola ipak nije u specijalnoj ponudi. Onda šetam do terase, do dela za pušenje, gde svi moji drugari piju džin i tonik od 3 funte. Dođe mi da plačem od muke.

ĐUSKANJE

Nakon što se dobro napunim pićem, kao i svaka normalna osoba kojoj treba malo vatre u stomaku da bi izdržala sedmočasnovno previjanje i divljanje sa potpunim strancima, i ja krećem na đuskanje. Samo, ne smem da dozvolim da me preterano ponese – ne smem da izgubim prijatelje, a to je, znate i sami, prilično teško kada popijete, a DJ probudi životinju u vama.

Zamislite debelog slepog čoveka obučenog u pončo kako mlatara rukama na mestu predviđenom za ljude koji vide. Tako ja izgledam kad igram.

Reklame

STRESNI POREMEĆAJ NAKON ĐUSKANJA

Udahnem duboko i realnost me udari u glavu kao maljem – izgubio sam prijatelje. Dobra stvar je što mi je kao nekome bez vida, čulo mirisa pojačano, a to znači da mogu da namirišem prijatelje kad god ih izgubim. Tako krećem u potragu kroz vlažnu masu i uvek znam šta tražim – Persil omekšivač, Paco Raban i smrad mentol cigareta.

Nos me retko kad izda, ali te večeri jeste. Misleći da sam pronašao Zeka, hvatam ga za ruku. Na moje zaprepašćenje shvatam da je ruka isuviše gruba da bi pripadala nežnom, suptilnom Zeku. Upravo sam zgrabio ruku nekoga ko, mogu da pretpostavim po tonu glasa, deli na Fejsu stvari sa stranice Britain First.

"Nije ti dobro čoveče. Na čemu si? Oči ti izgledaju baš čudno", kaže mi.

Komentar o mojim očima mi remeti balans u životu. Razvio sam metod kojim se borim protiv ovakvih stvari. Isti metod koristim kada se nađem u situaciji u kojoj ne želim da budem. Opet ga uzimam za ruku.

"Nisam ni na čemu. Slep sam".

Lik počinje da muca.

"Oh sranje. Izvini molim te. Da li mogu nešto da uradim?"

"Naravno. Pijem džin tonik".

___________________________________________________________________________

Pogledajte i dokumentarac: Pakleni provod u pijanim studentskim klubovima

___________________________________________________________________________

DEO ZA PUŠAČE

Uzimam piće izvinjenja i izlazim na terasu. I dalje tražim prijatelje. Neko me zove po imenu.

Reklame

Lutam unaokolo i ubrzo kontam da ne stojim pored svojih prijatelja. Pitam ljude pored mene par pitanja, da bih ustanovio ko su.

"Šta si radio jutros?"

"Kako je bilo na faksu?"

"Na čemu si?"

Bio je to student filozofije.

"Sa kim si ovde", pitam.

"Sa Malisom i Sejdi".

Tada sam shvatio – pričam sa nekim koga ne mogu da podnesem.

Ostavio sam ga i konačno naleteo na svoje prijatelje. Kažem Džejmiju da me "sredi". On zna šta to znači – znači smotaj mi cigaretu jer sam isuviše slep da bih to uradio sam.

POZIRANJE NA FOTOGRAFIJAMA

Je uvek jako zajebana stvar u mom životu. Jednostavno stanem i buljim u daljinu nadajući se da zatvorenih očiju ipak gledam u pravcu kamere. Sutradan proveravam Fejsbuk da bih video rezultat.

Razvalio sam.

VRAĆANJE KUĆI

Kada se muzika stiša i pomoli se sunce, ptice počinju da flertuju međusobno. Do tada sam izgubio tri puta više novca nego što sam poneo sa sobom, što je, pretpostavljam najnormalnija stvar za sve ljude koji konzumiraju čaše jeftine votke po mračnim klubovima. Obično odlučim da krenem kući nakon što sam obišao klub nekoliko puta – ostavim jednostavno prijateljima da me lociraju na kraju večeri. Tada sam spreman da krenem nazad u dom i povraćam sve do prvog jutarnjeg predavanja.

Sledeći put kada vidite nekog sa "čudnim očima" kako galopira po klubu, moguće je da sam to ja ili neki drugi slepi klaber. Znam da nismo slični, ali da, postojimo. Ponašajte se ok prema nama, ili ćete završiti sa osećajem krivice i moraćete da nam kupite piće.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu