​Pedeset pet sati na američkom nosaču aviona „Hari S. Truman“

FYI.

This story is over 5 years old.

vesti

​Pedeset pet sati na američkom nosaču aviona „Hari S. Truman“

Život je rutina na američkom nosaču aviona „Hari S. Truman".

Fotografije: Frederick Paxton

Kada bi Tejlor krenula na jutarnje tuširanje, obično bi naišla na mornara kako gnevno masturbira.

„Isto svakog dana," kaže ona dok pali cigaretu. „Jedna noga joj viri iz tuš kabine, zavesa otvorena."

„Meni je tu već bilo, kao, ma baš me briga šta radi, razumeš?"

Život je rutina na američkom nosaču aviona „Hari S. Truman". U deset uveče Tejlor je u pušačkoj zoni, klaustrofobično uskom crveno osvetljenom hodniku na ivici broda, u atmosferi negde između noćnog kluba i restorana brze hrane. Osamnaest dvadesetpetogodišnjaka cirka naslonjeno na metal koji zuji, dok muziku sa nečijeg telefona svakih sedam minuta prekida urlik F-18 lovca koji uzleće. Ovde sve prati neki svoj ritam.

Reklame

Tejlor privodi kraju smenu od dvanaest sati. Jede. Puši. Spava. Budi je dahtanje cimerke čija se noga trese negde van vidnog polja.

„Stalno lepe devojke," kaže ona. „Uvek te lepuškaste završe kod mene, najveće drolje."

Prošlog leta smo proveli smo tri dana u obilasku ovog nosača aviona.

„Truman" je krenuo u misiju 26. novembra prošle godine. Kad se vratio ovog jula, Islamska država je već izgubila pola svoje teritorije u Iraku i jednu petinu u Siriji. Od decembra do juna, avioni su poleteli 2,000 puta i lansirali rekordnih 1,598 borbenih sredstava [bombi].

Amerika dobija taj rat. Ali mi smo se ukrcali vikend posle masovnog ubistva u Orlandu, koje je originalno bilo pripisano Islamskoj državi. Svi na brodu su bili napeti, čak i Bret Bathelder u kontrolnom tornju koji nam je objasnio zašto je „Trumanova" misija potrajala mesec duže od planiranog.

„Nisam siguran da postoji više meta, ali neke mete se ponavljaju", kaže on. „Borba traje sve duže, ne bih mogao jasno da odredim koliko će vremena biti potrebno."

Bathelder pogledom prati dešavanja dole na uzletnoj palubi, gde F-18 izvode svoju mehaničku baletsku tačku.

„Jeste li pogledali kroz prozor? Za minut i po, ona dva aviona će da pripale i polete."

Kao sat sa kukavicom, paluba iznenada oživljava. Vrata se otvaraju i zatvaraju.

„Evo, upravo se spremaju da krenu. Ovako nešto nema nigde."

Osoblje u narandžastim kombinezonima roji se oko aviona, signaliziraju jedni drugima kao da su na terenu za bejzbol.

Reklame

„Neverovan tim imamo," kaže Bathelder. „Čini ga šest hiljada ljudi. Ako na primer u fudbalu levi gard propusti blok, odmah znaš da iz prvog gubite tri jarda. E pa, ovde imamo šest hiljada levih gardova – svi moraju da obave svoj deo posla da bi tim uspeo. Izuzetno motiviše biti deo tako nečega."

Operacija je besprekorna, ali takođe je i daleko od kuće. Svima je na pameti pitanje o ulozi vojske u suzbijanju terorizma na domaćem terenu.

„Mi sprečavamo da se [teroristički napad] desi kod kuće u SAD ili kod saveznika tako što napadamo izvor problema i sasecamo tu radikalnu mržnju u korenu," kaže Bathelder.

„Mislim da je to pravi način da se suzbiju domaći teroristi – uništiš preko sve one koji ih podstrekuju."

Sa ovim se ne slaže cela posada. Itan je ABE, član tima koji priprema avione za uzletanje. Kad je gužva, radi po 16-20 sati dnevno u paklenoj vrućini. Kaže da mu posao prija, čak ni duže smene mu ne smetaju, samo mu nedostaje ćerka.

„Možda mi i uništimo ISIS tamo preko, ali ne možemo isto da uradimo i kod kuće", smatra Itan.

„Nema jasnog odgovora na pitanja koja ne kontrolišeš. Ne može da se spreči. Ko je naumio da to uradi, uradiće."

„Možda putem kontrole naoružanja?" pitam ja.

„Ne, obožavam svoje oružje i ponosan sam vlasnik! Imam ga dosta, dve sačmare i devet pištolja. Četiri četr'espetice, jedan od 90mm, jedan .38, dva po .40 i jedan od .44."

Itan slobodno vreme provodi u treningu – sprave su svugde na raspolaganju. Čak i u hangaru, između aviona i mehanike, posada diže, vuče, stenje, i znoji se. Neki marinci su toliki da im se u hodnicima sklanjaš s puta kao u video igrama. Prostora nikad dosta, ali na svakom koraku se nađe ili traka ili benč. „Truman" ne podnosi vakuum.

Reklame

Piloti žive nešto udobnije. Pošto direktno rizikuju život u Siriji, imaju na raspolaganju luksuzne sobe za brifing i opuštanje gde članovi eskadrila svraćaju na kafu, filmove, i Xbox (FIFA im je favorit).

Svaki pilot ima svoju „šifru", nadimak koji mu je dodeljen pri ritualnoj inicijaciji. Kad smo svratili, na dužnosti se zatekao „Zipls"; kuvao je kafu i puštao Old Dominion.

Zipls je ovaj nadimak dobio zato što je svojevremeno nervozno čupkao rajsferšluse na grudima svog letačkog kombinezona. U eskadrili je zadužen za izbor filmova.

„Naginjem ka Perl Harboru za večeras," kaže on.

Da li gledaju nekad i „Top Gan"?

„Ponekad, čisto iz zezanja. Tu svašta nema veze sa realnim svetom."

Zipls je pilot E-2 Hokaja, što znači da obično leti u izviđanje. Pitam ga da li nekad baci pogled na Rusku fregatu na horizontu koja prati „Trumana". Rajsferšlus se odrično trese.

„Samo izviđam okolinu," kaže on.

Kad padne noć, pale se crvena svetla koja daju metalnoj armaturi broda bledo ružičastu boju. Mornari se razilaze u pravcu svojih kabina, a „Truman" kao da se pruža u nedogled, prazni hodnici roze boje beskonačno izduženi poput utrobe broda. Neobičan miris metala se skuplja u hodnicima, nalik mirisu ustajale vode. Negde duboko u lavirintu koji zvekeće nalazi se oltar trideset trećeg američkog predsednika Harija S. Trumana, čina čuveni slogan Give 'em Hell krasi zavese širom broda.

U prepunoj pušačkoj zoni, pričamo o seksu.

Reklame

„Iskreno, ne bih rekla da to mnogi ovde rade", kaže Sara. „Znam ljude koje su uhvatili."

„Džoš to stalno radi."

„Da, ali Džoš je jedan seronja. Ja znam šta radim, neću da rizikujem."

Hiljade mladih ljudi na po osam meseci sabijeni unutar ograničenog prostora, reklo bi se da neobuzdano orgijane ne može da ne usledi – prenabildovani i umazani kerozinom, moraju nekako da istresu višemesečnu frustraciju. Ali ako te oficiri uhvate na delu, sleduju drakonske kazne. Posle saslušanja pred kapetanom, plata se prepolovljava. Realno, brod nije okruženje u kom su svi ludi za seksom.

„Ovde me svi tretiraju kao da sam muško," kaže dvadesetjednogodišnja Rene. „Tek kad se iskrcamo, odjednom mi padne na pamet da sam žensko."

Pa ipak, neki se snalaze. Samo u jednom trenutku nas je oficirka zadužena za medije sprečila da fotografišemo nešto na brodu: kad smo slučajno naišli na gomilu kondoma u medicinskom odeljenju. („Ovo ne sme da se slika", rekla je i brzo ih sklonila.)

Pomorske frustracije se često manifestuju drugačije. Noć pre nego što ćemo otići, popričali smo sa dvojicom blago stondiranih mornara u noćnoj smeni.

„Otupiš od broda," kaže Majkl. „Izgubiš osećaj za vreme."

„[Prošle nedelje] bio je šesti jun, a ja nisam imao pojma. Mislio sam da je prvi. Posebno kad radiš noću pa ni ne vidiš sunce. Čudno je to."

Zaglavili su noćnu smenu po kazni. Jedan je opsovao oficira, drugi se potukao.

„Dosta nas pogubi živce," kaže on.

Reklame

Medicinsko osoblje i sveštenstvo prati stanje posade, nudi savete i grupne terapije za one koji pate od stresa i psiholoških problema, ali primetno je da svi brinu jedni o drugima. Takođe, svako ima svoj način da izađe na kraj sa pritiskom. Dvadesettrogodišnja Sara pakuje padobrane, a u kabini drži sedam plišanih životinja koje joj je mama poslala iz Zapadne Virdžinije. Njen je savet uvek nositi po dve paklice cigareta, trčati uz i niz stepenice („Kad ideš polako, više se umoriš"), i ne opirati se kretanju broda.

„Brod ti je kao mama, ljuljuška te da lakše zaspiš, drži te u ravnoteži. A ko uspe da održi ravnotežu u celom ovom ritualno svrhovitom stokholmskom sindromu, biće OK."

„Odlično mi je ovde", kaže Sara. „Neću više, ali odlično mi je."

*Neka imena su izmenjena

Pogledajte još fotografija sa nosača aviona:

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu