FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Prvi srpski klaber Laza Šećer ekskluzivno za VICE

Diskoteka je, zapravo, demokratizovala zabavu. Devojke su mogle da dođu same, ili sa drugaricom, nije morao da je prati brat ili dečko, tako da je to već bilo neko novo oslobađanje i revolucija.
Sve fotografije su vlasništvo Lazara Šećerovića

Jedan od glavnih brendova Beograda definitivno je noćni život. Osporavali mi to ili ne, brojni underground klubovi, ali i fensi splavovi na reci, doprineli su da puni densflori i đuskanja do jutra postanu prepoznatljivi simboli srpske prestonice, a zajedno sa tim i jedan od glavnih razloga dolaska brojnih turista u poslednje vreme. Kao verni konzument noćnog provoda i đipanja do zore reših da saznam kako je sve počelo. Čije su štikle prve zagrebale neki densflor, i uz koju pesmu.

Reklame

I eto me, na poznatom mestu zločina s obzirom da se tu i danas u podrumu nalazi sada više klub nego diskoteka - Šećer. Svetogorska 17, Dom srpskog ministra Jevrema Grujića, zgrada urađena po projektu poznatog beogradskog arhitekte Milana Kapetnovića, prva koju je zaštitio Zavod za zaštitu spomenika kulture Beograda. Dosta ljudi je prepoznaje zbog njenog istorijskog značaja, a malo ko zna da su se u prigušenom svetlu suterena zavrtele prve ploče u Beogradu. Ovde je bila prva diskoteka na potezu od Trsta do Vladivostika, otvorena 1967, čak deset godina pre čuvenog Studija 54 u Njujorku. U to vreme, diskoteke su postojale samo u Parizu, Milanu i Londonu.

Pročitajte i: Sva lepota Beograda osamdesetih je na ovim fotografijama

Vrata ove lepe zgrade otvorio nam je niko drugi do Lazar Šećerović, potomak Jevrema Grujića, koji ovde i dalje živi. Jedan je od najzaslužnijih za otvaranje prve srpske diskoteke koja je po njemu i dobila ime, "Kod Laze Šećera".

Lazar Šećerović me je poslužio čajem i upitao o čemu želim da razgovaramo, jer je pun tema i priča. Kada sam rekla da sam tu zbog diskoteke, izazvala sam iskren, ali i setan osmeh.

VICE: Recite mi kako je sve počelo, otkud ideja da se šezdesetih napravi diskoteka baš u Beogradu?

Laza Šećer: Moj prijatelj Saša Nikolić je studirao kameru u Parizu, i imao priliku da poseti jednu od prvih diskoteka u Evropi. Vratio se u Beograd i sa dva druga, među kojima je bio i moj brat, smislio da u podrumu naše kuće otvore diskoteku po ugledu na te prve u Parizu i Londonu. Ova naša je tada bila napravljena da liči na pariski Kastel.

Reklame

To je izazvalo ogromnu senzaciju, pre svega zato što skoro niko nije znao šta je to diskoteka. Pričalo se i spominjalo, ali niko nije mogao da veruje da će tako nešto postojati baš u Beogradu. Diskoteka je, zapravo, demokratizovala zabavu. Devojke su mogle da dođu same, ili sa drugaricom, nije morao da je prati brat ili dečko. Na podijumu je mogla da igra sama, tako da je to već bilo neko novo oslobađanje i revolucija.

Kako je izgledalo otvaranje, ko je sve došao?

Otvaranje je bilo 24. aprila i izazvalo je neverovatno interesovanje javnosti. Okupilo se puno poznatih ličnosti iz kulturnog života Beograda: srpski pesnik nadrealista Dušan Matić, slikar Ivan Tabaković, Jovan Ćirilov, Mira Trailović i mnogo drugih. Od tog otvaranja smo godinu dana, skoro svaki dan pravili parti. To je bila velika senzacija. Neki su dolazili samo da provire kako bi videli sta se tu događa i kako izgleda.

Danas ljudi izlaze uglavnom tek posle ponoći, kada se tada izlazilo i da li je ulaz bio slobodan?

Diskoteka je imala čedno radno vreme, vrata su se otvarala u pola sedam, a zatvarala pola sata nakon ponoći. Posle toga bi odabrani krug ljudi bio pozvan na nastavak u moje privatne apartmane gore na spratu i tamo smo često ostajali do jutra.

Dakle, bilo je aftera i tada.

Da, da. Ulaz u diskoteku je bio slobodan, mada mnogi iz komunističkih porodica nisu davali deci da izlaze i da se druže sa nama, a ona su patila, pa su krišom dolazila. Mi smo bili demokrate pre Demokratke stranke i nismo gledali ko je kakvih shvatanja, niti su nam roditelji nešto branili. Nama je bilo važno da steknemo obrazovanje i izgradimo lepe manire.

Reklame

Ko je bio glavni na densfloru?

Glavna za podizanje atmosfere bila je Lokica, ona je dovodila diskoteku do usijanja. Plesni podijum je uvek bio pun tadašnjih beogradskih čuvenih lepotica poput Maje Danon, ćerke čuvenog dirigenta Oskara Danona, Ivana i Olivera Tasovac, nedostižne po stilu i eleganciji, zatim Ivana Tuta, Milica Ejdus, sadašnja supruga Peđe Ejdusa, Marija Baksa, na koju si svi muškarci padali - zamislite, Klint Isvud je bio zaljubljen u nju, a ona ga je odbila - Mira Žegarac, Beba Lončar.

Zorica Gajdaš, prva srpska starleta je bila tu, prirodna plavuša, predivna, seksi. Ona je bila veliki seks simbol, a sa druge strane, jako čedna devojka. Glumila je u nekoliko stranih i domaćih filmova. Ja ne znam šta je ovo danas, kada ne znaju sta da napišu za nečije zanimanje, napišu manekenka ili starleta. Zna se koja je etimologija reči starleta - glumica početnica, mala zvezda, glumičica, a publika danas očigledno ni ne zna šta to znači.

Ja sam tamo bio kao neki glavni animator. Kako ko uđe, ja se razderem: "Deco, mi ćemo sada ludeti!" i onda se bacim na pistu, tu je uvek Lokica, naravno, i mi onda igramo, skačemo, izvodimo čuda i svi nas gledaju i iščekuju da li će biti pozvani na taj nastavak žurke.

Tu su bili, naravno,i mladići,takozvani beogradski plejboji, mangupi koji su po ugledu na one sa Zapada imali mnogo stila. Bilo je to sjajno društvo.

Kakva se muzika slušala i uz koje stvari se najviše odlepljivalo?

Reklame

Imali smo disk-džokeja u kabini iz koje je imao pogled na podijum kako bi mogao da vidi atmosferu i proceni kad treba da ubrza muziku, kad da uspori, tako je i sada, zar ne? Podijum je bio pun od samog početka do kraja, a diskoteka je imala istaknutu top-listu hitova i jednom nedeljno se menjala. Isprva smo naručivali ploče iz Pariza i Londona, a kasnije su počele da se distribuiraju i bilo je lakše doći do njih. Ništa bez pucketanja prave ploče!

Slušali su se Stonsi, Mudi bluz i Nights in white satin, A whiter shade of pale, Everli braders, Enimalsi i House of rising sun, Erik Bardon… I domaća scena je bila sjajna, sećam se bendova poput Zlatnih dečaka, Silueta, Iskri, a bilo je i puno izvrsnih solo pevača. U to vreme, Beograd je imao i muzičke festivale koji su doprineli tome da se muzika sluša.

A narodnjaci?

Svi su nekako koegzistirali, nije bilo onoga kao danas da, na primer, neko voli turbo folk a ovaj koji ne voli ga mrzi zbog toga. Mi nismo slušali narodnjake, naravno znali smo za Lepu Lukić, Cuneta Gojkovića, oni su imali lepe pesme, kad bih bio u nekoj kafančini ne bi mi smetalo da to svira, ali nismo to slušali. Bilo je nezamislivo i totalna glupost da vređaš nekog zbog muzike koju sluša. Svako za sebe misli da sluša dobru muziku, ja mislim da slušam najbolju muziku, a to se nekom ne dopada i to je normalno.

Da li je neko vodio ljubav na podijumu za igru?

Jao, baš pre neki dan dolazi jedna žena, lepa, plavih očiju, i pita me da li je prepoznajem. Predstavi se, ja se setim ko je, i kaže da je već 40 godina u Americi i da su se ona i njen muž upoznali u mojoj diskoteci. Posle toga su mi bili gosti na partiju, doveli su i decu, izvrsno. I to je samo jedna priča, bilo ih je zaista puno takvih, ljubavnih.

Reklame

Danas vlada predrasuda da je dobar provod bez velike količine alkohola i droge nemoguć. Kako je tada bilo?

Naravno, pilo se. Uglavnom pivo, ponekad i vinjak, ali sve u nekim umerenim količinama, nikada nismo imali incident zbog nečijeg pijanstva. Tada se pojavila ta famozna droga. Džointi, hašiš i marihuana, ali to je toliko bilo naivno i čedno. Sednemo svi u krug i to kao kruži, i ja koji nikada to nisam pušio, zakašljao sam se i počeo da se davim i smejem, i posle toga nisam nikada probao.

Pojavio se i heroin i pričalo se o njemu, ali niko nije tačno znao šta je to i kako se uzima. Moja majka je, sećam se, mislila da se to pije. Pričalo se i tom ludilu od LSD-ja, ali meni je sve to bilo strašno. Kod nas je uglavnom bilo tih vikendaša, koji donesu travu iz Amerike, i popuše tad jednom sedmično.

Jesu li se ljudi sređivali za izlazak, da li je postojala neka vrsta dreskoda?

Glavni časopis za modu je i tada bio Vog, ali je bio dosta skup, pa se više čitao pariski El, ali i domaća verzija tog časopisa, Ona. Bila je sreća ako neko donese ešarpu ili kravatu Pjera Kardena iz inostranstva, ali inače se mnogo šilo. Skidali su se aktuelni modeli i onda šili kod krojača. Mi mladići smo šili košulje, odela po uzoru na Stonse, svi su nosili uzane kravate, uveče se uglavnom tako izlazilo. Devojke su nosile žipone, baletanke, pojavili su se prvi bodiji, pa i prvi goli stomačići, na glavama konjski repovi, u ruci bjuti kejs.

Reklame

Naše devojke su, kao i danas, sa malo sredstava uspevale da izgledaju fenomenalno. U diskoteci je tako uvek bila mala modna revija.

Beograd je šezdesetih vrveo od kulturnih sadržaja i mnoge svetske zvezde su prošetale gradom, da li je neko od njih skoknuo i do diskoteke?

Beograd je uvek bio veliki epicentar kulture. Bez obzira na režime, socijalizam, komunizam, demokratiju, kvazi-demokratiju. Uvek, uprkos svemu, problemima, nepravdama koje smo trpeli i trpimo, taj naš duh je nepobediv. Naročito u to vreme, pratili smo svetske trendove, i čak su se neke ploče prvo vrtele kod nas, pa onda u Londonu. Premijera nekog filma je održana, na primer, u Njujorku, pa odmah sledećeg dana u Beogradu, to je bilo fantastično. Radoj i Ragni su sa predstavom Kosa posle premijere u Parizu i Minhenu odmah došli i u Beograd. Iste godine kada je otvorena diskoteka, otvoren je i BITEF teatar, snimalo se mnogo koprodukcija tako da je pola Holivuda prodefilovalo kroz Beograd i svratilo u diskoteku. Dolazile su najpoznatije balerine, filmadžije, modni kreatori…

Pako Raban, pa zatim Pjer Karden je imao reviju u Beogradu i bio naš gost. Omar Šarif, Katrin Denev, Mišel Pikoli, Džudi Denč, Džuli Kristi, svi su oni plesali sa nama, ponekad čak ostajali do zore, pa smo ih direktno iz diskoteke pratili na aerodrom.

Diskoteka se zatvorila posle godinu dana. Kome ste smetali?

Naišli smo na strašan otpor nekih ljudi, imali smo užasne napade u štampi, da se u našem klubu distribuira droga, da je tu sedište CIA, glavno leglo omladine inficirane Zapadom… Onda su nastupile i razne zabrane, na primer, da u klubu može da se igra, ali bez muzike, iako muzika nije bila glasna i nije se čula van podruma.

Reklame

Fotografija: Autorka teksta

Godinu dana smo se borili sa tom administracijom i vlastima, raznim prijavama, a onda je Vrhovni savet odbrane Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije zasedao na specijalnoj sednici i zaključio da diskoteka mora da se zatvori da ne bi kvarila naprednu socijalističku omladinu, što je bio sulud argument.

Ali uprkos svim tim problemima, diskoteka je opstala. Nastavili smo da pravimo privatne partije i to do jutra. Ono što je najbitnije, prokrčli smo neki put, uzdrmali ljude, i noćni život Beograda je posle toga počeo da se razvija i živi.

PREPORUČUJEMO: Prokupački rejv

Da li vam nedostaje partijanje?

Pa ja i danas pravim žurke. Skupimo se od deset do četiri. Žurke su uglavnom tematske, svi nose bedževe, a na bedževima su teme na primer Dolce Vita, Nights in white satin… Dođe moje društvo, nekad i njihova deca koja se iznenade kad mi krenemo da đipamo i oduševe se.

Fotografija: Autorka teksta

Hvala gospodine Lazare, vidimo se na densfloru,

Doviđenja!

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu