Ragbi u Srbiji: huliganski sport koji igraju džentlmeni
Fotografije: Aleksa Vitorović

FYI.

This story is over 5 years old.

Sport

Ragbi u Srbiji: huliganski sport koji igraju džentlmeni

Pričali smo sa momcima koji se ragbijem bave na najvišem nivou na kome je to u Srbiji moguće.

Ragbi. Šta je prvo što pomislite kada čujete "ragbi"? Da li je vaša prva asocijacija američki fudbal koji mnogi brkaju sa ragbijem? Ili je to pak gomila podivljalih divljaka koji jurcaju jedni na druge?

Ragbi je u Srbiju došao sredinom 20. veka. Prva utakmica je odigrana 1954. godine u Paraćinu. Sredinom 1960-ih godina, tadašnja vlast je praktično zabranila ragbi i on se kod nas nije igrao sve do 2001, kada je odigrana utakmica između "Dorćola" i "Vojvodine". Od tada se sport razvio do te mere da reprezentacija Srbije zauzima 12. mesto na zvaničnoj RLIF listi (isto što i FIFA rang lista, samo za ragbi) i na pragu je kvalifikovanja na svetsko prvenstvo na Novom Zelandu sledeće godine. Tako je, dobre su šanse da se naša reprezentacija suoči sa famoznom hakom.

Reklame

Zanima vas kako je baviti se ragbijem u Srbiji

Sedmi osnovne, čas fizičkog. Nastavnik nas obaveštava da će nam čas držati "neki ragbisti". Istog trenutka počinje galama, svi u čudu. Kakvi, bre, ragbisti? Sećam se da je neko postavio pitanje u stilu: "Zar se to ne igra samo u Americi?". Jedan čas od 45 minuta bio je dovoljan da se upecamo. Nas dvadesetak, tada učenika sedmog razreda, počelo je da trenira. Sada, sedam godina kasnije, niko od nas više ne trenira aktivno. Ali ovo nije priča o meni, ili bilo kome ko je zbog sopstvene lenjosti prestao da se bavi ovim sportom. Ne, ovo je priča o onima koji su istrajali. Kako bih bolje razumeo ragbi, ali i to kako je baviti se ovim sportom u Srbiji, popričao sam sa dvojicom igrača RK "Dorćol", Stevanom Stevanovićem i Aleksom Radićem, momcima koji se ragbijem bave na najvišem nivou na kom je to u Srbiji moguće.

VICE: Da počnemo od najaktuelnijeg: nedavno ste bili u Španiji, kako biste odigrali trening utakmicu pred početak poslednje faze kvalifikacija za svetsko prvenstvo na Novom Zelandu 2017. godine. Kakvi su utisci, da li je utakmica ispunila vaša očekivanja?

Steva: Lično sam očekivao više. Mislio sam da ćemo, ako budemo igrali svoju igru, moći do pobede od nekih 20-30 razlike, ali kada smo stigli tamo, video sam da ako budemo odigrali na svom nivou možemo i do 100 (razlike) ukoliko ne bude nekih grešaka. Na kraju 4:64, rezultat kojim svakako moramo biti zadovoljni.

Reklame

Aleksa: Da. Prvih 20-30 minuta utakmice nam je trebalo da se zagrejemo. Umor od puta, znaš već kako to ide.

Pravo nastupa za reprezentaciju imaju i igrači koji su rođeni i igraju u Australiji, ali vuku korene iz Srbije. Kako gledate na to? Da li je to za vas neka "zdrava" konkurencija?

Steva: To je odlična stvar. Ti ljudi igraju ragbi u Australiji, zemlji u kojoj je ovaj sport na nezamislivo visokom nivou za nas ovde. To, naravno, ne znači da su samo zbog toga što igraju tamo bolji od nas, ali svaka konkurencija u sportu je dobra.

Aleksa: Pošto sam ja još uvek mlad i nisam uspeo da zacementiram mesto u reprezentaciji, nisam oduševljen. Zasad nema zle krvi, mada, videćemo (smeh).

Znam da vas ovo stalno pitaju, ali zašto ragbi? Otkud ideja da se bavite baš tim sportom?

Aleksa: Ja sam ragbijem počeo da se bavim iz inata. Dok smo bili klinci, svi u društvu su mi prebacivali da je rukomet koji sam tada trenirao u odnosu na ragbi smešan sport. Tako je krenulo, iz želje da im pokažem da ja kao rukometaš mogu da budem bolji ragbista od svih njih. Neko vreme sam trenirao oba sporta paralelno, ali sam na kraju odustao od rukometa i posvetio se ragbiju.

Steva: Moja priča je priča većine klinaca. Drugar me je pozvao da odigram turnir. Prvih godinu, dve nije bilo treninga, samo utakmice svakog drugog vikenda. Vremenom je to postalo mnogo ozbiljnije, i tamo negde 2008. sam zaigrao za seniorski tim Dorćola.

Reklame

Stevo, ti si imao priliku da 2014. godine treniraš sa Vorington Vulfsima, jednom od najboljih ekipa u Engleskoj, u njihovoj Super ligi. Kako je to izgledalo?

Steva: Sve u svemu, sjajno iskustvo. Sjajna prilika da vidim gde sam u odnosu na igrače koji igraju na najvišem nivou. Da vidim kako to izgleda u zemlji koja je kolevka ragbija. Sa druge strane, reprezentacija ne zaostaje toliko, ali je klupska scena kod nas još uvek nedovoljno razvijena. Jebeš ga, teško je bez kvantiteta pronaći kvalitet.

Kako ste se na početku nosili sa predrasudama da je ragbi grub sport pun povreda, da se njime bave neki agresivni ljudi? Kako ste izlazili na kraj sa roditeljima? Kapiram da su brinuli?

Aleksa: Iskreno, meni je prijalo da prolazim kao "zajeban" momak, sve te ideje koje ljudi imaju kada im kažeš da se baviš ragbijem (smeh). Opet, roditelji, šta znam. Bilo je jako teško ubediti ih da ne treba toliko da brinu. Znaš ono, dete ti se pojavljuje kod kuće sa razbijenom arkadom dva puta za šest meseci, ko ne bi pizdeo?

Steva: Ne znam, možda u početku. Posle nekog vremena, moji su se pomirili sa tim da nema nikakve svrhe da me smaraju i sad otprilike sede kući i mole boga da se ne povredim (smeh).

Da ne bude nesporazuma, povreda u ragbiju nema nešto više nego u drugim sportovima?

Steva: Ne, ne. Povrede postoje, ali ne u mnogo većem broju nego što je to slučaj u fudbalu ili nekom drugom sportu.

Kada govorimo o ligi i ekipama u našoj zemlji, kakva je situacija? Koje ekipe doživljavate kao najveće rivale?

Reklame

Steva: Prvu ligu čini šest klubova. U drugoj ima osam ili deset klubova, nisam siguran. Druga liga je razvojna liga, liga za klubove koji možda više podsećaju na rekreativne klubove. Za mene lično najveći rival je Crvena Zvezda. Kada sam počeo da igram, Partizan još uvek nije postojao, i Zvezda je bila jedina koliko-toliko konkurentna.

Aleksa: Ja sam kasnije počeo da igram. Situacija je bila takva da sam poznavao više momaka koji su igrali u Partizanu i nekako mi je uvek bilo slađe da igram protiv njih. Posle utakmice možeš da mu priđes i prozoveš mu sve greške iz utakmice.

Kako su izgledale vaše prve utakmice u dresu seniorske ekipe kluba, a kako u reprezentaciji?

Steva: Za klub, onako. Bilo je to sve okej, samo što je Dorćol tada kada sam ja debitovao bio jako dominantan. Bilo mi je možda lakše nego današnjim klincima. Tada kada ti ispadne lopta na 60-70 razlike nije neki preveliki problem. Danas je to ipak malo drugačije. A što se tiče reprezentacije, to je bilo malo teže. Debitovao sam sa 17 godina protiv Velsa u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo, a posle toga sam igrao i protiv Irske. Dve ozbiljne reprezentacije, uopšte nije bilo lako. Ipak, pomoglo je za kasnije, i srećan sam zbog tog iskustva.

Aleksa: Meni je igranje za seniorsku ekipu puno značilo pošto sam paralelno igrao i za juniore. Razlika u jačini kontakta koji je sastavni deo našeg sporta je bila ogromna, ali mi je pomoglo. Jednostavno, kad tebe neko odvali subotom na seniorskoj, trčiš kući i čekaš nedelju da ti isto to uradis na juniorskoj tekmi. Reprezentacija. Mislim da sam debitovao protiv Mađarske na turniru u Beogradu. Jedan od boljih trenutaka otkako igram ragbi. Svi mi sanjamo da izađemo na stadion i predstavljamo svoju zemlju, meni se ostvarilo.

Reklame

Stevo, pošto si ti u ragbiju duže, ovo je pitanje za tebe. Koliko je ragbi napredovao otkad si počeo da treniraš?

Steva: Mnogo. Atmosfera je mnogo zdravija, sve više ljudi igra ragbi. Klubovi su mnogo izjednačeniji po kvalitetu. Kada sam ja počinjao, Dorćol je bio toliko dominantan da su manje-više svi dobri igrači igrali tu. Ove godine nijednom nismo dobili Zvezdu, a tada je svaki rezultat ispod 60 razlike za nas bio katastrofa. To je za mene lično možda bilo dobro, mada možda i nije. Kapiraš, mač sa dve oštrice.

Aleksa: To, to. Te oštrice.

Jasno je da u Srbiji od ragbija ne može da se živi. Kakva je situacija za naše igrače preko?

Aleksa: Ma gde bre. Možeš ti da odeš negde i igraš za stan i hranu, eventualno nešto sa strane. Nešto preko toga, jako teško. Jedna od boljih stvari koje mogu da ti se dese je da dobiješ stipendiju negde preko ragbija.

Steva: U Srbiji je ragbi sport bez finansijske perspektive, 110 odsto ljubav prema tom sportu i ništa više. Uđe u krv i doviđenja.

Šta još radite osim što igrate ragbi?

Aleksa: Studiram Mašinski fakultet u Beogradu, druga godina studija. Da se malo izreklamiram, sve sam dao u roku i na budžetu sam. Uspevam da povežem ragbi i fakultet, lepo i korisno. Pet puta nedeljno teretana, treninzi sa klubom, reprezentacijom i odlazak na fakultet ne ostavljaju ti baš mnogo slobodnog vremena za neki bog zna kakav socijalni život, ali snalazim se.

Steva: Ja sam završio Ekonomski fakultet u Beogradu 2014. godine. Posle toga sam upisao master studije na BBA. Vučem neki master rad već godinu i nešto, mada mislim da ću ga završiti u skorije vreme. Radio sam u struci, a trenutno je moj posao vezan uglavnom za inostranstvo. Radim i kao personalni trener u jednoj teretani u Beogradu i tu provodim možda i najviše vremena. Pored toga, treniram jednom ili dvaput dnevno već poslednjih 12-13 godina. Jedino što me je sprečilo da treniram su bile povrede.

Reklame

Jeste igrali nekad mamurni?

Aleksa: Najbolje utakmice sam igrao mamuran! (smeh) Šalim se, naravno. Dešavalo se i to, osamnaesti rođendani, neplanirani izlasci… Doduše, kada je reprezentacija u pitanju onda se zna. Nedelju dana pred utakmicu nema ni izlazaka, ni alkohola, ni masne hrane. (smeh)

Steva: Iskreno da ti kažem, ja ne pijem toliko koliko pije Aleksa, pa nikad nisam imao tih problema. Izađeš naravno, ali uz dobru organizaciju sve se stiže. I obaveze, i izlasci, i devojke.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu