FYI.

This story is over 5 years old.

Sport

Regionalna fudbalska liga bivše Jugoslavije - mač sa ko zna koliko oštrica

Start regionalne lige bi nalikovao na vest da se Trejsi Lords, Džena Džejmison i Porša Lin vraćaju aktivnom snimanju pornografskog materijala. Svima bi bilo toplo oko srca jedno petnaest minuta.
Foto: MN Press - Kroacija Zagreb: Partizan

Foto: MN Press - Kroacija Zagreb: Partizan

Pre nekoliko dana, stigla nam je prava mala bomba iz UEFA. Nakon godina spekulacija, javnih izlaganja, anketa, forumskih rasprava i teških reči na stadionima, čelnici evropske fudbalske federacije rešili su da ipak aminuju regionalnu ex-YU ligu u fudbalu. Za početak, dogovorena je formacija regionalnog takmičenja za omladinske selekcije u muškoj i ženskoj konkurenciji. I naravno, celokupna fudbalska javnost, od Vardara pa do Triglava, ovo jeokarakterisala kao jasan prvi korak ka onome čega više nema već dvadeset i pet godina - jesmo li, nakon godina fudbalske jugonostalgije, zapravo ponovo pred vratima "jedinstvene" lige u fudbalu?

Reklame

Regionalna sportska takmičenja nisu nekakva velika novost u ovim našim krajevima. Košarka (ABA), rukomet (SEHA) i vaterpolo (Triglav Liga) danas već imaju određeni kontinuitet, kao i priznanje evropskih zakonodavnih tela. Fudbal je, međutim, uvek bio pecifičan. UEFA je tradicionalno vrlo mrko gledala na svaki pokušaj "regionalizacije", pa su tako vremenom propadale raznorazne ideje.

Krajem devedesetih, recimo, bio je aktuelan plan velikih klubova sa severa Evrope da formiraju "Atlantsku ligu", koja bi pod jednim krovom okupila imena kakva su Briž, Anderleht, PSV, Ajaks, Seltik, Rendžers, Malme, Rozenborg i slične. Naravno, taj pokušaj je - za sada - ostao mrtvo slovo na papiru, kao i brojni zahtevi škotskih velikana iz Glazgova da se priključe engleskoj Premijer Ligi. Izuzmemo li izuzetne slučajeve kakvi su velški klubovi Njuport, Svonsi i Kardif, te mikrodržave tipa Lihtenštajn ili San Marino koje svoje selekcije "pozajmljuju" većim komšijama, jedina regionalna liga koju pamtim da je UEFA aminovala bila je sada već pokojna BeNe liga za žene, gde su se takmičili klubovi iz Belgije i Holandije.

Šta se onda toliko promenilo u Nionu pa da se odjednom reše da nas vrate pod okrilje šest baklji koje kao jedna gore? Da li možda misle da će to unaprediti usnuli balkanski klupski fudbal i proizvesti neku novu zlatnu generaciju južnoslovenskih igrača koji će harati Evropom kao nekad, krajem osamdesetih i početkom devedesetih? Ili smo im možda previše zasmetali pa su shvatili da ćemo najlakše da se istrebimo sami, bez njihove pomoći, ako nas puste da redovno idemo na stadion? Još uvek nam nije poznat njihov rezon, ali hajde da za početak istražimo kako bi to izgledalo sa naše strane.

Reklame

KO?

Za početak, razmotrimo koji bi klubovi uopšte učestvovali u ovom takmičenju. Neki prosti regionalni ključ nalagao bi da Srbija i Hrvatska, kao dominantne sile regiona, imaju po tri ekipe. Slovenija bi dodala dve, Bosna i Hercegovina dve, Makedonija dve i Crna Gora jednu. Kako ovo sve čini neparnih i baksuznih trinaest timova, moralo bi da se uvede i četrnaesti, koji bi verovatno bio "najbolji od svega ostalog" - čitaj, verovatno dodatni srpski ili hrvatski tim. Uzmimo, dalje, još i u obzir da bi, recimo, najbolje plasirane ekipe izborile pravo učešća, osim ukoliko ih ne spreče ekonomske nedaće.

Sa srpske i hrvatske strane situacija je relativno čista. Zvezda, Partizan i Vojvodina, to jest Dinamo, Rijeka i Hajduk, očigledni su izbori za regionalno takmičenje. Dalje od ovih klubova teško da bi iko drugi zadovoljio minimalne kriterijume za ovakav vid poslovanja. Iz Slovenije bi se priključili najverovatnije Olimpija i Maribor, iz Crne Gore ko god je trenutno u boljem izdanju, i time bi se zaokružio onaj manje "pikantan" deo.

E sad, začkoljice kreću sa Bosnom i Hercegovinom. Izvesno je da bi jedan "regionalac" došao iz glavnog grada, i to najverovatnije Sarajevo. Klub sa Koševa je trenutno finansijski dosta stabilan, zahvaljujući ulaganjima kontroverznog malezijskog biznismena Vinsenta Tana, a i takmičarski se solidno drži. Pitanje drugog kluba je zato otvoreno, i nosi dosta određenog rizika. Tradicionalisti bi sigurno voleli da taj drugi klub bude sarajevski Željezničar, ali je realnije da to bude mostarski Zrinjski. Sad, fudbalski gledano, to nije problem, ali ono što jeste bi što bi tim aktom Hrvatska de fakto imala - četiri kluba, i tako bi neko bio optužen za favoritizovanje. Uostalom, slično može da se dogodi ako se novoformirane lige dokopaju, recimo, Radnik iz Bijeljine, ili u nekoj perspektivi, Borac iz Banjaluke. Pipava situacija.

Reklame

Nešto interesantniji scenario je u Makedoniji. I ovde, kao i u Bosni, imamo verovatno jednu "siguricu", skopski Vardar. Potencijalni problem je što bi drugi tim najverovatnije bila tetovska Škendija, klub koji otvoreno zastupa interese etničke albanske manjine i čiji se navijači od milja nazivaju "balistima". Partizan je 2011. imao priliku da odmeri snagu sa ovim momcima i na terenu je išlo relativno glatko. Ali smo zato sa tribina imali priliku da prisustvujemo svačem zanimljivom. "Balisti" nisu samo ultra, već i politička organizacija, više puta su se isticali raznim incidentima - Srbi su jednom nazvani "kancerom Evrope" na transparentima - a 2012. su ostvarili svojevrsnu diplomatsku posetu Kosovu i posetili grob Adema Jašarija, osnivača OVK, čija je ikonografija takođe redovan element na njihovoj tribini.

Ova liga ne bi bila SFRJ iz 1990. godine, sa četiri jaka kluba i gomilom nagaznih mina.

Konflikt Srba i Hrvata prestao je pre dvadeset i više godina, pa iako animozitet definitivno postoji, sportska nadmetanja između klubova ove dve države bukvalno su svakodnevica zahvaljujući napretku ostvarenom u košarci i drugim sportovima. Škendijino prisustvo u regionalnoj ligi bilo bi itekakva provokacija za srpske predstavnike - na stranu što se radi o "skorojevićima" bez ikakve fudbalsko-navijačke tradicije.

KAKO?

Okej, klubove smo, recimo, rešili, sada treba da odredimo i format takmičenja. Ovde se pre svega nameću dve opcije - "rekreativna" i "ozbiljna".

Reklame

"Rekreativna" liga podrazumevala bi da svi klubovi nastave da igraju u svojim matičnim takmičenjima, a da se "Jadranska" liga igra, recimo, utorkom, sredom i četvrtkom. Ovaj sistem, koji podseća na prve godine ABA lige - doduše, od ove sezone hrvatski ABA ligaši igraju i nacionalno prvenstvo paralelno sa regionalnim - zadovoljio bi one koji zastupaju tezu da treba igrati pre svega domaća takmičenja. Time bi, prividno, i vuk bio sit i ovce bile na broju.

Kažem prividno, jer ako bude ovakvo takmičenje, onda realno bolje da ga nema. Klubovi bi se zamlaćivali igranjem nekakvog tupavog prijateljskog kupa i izlagali nepotrebnom riziku i igrače i navijače. Pa zamislite da zbog "zezanja" Zvezda zapuca u Tetovo u sredu pred derbi za vikend? Drugo, ovaj format bi takođe naterao Dinamo, redovnog učesnika kontinentalnih takmičenja, kao i druge klubove kojima se posreći te sezone, da regionalnu igraju sa B timom ili juniorima, što bi već dodatno poljulalo ionako labav motivacioni faktor. Ako bi ovaj format bio svačiji izbor, jedino što bi ga spasilo je neki ozbiljan nagradni fond predviđen za učesnike - na šta iz starta ne računamo previše.

"Ozbiljna" liga bi bila hardkor opcija - raspuštanje ili restruktuiranje domaćih prvenstava, te takmičenje u punoj regionalnoj ligi uz UEFA dozvolu da takmičenje bude prolazno za Ligu Šampiona i kup UEFA. Jasno vam je odmah zašto sam ovu varijantu nazvao "ozbiljnom", pre svega zato što je… Pa, ozbiljna.

Reklame

Razgraničimo samo na početku neke stvari. Ova liga ne bi bila SFRJ iz 1990. godine, sa četiri jaka kluba i gomilom nagaznih mina. Ona bi bila samo nekakva njena bleda kopija, ali i takva bi kvalitetom odskočila od gotovo svega što je prisutno u matičnim državama. Mediji bi pomogli da se obnove stara rivalstva, stadioni bi barem neko vreme bili puniji, fudbal, pa, ako ne kvalitetniji, onda barem "zanimljiviji". Neki inicijalni cilj bio bi ostvaren. Ali onda ostaje druga strana medalje.

Šta da radimo sa klubovima koji ne uđu u regionalnu ligu? Pa, neko će reći, napravite i drugi i treći rang regionalnog takmičenja. I okej, na papiru to stoji, ali znate i sami da papir trpi sve. Zamislite drugu SFRJ ligu u fudbalu, i stavite se u kožu nekog Novog Pazara. Sve bi bilo u redu dok ne dođe na red neko gostovanje u Koperu, ili Varaždinu, ili ko zna gde drugde. Finansije klubova izvan krema regiona su često u nezavidnom stanju, i bila bi potrebna enormna ulaganja samo da se pokriju logistički troškovi jedne sezone. Ta ulaganja retko ko može da obezbedi, a sumnjam da bi nagradni fond za niže rangove bio dovoljno izdašan da pokrije ove stvari.

Logičnije rešenje bi bilo da se paralelno sa regionalnom ligom održavaju i domaći šampionati, pa da se po okončanju napravi neka "Superliga" i tu se reši pitanje nacionalnog prvaka - kopija ovoga što gledamo u košarci. Ovde bi možda veliki klubovi uložili žalbu, i verovatno pre tražili da se regionalno takmičenje produži za neki plejof, jer bi "večitima", recimo, bilo atraktivnije da igraju doigravanje sa Hajdukom, nego da po majskom suncu idu u Banatske Dvore kako bi se tukli za neki devalvirani trofej koji ne garantuje plasman u Evropu.

Reklame

ZAŠTO?

I sad, na samom kraju balade, kad smo razmotrili potencijalne učesnike i potencijalni format takmičenja, ostaje nam samo da se zapitamo - ima li sve ovo smisla?

Sa jedne strane, svima nam je jasno u kakvom je stanju naš klupski fudbal. Poseta je slaba, kvalitet fudbala još gori, i opšte je prihvaćeno neko stanište da bi regionalna liga unapredila sve te stavke koje sada manjkaju. Iako košarka i fudbal nisu previše slični sa organizacionog aspekta, možemo reći da je ABA liga ipak, na kraju, uspešan eksperiment. Igrači koji su stasavali u ovom takmičenju sadašnja su okosnica uspešne nacionalne selekcije, koja se vratila u svetski vrh tek kada su na red došle generacije koje su se kalile ne protiv Borca i Ive Zorke Farme, nego protiv Zadra i Širokog. Takođe, naši klubovi postali su kompetitivni u Evroligi tek nakon potpune integracije u jadranskim okvirima.

Možda bi se ovako nešto desilo i u fudbalu. Iako, budimo realni, košarkaška Jadranska liga je u ono vreme okupila nekoliko redovnih Evroligaša i još par sasvim kvalitativno solidnih ekipa. U fudbalu, start regionalne lige bi nalikovao na vest da se Trejsi Lords, Džena Džejmison i Porše Lin vraćaju aktivnom snimanju pornografskog materijala. Svima bi bilo toplo oko srca petnaestak minuta, a onda bi se setili da se radi o nekadašnjim veličinama koje sa razlogom nisu na radaru već dvadeset i kusur godina. Efekat nostalgije bi se izvesno istrošio onog momenta kada bi gledaoci shvatili da na terenu ne igraju Boban, Savićević, Mijatović i Bokšić, te da njihove zamene u poznatim dresovima nisu baš isti kalibar.

Reklame

Sa druge strane, regionalna liga bi gotovo izvesno usmrtila i ono malo vanbeogradskog fudbala u Srbiji koji je već i sada na marginama, i dodatno produbila jaz između prestonice i ostatka zemlje. Svi ti klubovi našli bi se u svojevrsnom limbu - Prva liga bez Zvezde i Partizana je, realno, takmičenje koje niko ne želi da gleda, i naslov prvaka bez ova dva kluba u konkurenciji ne vredi bog zna koliko. Sa druge strane, start u nižem rangu regionalnog takmičenja im takođe ne znači previše sa poslovnog aspekta - ljude u Surdulici i Kruševcu ne zanimaju mečevi sa Željezničarom, Pelisterom ili Mogrenom. Uz dužno poštovanje svim ostalima, poznato je da se u Srbiji suštinski prate samo tri kluba, od čega dva imaju navijačke klubove u doslovnom svakom zaseoku. Ukinu li se gostovanja večitih diljem Srbije, bojim se da će se ugasiti i sam fudbal u tim malim mestima. Naravno, ovo sve ne važi ako neko uleti sa parama i motiviše svakoga, jer je novac najbolji motivator. Ali kao što znate, taj film vrlo verovatno nećete gledati.

U fudbalu, start regionalne lige bi nalikovao na vest da se Trejsi Lords, Džena Džejmison i Porše Lin vraćaju aktivnom snimanju pornografskog materijala.

I na kraju, tu je i pitanje navijača. Za sada se ne može se reći da se bilo koja od navijačkih grupa izrazila pozitivno na ovu temu. Delije su odavno u bojkotu jadranske košarke, i nedavno su transparentima obznanili da bi ih mečevi sa Dinamom, Hajdukom i inima zanimali samo u kontekstu neke doslovno "domaće" lige - što se, jasno, neće desiti. Torcida je pre par godina imala transparent na kojem je pisalo "Jebala vas regionalna liga". Lukav potez klubova, koji organizovane navijače ionako često doživljavaju kao nužno zlo, bio da iskoriste regionalno takmičenje kao alibi da se otarase percipiranih negativnih elemenata sa tribine.

Ovakav rasplet bi načelno pozdravili non-tifo ljubitelji fudbala, koji pred svaki derbi nariču kako se "više ne može na stadion sa decom" i javno se zgražavaju o "slici koju šaljemo u svet" kada se Cigani i Grobari pokoškaju. Ali veliko je pitanje da li bi to osvežilo posetu i donelo preko potrebne novce od karata klubovima. Znate i sami da su Srbi veliki majstori izgovora, setite se samo priče o reprezentaciji. Prvo je smetalo ime, pa himna, pa plavi dresovi, i evo sada, deset godina kasnije, opet imamo slučaj da na kvalifikacioni meč dođe jedva deset hiljada duša iako smo već odavno "Srbija" u crvenim dresovima i umesto "Hej, Sloveni" sa razglasa slušamo "Bože pravde". Drugim rečima, lako bi moglo da se desi da uprave ovako izgube i jare i pare, jer znamo dobro da je non-tifo element, iako benigno orijentisan po prirodi, sklon da nakon prve male serije neuspeha okrene leđa klubu i dalje mečeve prati preko televizije. To bi bio apsolutni lose-lose scenario za sve - em si ušao u konflikt sa ultrasima, em niko ne želi da gleda utakmice.

Naravno, scenario u kojem ultrasi prihvataju novo takmičenje takođe ne bi bio nimalno naivan. Jedna je stvar obezbediti košarkaški meč u salama koje primaju oko pet-šest hiljada ljudi - kontrolisati šest do sedam puta toliko je značajno manje zabavna stvar. Neki bi rekli, možda bi isprva bilo problema pa bi posle oguglali jedni na druge. Možda su u pravu, ali treba izgurati taj period "nicanja zubića" pa tek onda pričati o tome. Ako dodamo troškove obezbeđenja na ionako već enormne troškove putovanja, opet dobijamo sumnjivu računicu. A na stranu to što ne bi bilo gostovanja - čemu reboot SFRJ lige ako ne možemo vozom u Zagreb kao u pesmi Tonija Montana?

Završavam ovaj kraći pregled o budućnosti regionalnog fudbala prostim zaključkom da trenutno na ovu temu postoji hiljadu pitanja, a odgovora jako malo. Što, uostalom, i jeste i nije bitno, jer je dobro poznato da ćemo igrati onako kako nam zasviraju iz Švajcarske. Ako dama bude htela zeca, dobiće zeca. A zečevi će se već snaći nekako. Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu