FYI.

This story is over 5 years old.

Intervjui

Sedam godina transformacije trans umetnice Sonje Sajzor

Mnogo je LGBT ljudi u Srbiji koji žive sputano, u skrivanju i strahu. Ali ne i Sonja Sajzor.
Foto: Ivana Rajić

Orman nikako nije mesto za život. Ipak, za većinu gej i trans ljudi u homofobičnim i transfobičnim sredinama poput ove naše, realnost je više nalik izopačenoj Narniji. Ako se ne skrivaju u ormanu, queer ljudi na Balkanu žive u malom, sigurnom balonu. Među javnim ličnostima maltene da nema ni jedne autovane LGBT osobe, izuzev još uvek uskog kruga aktivista. Nedavna najava prve autovane lezbejke ministarke u novoj Vladi nesumnjivo je retki presedan i istorijski trenutak za vidljivost LGBT ljudi ne samo u Srbiji, već i u regionu.

Reklame

Malo je onih koji su spremni da rizikuju egzistenciju i svoju priču podele i sa svetom. Hande Kader, trans žena i LGBT aktivistkinja, nedavno je silovana i brutalno ubijena u Turskoj. U Brazilu, čija je prestonica ovogodišnji domaćin Olimpijskih igara, jedna transrodna osoba ubijena je na svih 21 sat, a od svih ubistva trans osoba na svetu čak 46,7 odsto je u ovoj zemlji. Transrodne žene i muškarci u Srbiji, pa i širom sveta, često su proganjane, fizički i psihički maltretirane, ubijane. Njihova prisutnost u javnosti je minimalna, a način predstavljanja u medijima je najčešće pozicija žrtve.

Ali to nije pozicija trans umetnice Sonje Sajzor.

Foto: Ivana Rajić

Poslednjih par godina, poznata je beogradskoj publici pre svega kao vogerka i drčna dreg kraljica sa svojim Tronic Lab serijalom queer žurki. Međutim, početkom avgusta 2016. Sonja se predstavila kao trans žena. Možda je suvišno reći da je za ovakav korak potrebno mnogo hrabrosti.

- Više se ne osećam kao dreg kraljica. Dreg je bio privremeno rešenje, jer me je oduvek zanimao scenski nastup, ali sam se definitvno u centru pažnje kao dečak osećala nelagodno. Ali kako moja tranzicija napreduje, više mi nije potreban taj štit, jer sada, JA JESAM žena - napisala je Sonja u Fejsbuk statusu.

Rođena 1993. u Šapcu, a njeni počeci javnih nastupa sa šesnaestak godina bili su svedeni na pisanje i recitovanje satirične poezije sa elementima poličke kritike, burleske i stand-up komedije, jedine forme koju je tada mogla da priušti. Uporedo, eksperimentisala je sa fotografijom, koristeći samo skromnu kameru mobilnog telefona. Kada se sa 18 godina preselila u Beograd, napadnuta je i pretučena je na ulici dok se vraćala kući sa dečkom, koji je za napad okrivio njenu izblajhanu kosu i tesnu odeću.

Reklame

Foto: privatna arhiva

Sonja kaže da ju je ovaj napad promenio i naterao da potisne svoju žensku prirodu, kao i da pokuša da ispuni svoju društvenu ulogu kao muževnog muškarca. Vratila se u rodni Šabac, pokušavajući da se uklopi u sliku maskulinog heteroseksualnog muškarca, zbog vlastite bezbednosti. Međutim, iako je ovo povlačenje u sigurnu zonu, skrivanje i poricanje svog pravog identiteta privremeno donelo olakšanje i sigurnost, Sonja na Tumblru piše da je živela u konstantoj depresiji i anksioznosti. Nakon mentalnog sloma, za koji veruje da je bio prirodna reakcija koju bi svaka trans osoba imala na pokušaj da ispuni rodnu ulogu pripisanu na rođenju, izabrala je da bude ono što jeste.

Svoju transformaciju kao ličnosti i mlade vizuelne umetnice, Sonja je počela da dokumentuje pre sedam godina, sa svojih 16. Višegodišnju transformaciju objavila je na Tumblru, u vidu virtuelne izložbe SEDAM - 7 godina Sonje. U razgovoru za VICE Srbija, ona nam otkriva više o svojoj transformaciji, o mentalnom zdravlju, o dreg i queer umetnosti u Srbiji i, pre svega, o samoj sebi.

Foto: Neda Ostojić, edit: Sonja Sajzor

VICE: Sonju znamo kao vogerku, dreg kraljicu, šankerku, DJ-a, vizuelnu umetnicu, organizatorku queer žurki The Tronic Lab. Ali ko je zapravo ona?

Sonja Sajzor: Ja sam trans žena i ''Sonja'' je moj istinski identitet koji živim svakodnevno. Rođena sam u Šapcu i živim u Beogradu. Šankerisanje je posao koji sam radila da bih se izdržavala sama u Beogradu, a fotografija, kostim, šminka, dreg, voging i DJ-ing su sfere umetnosti u kojima sam se oprobala tražeći sebe. U nekima od njih sam se pronašla više, a u nekima manje.

Reklame

Pišem muzičke tekstove i oduvek sam želela da se bavim pevanjem, no nikada nisam znala ljude koji bi mi pomogli. Spremam od prošle godine svoj prvi muzički projekat i nestrpljiva sam da ga podelim sa publikom.

Predstavila si na retrospektivnu virtuelnu izložbu SEDAM. Reci nam nešto više o tvojoj sedmogodišnjoj transformaciji.

SEVEN dokumentuje period od moje 16. do 23. godine. U 16. godini sam postala svesna pojma transrodnosti, činjenice da ja to jesam i usudila se da počnem da odstupam od rodnih uloga koje su mi bile pripisane rođenjem. No, medicinsku tranziciju nisam započela do 23. godine jer nisam znala kako. Tokom tih sedam godina sam zbog nedostatka informacija lutala raznim putevima i konstantno se vraćala govoreći, okej, to nije bio put za mene, no naučila sam nešto o sebi na tom putu, hajde sad da isprobamo drugi.

Pokrećem Tronic Lab blog i tražim ljude zainteresovanje za pisanje o umetnosti i događajuma sa feminističkim pogledom na stvari. Želim da pokrenem trans feministički vlog na YouTube-u. I naravno, da se bavim pravljenjem ozbiljne muzike.

Foto: Darija Basta

Zašto ti je bilo važno da sa ovom izložbom i intimnom pričom istupiš javno?

Večito diskreditujem sebe. Govorim da nisam uradila nešto bitno i da nisam napravila veliki progres. Svaki put kada krenem to da radim pogledam ove slike i setim se koliko sam stvari stvorila i da jesam mnogo napredovala. Međutim, primetila sam da ima dosta ljudi koji se danas bave trans aktivizmom i queer umetnošću, koji pokušavaju da me diskredituju bez razloga. Podelila sam svoje stvaralaštvo javno iz istog razloga kao i svaki umetnik – zato što hoću da pričam o stvarima koje sam stvorila.

Reklame

Mada, lagala bih kada bih rekla da nisam imala i potrebu da pljunem u facu ljudima koji se danas bave trans ''aktivizmom'', a 2010. su išli da razbijaju Paradu, kao i mladim queer umetnicima koji tek ulaze u priču i misle da su bolji od mene, a 2009. nisu imali ideju ko je Džon Voters jer su bili zauzeti pisanjem puškica. SEVEN je odstupanje od Sonje koja je bila skromna predugo i koja se usuđuje da kaže ko je ovde bio prvi i ko je ovde glavni.

U tekstu izložbe pričaš o svom mentalnom zdravlju, što je za LGBT+ osobe jedna od najvažnijih, a istovremeno najmanje zastupljenih tema. Kako si se osećala u periodu krize koji pominješ i kako si ga prevazišla?

Razgovor o mentalnom zdravlju je posebno bitan za trans žene s obzirom na efekat rodne disforije, hormonske terapije i nasilja na nas. Trans žene na potpuno drugačiji način percipiraju nasilje. Kada izlazimo iz kuće mi smo svesne da postoji velika mogućnost da budemo napadnute, zbog čega smo spremnije da se suočimo sa istim kada se desi. Ne samo da se odbranimo već i da mentalno prevaziđemo šta se desilo. Zbog toga su trans žene mnogo jake. Kada trans žene pričaju o svojim iskustvima, obraćamo se ostatku trans populacije kako bismo ga osnažili i motivisali.

Učestvovala sam u dokumentovanim filmovima i gledala sam mnoge i naša priča je UVEK drsko izmenjena iz priče snažnog heroja u patetičnu priču o jadnim i bespomoćnim mučenicima kako bi se izazava želja u cisrodnim ljudima da nas ostave na miru iz sažaljenja. I to me čini jako besnom. Moje otvaranje po pitanju nasilja je jako bitno zato što je to trans priča, ispričana od strane trans osobe, koja se obraća trans populaciji. Ona je priča o trans ženi koja je bez izvinjenja uspešna i sposobna da sama uzme ono što joj pripada. A tu priču nam nikada nije dozvoljeno da ispričamo.

Reklame

Foto: Ivana Rajić

Svaj put nezavisne dreg kraljice, sada trans vizuelne umetnice si krčila sama uz DIY filozofiju, i uspela da doprineseš jačanju dreg scene i queer umetnosti u Beogradu. Kakva je ta scena i šta misliš, šta je potrebno da se desi i preduzme da bi ojačala i etablirala se?

Još jedna stvar koju SEDAM predstavlja je moja tranzicija iz bespomoćnog deteta koje pravi fotografije kamerom od pet mega piksela na telefonu, do ozbiljnog umetničkog direktora profesionalnih foto-šutova, koji telefonira sa vlasnicima prostora u kom se snima, kontaktira dizanjere radi poklanjanja odeće, finansira dopremanje opreme i tako dalje.

U aprilu sam bila u Novom Sadu u poseti umetničkoj komuni House Of Killix. Fotografisao me je Filip Rađenović, koji se takođe bavi dregom. Fotografisao je mene, sebe i još jednog dečka. Nas tri, u dregu na fotografiji smo fotografisane u hodniku, uza zid, jedna po jedna, jer nije bilo dovoljno mesta da stanemo sve tri, a kasnije nas je Filip spojio na jednoj fotografiji u fotošopu. Umesto reflektora smo koristili stone lampe koje smo selotejpom lepili na zid i čiviluk. To je to. SNAĐI SE. Neću da čujem izgovore za ne-stvaranje, hoću da se snađeš.

Foto: Neda Ostojić, edit: Sonja Sajzor

Sarađuješ i sa drugim umetnicima i kreativcima iz drugih sfera. Sa kim najviše voliš da radiš i sa kojim umetnicima bi volela da radiš u budućnosti?

Ivana Rajić, koja je autorka većine mojih fotografija, je iskreno moja leva i desna ruka i noga. Bez nje bih bila potpuno izgubljena. Ivana i ja radimo već godinu i po dana zajedno. Ona u potpunosti razume moj vizuelni identitet. Razgovarala sam sa Vassom Vujovićem, mladim fotografom iz Subotice, i jedva čekam da radim sa njim, zato što smo stvoreni jedno za drugo.

Reklame

Gde vidiš sebe u bližoj budućnosti, recimo za sledećih 7 godina Sonje?

On the top of the world.

Koje pojave na muzičkoj sceni te trenutno najviše uzbuđuju?

Vrlo sam nestrpljiva da čujem novi album MIA i Crystal Castles. Moja večita inspiracija Dolores O'Riordan ima novi bend koji se zove D.A.R.K.. Izbacili su par pesama i mnogo se radujem albumu u septembru. Naravno, vratila sam se i slušanju The Cranberries. Zadnjih pola godine sam opsednuta sa Sugababes, a zadnjih par meseci ne prestajem da slušam Lykke Li i Anohni. I naravno, my all time favorite – GRIMES.

Za kraj, šta nam u svojoj Tronic laboratoriji pripremaš za predstojeću sezonu?

Trudim se da ne planiram ništa posebno. Biće novih dreg performera, novih DJeva i novih lokacija, ali glavna stvar u vezi Tronic Laba je to što su ljudi konačno počeli da shvataju koncept. Konačno su počeli da dolaze našminkani, u dregu i drugim kostimima, da se skidaju i polivaju pićem i šljokicama i to je upravo ono što sam ja imala na umu kada sam krenula da organizujem žurke. Jedini plan koji imam je da nastavim da motivišem ljude da se ludo provode.

Hvala, Sonja.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu