Slojevi smrti na fotografijama Željka Dražovića

FYI.

This story is over 5 years old.

Fotografija

Slojevi smrti na fotografijama Željka Dražovića

'Layers of Death' je projekat koji je došao nakon faze u kojoj sam fotografisao plakate. Potrošena informacija u ovom slučaju je nečija smrt.

Iako nas pomisao na smrt najčešće dovodi do ludila, straha i plača, a ono što posle nje ostaje nas ponekad godinama tera da se sa njom suočimo - u sećanjima, u ormanu, sveskama, novinama - tu je, oko nas i nikada neće otići. Čitulje dragih ljudi iz novina koje isečemo i sakrijemo ih u neki album u fioci da ih više nikada ne pronađemo, su na istom mestu, iako smo ih 'zaturiii'.

Nije nam teško da kad na banderi ugledamo da je neko umro u komšiluku, zastanemo da vidimo, da ga/je slučajno nismo poznavali, uzdahnemo duboko i pomislimo: 'Uh, viđao sam ovog čoveka u Maksiju' i produžimo. Posle nekoliko meseci, tu će biti nova čitulja, i još jedna i još jedna. Sećam se, u naselju u kom sam živela bila je jedna specijalna plava tabla na putu ka autobuskoj stanici. Tuda su svi morali da prođu kad tad. Na toj tabli su se nalazile samo čitulje i ništa više. Prelepljivali bi ih jedne preko drugih, negde bi virili delovi onih baš starih, na koje smo već zaboravili.

Reklame

Željko Dražović je fotograf koji je napravio svoje slojeve smrti. Prvu fotografiju je napravio kada je imao 7 ili 8 godina, na dedinom FED analognom aparatu. On je istoričar umetnosti i, kako mi je sam rekao, tokom studija se sretao sa različitim teorijama slike, što je imalo snažan uticaj na njega.

- Kakvom se fotografijom bavim? Ja bih rekao apstraktnom, trudim se da dekontekstualizujem scene koje prikazujem i da potpuno ukinem osećaj dubine. Mislim da na taj način mogu da stvorim sliku koja više asocira na sliku u slikarskom smislu te reči.

I dok ja čitam umrlice, Željko ih ne čita.

- Meni je to mnogo strašno, da neko obaveštava svoje sugrađane o takvoj tragediji tako što zalepi parče papira na banderu ili još gore drvo. Osećam se kao da živim u morbidnom društvu, koje je sposobno da svaki dan prolazi pored umrlica i da uopšte ne obraća pažnju na njih ili stanje u kojem su. Najviše me zbunjuje kako se pocepaju i ko to radi.

Ipak, kaže da se ponekad pita o tome kakve priče stoje iza njih i siguran je da su to teške životne priče.

Kakav je njegov projekat 'Layers Of Death' (Slojevi smrti)?

- Ovom serijom fotografija sam hteo da odam poštovanje tim ljudima, zato što mislim da se kao društvo prema njima odnosimo potpuno hladno. Dugo godina sam fotografisao pocepane plakate. Zanimalo me šta se dešava sa informacijom nakon što prestane da bude validna. Ja ih zovem potrošenim informacijama, znaš one plakate po gradu za doček nove godine 2012. ili slični plakati koji stoje u javnom prostoru, a to o čemu je plakat je prošlo pre par godina. Meni je to oduvek bilo fascinantno. 'Layers of Death' je projekat koji je došao nakon faze u kojoj sam fotografisao plakate. Potrošena informacija u ovom slučaju je nečija smrt. Hteo sam da istražim fenomen oglašavanja u našem društvu i da ukažem na to da je u velikoj meri pod uticajem narodnog običaja za koji ne bih rekao da je pozitivan.

Reklame

Ne, ne bih mogao da kažem da me tema smrti preterano privlači. Po mom mišljenju ovo je serija fotografija o tome kako se ljudi odnose prema javnom prostoru koji dele sa drugima. O odsustvu poštovanja za druge ljude, čak iako su mrtvi. Nezvaničan naslov ove serije je "Nobody gives a fuck about anything anymore, not even the trees," što valjda bolje prenosi tu ideju o potpunom odsustvu poštovanja prema bilo kome ili čemu.

Željko Dražović se trenutno okrenuo studijskoj fotografiji. Koristi vunu za pletenje i druge materijale da bi stvorio slike nalik na Polokovoall-over slikarstvo. Dvodimenizionalne fotografije, koje se bave ritmom, bojom i oblikom su tema koja me trenutno najviše zanima.

Dok to ne bude gotovo, pogledajte fotografije 'Slojeva smrti'

Pogledajte i Željkov blog

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu