FYI.

This story is over 5 years old.

Stubac

Svaka žena koju poznajem pretrpela je nasilje

Svaka žena koju znam, bar jednom u životu je doživela nasilje. A poznajem baš puno ljudi.
Foto via Flick korisnik Mark Sebastian

Svaka žena koju znam, bar jednom u životu je doživela nasilje. A poznajem baš puno ljudi. Nasilje nad ženama bilo da je fizičko, psihološko ili verbalno, van okvira šokantne eksluzive crne hronike, predstavlja ogroman tabu urbane sitnoburžoaske zajednice u kojoj živim.

Ne mogu da ne kažem da ne poštujem sve tekstove i akcije koji se bave senzibilisanjem javnosti na prisustvo nasilja ili mizoginog govora u medijima , koji se bave teorijskim aspektom ili apelima da se nešto reši na nivou države ili slično, ali imam utisak da nasilje među ljudima srednje ili više klase ostaje između četiri zida. Posle jednog potresnog letošnjeg teksta na temu medijski ispraćenih tragedija koje obavezno uključuju i neku vrstu zlostavljanja žena, malo sam zagrebala slučajeve nasilja u višim krugovima i došla do kontroverznog lika i dela Ljubomira Čučića , bivšeg diplomate koji je voleo da mlati žene. I onda sam se osvrnula oko sebe. Hej, pa ne živimo u nekom imaginarnom divnom društvu u kome samo otpadnici biju žene. Pre bih rekla da otpadnici jedini ne umeju to da sakriju.

Reklame

Koliko god htela da ulepšam situaciju, pokažem sebe kao bolju i civilizovaniju od prljavih monstruma koji biju žene, ipak neću to uraditi. Moj život i životi bele povlašćene većine ljudi koje znam, puni su anegdota koje uključuju nasilje. Ta istorija uključuje i uvid o banalnosti toga zla, uvrede i šamare, makljanje sa momcima prefinjenog ukusa ili stila, ili nasilje koje dolazi od skroz nepoznatih ljudi na mestima kao što su radna mesta, bioskopi, klubovi, boemske četvrti ili fini restorani. Ono što hoću da kažem da su batine jedno lepo i lako rešenje za svakog, a udarac je kao slika i govori više od 1000 reči, pogotovo ako tučemo nekoga od koga smo pametniji, jači i nisam sigurna zašto bismo se i u ime čega odricali toga. Zato što ima neko još jači? Zato što postoji Zakon? Zato što postoji Bog? Ma dajte.

Pročitajte i: Dan zaljubljenih je novo "neću da me biješ"

Šamar kao lična sloboda i osnovno ljudsko pravo

Kada govorimo o nasilju nad ženama, mogla bih da kažem da se zalažem za "strani intervencionizam". Prezirem insistiranje na ljudskim slobodama, a posebno sam alergična na rečenicu "to je njihova stvar, neću da se mešam" jer upravo to nemešanje i neosuđivanje grubog i nasilnog odnosa prema ženama dovodi do toga da dok mi govorimo ili čestitamo jedni drugima na uspešnoj borbi za ravnopravnost, neko negde mlati neku ženu. I to je obično mnogo bliže i prisutnije nego što se pomisli. Nasilje je legitimisano kao najnormalnije ispoljavanje osećanja, nekažnjeno je od strane žene, okoline i društva i kao takvo nikada neće izumreti.

Reklame

Ali može i drugačije. Volim da se setim kako su se pre više od pedeset godina žene iz AFŽ borile protiv nasilja nad svojim drugaricama. Negde sam čula kao bi se njih deset petnaest organizovano pojavile na poslu muškarca nasilnika i javno izdeklamovale optužbu za nasilje pred svim njegovim kolegama, nadređenima i svima koji bi se tu zatekli, zatim bi ga naterale da obeća da to više neće raditi i držale bi taj slučaj na oku, spremne da intervenišu uključivanjem organa reda i mira. Ta nenasilna gesta, oštre društvene osude, imala je osim te jedne ćelije društva u kojoj se desilo nešto ružno ili bolno, terapeutski značaj za šire društveno okruženje u kome se nasilje dešavalo. Ali to su neka druga vremena. Danas je linč zamenio drugarsku kritiku i društvenu osudu, a najčešće se uperi baš prema ženama. Evo pre nekoliko dana u Šapcu se desio incident prebijanja neke žene, i o tome je obaveštena javnost, ali već sutradan kada se znalo malo više o akterima, objavljeno je ime te žene, s potpisom da je bila prostitutka. Okej, znači ako je kurva, nek je i prebijena. Puritanski malograđanski i nadasve patrijarhalni moral, najbolje se štiti pesnicama.

Foto via Flickr korisnik Department of Foreign Affairs and Trade

Razlika između strasne i obične šamarčine

Da se razumemo, ne postoji stvar kao što je tuča između muškarca i žene. Sve žene koje tripuju kako se "tuku" ili ćuškaju sa momcima, zapravo trpe nasilje, jer je to fizički nasilan odnos između dva partnera potpuno asimetričnog odnosa snaga. I sama sam bila rob tog stanovišta, jer sam uverena u ravnopravnost, a ne znajući da prepoznam nasilje bila ubeđena kako živim u nekom francuskom filmu u kom se ljubavnici posvađaju, ona mu odvali šamar, on je obori na krevet malo se rvu, a posle se pomire. E tu je caka. Tako nastaju modrice zbog kojih nosimo rolke, farmerke i duge rukave čak i na trideset stepeni. Svaki put kada sam sakrila modricu, bila sam sve dalje i dalje od normalnog odnosa i pakao između četiri zida je ključao sve više i više. Jer da su ozlede nastale u slobodnom seksualnom odnosu dvoje odraslih ljudi uz obostrani pritisak, kako liberalne teorije (u koje duboko ne verujem) nalažu, sigurna sam da bih ponosno nosila suknju, bez obzira na zdrljena kolena, a kad me neko pita ne bih skretala pogled ili prekrivala povređeno mesto. Situacija u kojoj me neko povredi zato što kasnim, kažem glupost ili povisim ton, a ja to krijem, stvarno je doticanje dna. Upravo ta sramota, stid ili strah govore da ja znam da nešto nije u redu, i znam da to što se deslio ne bi smelo da se dešava. Svest o tome da će ljudi koji me vole, biti zabrnuti ili tužni saznanjem da ja trpim grubosti ili ozlede koje ne umem da razumem ili objasnim, potpuno razara celu koncepciju nasilja kao ravnopravnog ili voljnog čina. I ne, nema apsolutno nikakve sličnosti između rubnih ljubavno-seksualnih praksi poput BDSM, i nasilja nad ženama.

Reklame

Kako prepoznati šamar

Nasilje postaje jezik kojim se razgovara. Nasilje normalizuju i žrtve i nasilnici, da bi se lakše podnelo odnosno opravdalo, a suprotno nenasilni odnose tretiramo kao nepotpune ili nedovoljno intenzivne. To je obični bullshit. Čak mislim da mi kao civilizacija nismo sigurni šta mislimo o nasilju, odnosno - sigurna sam da ne mislimo "sve najgore". Nažalost, i većina žrtava nasilja koje znam deli isto mišljenje. Prvo, da bi neko shvatio da je žrtva nasilja, mora maltene da prođe obuku za to. Nasilje je toliko prisutno i umešano sa nenasiljem, ređe su čiste situacije u kojima je šamar nedvosmisleno šamar i ne može da bude ništa drugo osim šamara. Dugo sam mislila da su neki oblici nasilja prostoproširene rečenice, lični stavovi ili ukusi o kojima se ne raspravlja, kao recimo: Odvratna si u toj haljini, pogledaj se na šta ličiš, kako to sebi možeš da dozvoliš, stvarno si jadna, preglasna si, uvek sve upropastiš, zašto žvaćeš naglas, zašto mljackaš, čemu se smeješ, zar misliš da će neko da te voli, hoćeš da te išamaram, umukni stoko, samo idiot može to da kaže, ti si retardirana, glupa, ružna, debela, prljava, zla, zavidna, ljubomorna, prosta, gadna,… (spisak je stvarno beskonačan, mislim da smo svi razumeli ideju)

Nasilje počinje od malena, ali od malena se i borimo protiv njega. Nikad neću zaboraviti kad sam na Dorćolu srela jednu petogodišnju devojčicu, koja besno ide za ocem, stiže ga i izgovara "Nisam ja jadna, ja sam osoba". To je možda najdivnija feministkinja koju sam srela i ujedno tužni amblem svih naših odrastanja u patrijarhatu.

Reklame

Tačan trenutak u kome sam shvatila (doduše retroaktivno) siledžijski karakter odnosa u bliskom okruženju, bio je na izložbi Ivane Smiljanić, pre četri-pet godina u jednoj beogradskoj galeriji , kada su na zidu u kontekstu psihološkog nasilja nad ženama bile ispisane reči koje sam čula desetinama puta svuda oko sebe. Bila sam šokirana, što sam odrasla u društvu u kome mi je govor nasilja prijemčiviji, prisniji i poznatiji nego neki feminizmi, ili nedajbože politički korektni izveštačeni novogovor, koji izmišlja nove reči koje se završavaju na škinja, ophodi se u rukavicama i sve zna najbolje. Naravno da sam imala odbojnost svim profesionalcima koji nam govore da smo mi neki nasilnici, da ne znamo kako da vaspitavamo decu, volimo i mrzimo, kako da se svađamo i najgore, dok bolnice i sudovi ili sigurna mesta ne rade, izgleda kao da od svega toga peru ruke. I verovatno i peru, na kraju krajeva.

Šta se krije iza naočara, rolke i dugih rukava?

Drugačija je slika među mladim, prelepim i "tako slobodnim ljudima". Imala sam drugaricu koja je nasilje koje trpi tumačila kroz "neverovatno strastan i prisan" odnos sa dečkom s kojim je bila. Jednom prilikom, pričala mi je o tome kako se ljubav, sastoji takođe i od bola i to je negde moglo i da prođe na kursu filozofije za neupućene, ali ja bih se o tome žučno raspravljala do unedogled. U prisustvu njenog dečka, gotovo svima je bilo neprijatno, zbog načina na koji se ponaša prema njoj.

Reklame

Dok je prema drugima bio duhovit ili ljubazan, nju je tretirao kao poslednje đubre, na šta se ona neubedljivo smeškala ili u najboljem slučaju kao neka sredovečna supruga prevrtala očima iza njegovih leđa. U pauzama od iritantnog žvalavljenja, drapanja za dupe ili slično, uglavnom joj se obraćao s nipodaštavanjem, koristio je svaku priliku da je ćušne, a njegove stalne grubosti ili pretnje u porukama, ona je prevodila u nešto simpatično u stilu "on me voli na svoj način" (inače ovu himnu svih maltretiranih žena, napisao je Arsen Dedić u odbranu svih samoživih muškaraca). Ona leti gotovo da nije nosila kratke suknje, jer je na nogama i rukama imala brojne modrice i ujede i mi smo svi znali da ona negira činjenicu da je jebena žrtva nasilja.

Svaki put kada sam pokušala da pričam sa njom o tome, ona je ili negirala svoju nemoć da bilo šta učini predstavljajući se kao jaka ili samosvesna žena, ili je svoje odnose predstavljala kao postmodernu SM bajku u kojoj je nasilje legitimni deo izražavanja burnih osećanja. Nikad se nismo zaista zbližile, jer ja nisam mogla da podnesem to izopačeno licemerje u kome ona postaje napadno nadobudna i otvorena oko nekih pitanja, dok bi oko drugih bila pasivna i skretala s teme, lagala i sakrivala istinu koja je suviše bolna. Dugotrajno psihičko i fizičko nasilje koje žena trpi, čini da se njena ličnost izmeni do neprepoznatljivosti, a nesigurnost koju nasilje generiše postaje toksični deo svih ostalih međuljudskih odnosa. I danas nisam sigurna da li je kad teške traume koje ostave duboki trag, moguće učiniti nešto bez ozbiljne psihološke pomoći.

Reklame

I istovremeno, šta da radimo mi posmatrači, kako se postaviti prema nasilju sa dovoljno isključivosti, kad je ono kao vinjeta svakog okruženja? Zaista se trudim da počistim svoj život, blokiranjem pristupa ljudima koji zagovaraju nasilje i svaki medijiski skandal uvek izbaci na videlo neke prostake koji se prave pametni relativizacijom svih vidova nasilja. Istovremeno, kada bih reagovala na svaki slučaj nasilja koji primetim, pretvorila bih se u dežurnu pandurku, a da pobegnem od svih koji reprodukuju i normalizuju nasilje morala bih da se izolujem u potpunosti, offline i online.

Foto via Flick korisnik Aramisse

Dobila šamar i šta s tim

U proteklih tri meseca, tri moje drugarice u tri potpuno različite i ničim uporedive situacije dobile su ćušku ili nešto više. Drugarica sam, prevencijom nasilja se ne bavim profesionalno, ne znam prave reči, praktične savete i ne mogu da rešim svoj lični problem straha i patnje što to postoji i enormnog saosećanja i ljubavi koju osećam prema svima koje sada prolaze kroz to. Imam samo trip da treba da slušam, da budem tu. Trudim se da ni jednim gestom drugaricama ne pokažem da osuđujem njihove izbore, ili da se nad nasiljem zgražavam i lamentiram, čak me i nerviraju svi koji se skandalizuju, get real – šamar je naša stvarnost! Iako ne mogu da budem neprekidno s njima mogu da im ponudim drugarski tretman iz prethodnog teksta, i u sauni, kod manikira ili kod frizerke, svim snagama želim da ih ubedim da postoji nesebična i nenasilna ljubav i da su je apsolutno vredne, da ne nasedaju na lažnu strast i odsustvo kontrole koje uključuje nečiju ruku koja se slučajno otkači. Volela bih da sam oštra i jasna, kao kada pišem o ljubomori, ljubavi, seksu ili raskidu ali nisam. Blaga sam i bez prave poente, i ovaj tekst pišem grbavo i obazrivo, kao da se iza svakog ćoška krije neko ko će me udariti po glavi. Možda se i krije. Jer statistike su neumoljive.

Reklame

Verujem da svaka žena koja je doživela nasilje (dakle - svaka žena), prvo dobro razmisli o tome, preispita se, sigurna sam da pronađe i neki razlog ili opravdanje, i sama ne verujući da se nasilje javlja niotkuda, moguće čak i da se osvrne oko sebe, vidi da nije jedina, vidi da "to njeno" možda i nije nešto ozbiljno i nekad dugo dugo pamti, a nekad odmah zaboravi. Ona zna da je tamo izvan, negde drugde u društvu, kod mame, drugarice ili čak kod lekara, u policiji, na sudu ili u inostranstvu, ne čeka bog zna šta. Neki ljudi će je puno pitati, pamtiti ili zapisivati, neko će se zgroziti, neko će je zagrliti, a neko će se baš razbesneti poželeti da je "osveti", to će sve trajati dugo, a modrice često brzo prolaze i u nekom će momentu da se pokaje što je sve to "započela" (uvek postoji taj osećaj da žena nešto započne), što je ikad ikom i rekla. Ubediće se da je "čačkala mečku", da je bila drska, neverna, ljubomorna ili glupa, a i on se u međuvremenu izvinio, možda je i obećao da će se promeniti, čak i zaplakao (a svi znamo još od Bebeka da su muške suze "najteže"), i na kraju krajeva možda bi za sve bilo jednostavnije da sve bude kao pre. Pre udarca, ili pre svađe, pre uvreda ili pre nego što je sve otišlo predaleko. Iskreno, volela bih da se društvo izmeni taman toliko da se muškarci više plaše društvene osude za to što uvrede ili udare ženu, nego što žene slomi sramota i tuga što ih je neko uvredio ili udario. Ali nažalost, obrnuto je.

Reklame

Šta da očekujete, dok čekate šamar

Kao žena, ponekad osetim strah koji me parališe, osetim strepnju da ću kad izađem na ulicu dobiti kamen ili šaku u glavu, da će se na mene obrušiti gnev botova koji govore ono "kurvo nedojebana", da ću dobiti otkaz ili da nikad više neću dobiti posao, ponekad mislim da će me silovati pa ubiti ili obrnuto, da će mojom glavom brisati trotoar, da će me vezati i tući ili da će svirepo kazniti mene i sve koje znam, možda čak i starog dedu ili psa. Toliko se bojim, bojim se i više, nego me sramota. Bojim se i istovremeno me sramota zato što sam žena, pička, kukavica, bojim se do nerođene dece, unučića i sto kolena unapred. Tako se otprilike plaše i sve žene koje su nekad dobile šamar. Sve žene, tojest.

Uz tekst koji pišem, poslala sam poruku svom dečku u kojoj mu se zahvaljujem što je dobar i nežan, što se pored njega osećam sigurno i što iskreno verujem u to da mene ili bilo koju drugu ženu nikada ne bi udario. On je rekao da pišem gluposti i da to nije potrebno. Ja nekako mislim da jeste, jer nikada ne pohvalimo divne ljude oko sebe, koji se bore da sve bude drugačije. Poslala bih najlepšu ljubavnu poruku svim divnim muškarcima, koji se ne plaše da prijave nasilje umesto žena koje se plaše, spremni su da zaštite i odbrane poznatu ili nepoznatu ženu, spreče tuču ili uče i ohrabruju decu da budu promišljeni i stabilni, a nasilnike isključe iz prijatelja ili ako ništa bar opomenu. Ti divni ljudi svakoga dana prolaze kroz isti stres, iste muke, borbu i nikad ne podiđu svojim slabostima, strastima i odvale bar jedan šamar. Da im lakne.

PREPORUČUJEMO: Jakuze ne vole da se slikaju

Uz rizik da se niko ne složi sa mnom, mislim da nasilnici najčešće nisu evil mastermind psihopate koji žene namerno drže u strahu i pokornosti. Već deo siledžija rekreativaca oko nas su patetični slabići i razmažene seronje koji ne vide dalje od svog nosa, koji ne izbroje do deset, ali koji takođe i ne idu okolo i zvekaju šljage svakome ko im zasmeta, jer bi u suprotnom odavno bili u bolnici ili zatvoru. Ti ljudi imaju veoma razvijene društvene nazore, deo su zajednice, lepo kažu dobardan, čak često istupaju javno protiv nasilja i najverovatnije nikada neće snositi kaznu što su uvredili ili udarili ženu, najčešće partnerku što je najgore. Ali u imaginarnom suđenju za nasilje u partnerskim odnosima na koje nikad neće otići, kao posebnu otežavajuću okolnost bih navela to što ne vide i da ta osoba koju ponižavaju, sa kojom se koškaju, štipaju, kojoj uvrnu ruku kad niko ne gleda ili je šutiraju ispod stola u gostima, ima bar desetak kilograma manje od njih, ne vide ni da je ona uglavnom nežna i dobronamerna, da ujutro sprema doručak i uveče večeru, voli ih ili im se raduje veći deo dana.

Pomislim često nespretno, da ti prosti umovi koji realizuju poriv da udare ženu, barem na kratko pomisle kako njihova psovka, uvreda, ruka, kaiš ili motka nije nikakva samoodbrana, pravednički osvetnički mač, vaspitno sredstvo ili božija volja, već štaka nesmišljenih odgovora, neizgovorenih reči, neveštih zagrljaja ili nešto nesvesno, prljavo i podlo što živi u njima. Kao što živi i u svima nama, pa opet nismo svi nasilnici. S obzirom na to da nikad neću biti u prilici da ih optužim, kaznim ili bar javno šejmujem, osećam razarajuću tugu, potmuli bes i želju za nekom kosmičkom pravdom (kad već ova obična ne radi i sistem nije u stanju da zaštiti žene od nasilja) u kojoj će svi koji povrede slabije od sebe, sami potražiti stručnu pomoć, i do kraja života obavljati društveno-koristan rad na kontroli besa i prevenciji i zaustavljanju nasilja. Što bi rekla Maja Pelević u jednoj predstavi, "šamar nije cilj".

*Sve što sam napisala važi i obrnuto, za žene koje su nasilne prema ženama ili muškarcima, jer sam imala tu nesreću da upoznam neke od njih, ali kako statistika kaže da su više od devedeset procenata žrtava nasilja ipak žene, ovaj tekst sam pisala misleći na njih.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu