FYI.

This story is over 5 years old.

Fotografija

Fotografije prijatelja koji plaču pod tušem

Taša Tajli kroz seriju Cry baby istražuje tugu, prijateljstvo i plakanje u kupatilu.

Ovaj članak je prvobitno objavljen na sajtu i-D

Posmatrati nekog koga voliš dok plače uglavnom predstavlja bolno iskustvo, pa možete li onda samo na trenutak da zamislite i stavite se u kožu fotografkinje Taše Tajli. Ona je nekoliko nedelja provela terajući i gledajući svoje prijatelje kako plaču za potrebe serije fotografija Cry Baby. Odlučila se na ovu emotivnu vežbu kako bi učestvovala u grupnom projektu Žurka raskida. Svaki umetnik koji učestvuje dobio je svoju sobu u kući gde bi trebalo da napravi neko delo.

Reklame

Taši je dodeljeno kupatilo i nije joj trebalo mnogo vremena da se seti motiva plakanja pod tušem. Vrlo brzo postala je pravi ekspert koji dovodi ljude do suza. Pričali smo sa Tašom o njenom u isto vreme slatkom i tužnom pokušaju da prikaže nevidljivu bol.

Mislim da bi trebalo da počnemo sa pitanjem: Da li si ti velika plačljivica?

Plakanje je nešto što sam uvek trudila da obuzdam tokom odrastanja. Ali kako sam postajala starija i prošla kroz neke istinski bolne stvari, poput gubitka mame, shvatila sam da plakanje zapravo ima terapeutsko dejstvo. U tom smislu, ova serija jeste moj sopstveni prikaz, ali i prikaz mene koja pokušavam da pomognem drugima priređujući im ove male plač - terapije. Neke prijatelje sam stvarno mnogo upoznala kroz ova snimanja. Kada plačete zajedno sa nekim to između vas stvara jedinstvenu vrstu veze.

Jesu to bile prave suze? Niko ih nije odglumio?

Bile su poprilično stvarne. Bilo je nekoliko ljudi kojima nije bilo prijatno, ali sa njima sam počinjala tako što sam ih terala da seku luk. Neke bih upitala da li postoji pesma koja im priziva određene uspomene. Bilo je veoma čudno kada regulano krenu da plaču, jer uglavnom kada neko plače vi želite da ga utešite, a ja sam samo fotkala i fotkala…

Nakon što si sa toliko ljudi pričala o tome šta ih čini tužnim i tera da se rasplaču, da li su se neki razlozi ponavljali?

Dosta njih mi je pričalo o raskidima, lošim stvarima koje su čuli do svojih momaka i devojaka. Ti zli komentari te jednostavno pogode.

Reklame

Videla sam da su neki od tih komentara na samim fotografijama. Želela si fotografisani dožive neko potpuno emotivno pražnjenje ili si se ti jednostavno navikla na plakanje?

Nisam se navikla, mada moram reći da je prvih nekoliko snimanja bilo emotivnije od narednih. Kada sam ljude koje volim videla kako plaču, pustila sam i sama po koju suzu iza kamere. Svi su bili u fazonu "praviš tako tužne face dok nas slikaš", a ja bi im odgovorila "pa šta da radim kada me rastužujete takvi".

Kako si izabrala ko će učestvovati?

Neki su mi prijatelji, a neki ljudi do kojih mi je jednostavno stalo poput bivših ljubavi, ili ljudi sa kojima sam bliska. Još uvek se ne osećam kao da sam završila projekat, pa ću ga posle ovoga verovatno proširiti dalje. Postoji toliko ljudi koje bih želela da fotografišem. Svi imaju interesantna lica. Srećna sam što imam takve prijatelje.

Dakle počneš sa seckanjem luka, a kako si završavala? Verovatno si posle osetila potrebu da provedeš neko vreme sa njima?

Da, sa nekima od njih bih posle popila čaj, ili gledala film i izblejala. Želala sam da se uverim da su okej i ušuškala ih. Bizarno je koliko sa nekim postaneš blizak posle plakanja. Ali bilo je i dana kada sam slikala više ljudi pa ih onda samo zagrlim pre nego što odu svojim putem.

Kak su se oni osećali posle fotografisanja?

Dosta njih se osećalo bolje nego pre, a neki su bili poprilično tužni.

Da li se posle svega ovoga osećaš kao neki ekspert za tugu?

Reklame

Ne baš, ali je lepo znati da svi mi prolazimo kroz iste stvari. Svi se pretvaramo da smo čvrsti, ali duboko uvek postoji nešto što se događa u nama. Svako ima neke reči i događaje u životu koji su uticali na njih. Svima nam je zajednička tuga, a plakanje pokazuje naše sličnosti.