Ako vam nedostaje detinjstvo, ovo je klub za vas

Klubova i kafića Podgorici, čini mi se, ne fali. Dođe vrijeme kada jedan bude popularan, onda ga gazde renoviraju, pa njegovu popularnost iskoristi neki drugi klub i tako u krug.

Međutim, „Brljok" je specifičan. To je Klub društvenih igara koji okuplja ljubitelje društvenih igara, modelarstva i epske i naučne fantastike. U stvari, sada je prerastao u nevladinu organizaciju, ali još uvijek ne postoji jedinstveni prostor u kome se svako može igrati. Međutim, snalaze se pa koriste prostore kafića kojima ponude da nekim danom u sedmici (uglavnom je to nedjelja) donesu i gostima ponude svoje društvene igre. Te nedjelje okupljanje je bilo u kafiću „Banja".

Za „Brljok" sam čula od drugarice koja me nedjeljama nagovarala da pođem sa njom na partiju neke igre i garantovala mi da ću se sjajno provesti. Konačno smo, iz drugog puta, jer prvi put nije bio veliki izbor igara, otišle da se igramo. Društvo nam je pravio i njen momak.

Prostor kao i mnogi u Podgorici, u nekoj stambenoj zgradi u četvrti gdje su poznati „Grand" i „Maša" u kojima se, kako kažu poznavaoci političkih dešavanja, donose sve bitne odluke za Crnu Goru, jer je čest gost u njima premijer glavom i bradom. Nego da pustim te velike igre, jer mi je cilj da vam predstavim ove male, one kojima se zabavlja „običan narod". „Brljok" je nastao kao ideja zaljubljenika u društvene igre, koji su svojim sredstvima do sada kupili više od 100 igara i tu se nisu zaustavili. Prvenstveno su se okupljali u svojim kućama, a onda su vrata otvorili i drugim zaljubljenicima.

Elem, već neko vrijeme, nedjeljom popodne, donose svoje igre i daju ih na korišćenje svima koji požele da nedjelju provedu u zanosu. Namjerno kažem zanosu, jer zaista se radi o zanosu, i to onom dječijem. Ako ste nekada igrali „Monopol", „Riziko" ili „Čovječe ne ljuti se", znaćete o kojem osjećaju govorim.

Kada smo došli rijetko da je koji sto bio zauzet, još je kafić na dva nivoa. Pomislila sam, ništa novo, kao i uvijek nedjeljom u Glavnom gradu. Prevarila sam se. Ne samo da su se ubrzo svi stolovi popunili, već je kafić bio pun mladih ljudi koji nisu bili pijani i koji nisu došli da sjede sa drugovima i čekiraju se na Fejsbuku. Uživali su sa društvom u igrama koje su izabrali i koje su bile na stolovima ispred njih.

Dočekala nas je Mirela Hodžić, PR organizacije „Brljok", u majici „Brljok guru" napravljenu sa jasnim ciljem – da se obratite osobi koja je ima na sebi kako bi vas uputila u tajne društvenih igara, pravila kluba, pokazala vam paletu igara koje su vam na raspolaganju, a zatim strpljivo objasnila pravila igre koju odaberete. I naravno, u bilo kom trenutku igre možete da joj se obratite ukoliko imate pitanja i ukoliko vam je ipak potreban sudija i neko ko će hladne glave riješiti „spor". To pravo smo nas troje više puta u toku noći iskoristili.

Predložila nam je da prvo krenemo sa nekom „laganijom" igrom, onom koja traje do 30 minuta, a da zatim pređemo na zahtjevniji zadatak. Poslušali smo je i izabrali Jungle speed. Počela je da nam objašnjava. Gledali smo je blijedo.

- Ne brinite, prije neki dan djeca iz osnovne škole su igrala ovu igricu i sve su ukapirali - rekla nam je da nas ohrabri. Nakon toga nismo imali obraza da joj postavimo neko pitanje, što je, kasnije će se ispostaviti, bila loša odluka koja je u tom trenutku bila donijeta zajedničkom telećim pogledom.

Počeli smo da igramo. Sa jedne strane stola sjedjeli su moja drugairca i njen momak, a sa druge ja. U početku smo igrali po pravilima, makar onima koje smo razumjeli i kojih smo se sjećali. Igra uključuje totem koji morate da poštujete i ne smijete da ga oborite, ali koji treba da uhvatite prije protivnika kako karte nalažu, jer su karte veoma bitne u ovoj igrici. Cilj je da što prije sklonite sve karte koje se nalaze ispred vas, ili da ih što prije uvalite drugima. Uvaljivali smo negdje podjednako i hvatali totem. Kada je drugarica počela da vodi, njen momak i ja smo prećutnim dogovorom pokušavali da je vratimo na broj karata koji smo imali on i ja. Pravo ono „Nek' komšiji crkne krava", ali smo na kraju ipak naučili značenje poslovice „Ko drugome jamu kopa".

U jednom trenutku smo toliko bili ponešeni željom da pobijedimo da su nam komšije za stolom do nas oštrim pogledom stavile do znanja da nismo jedini u prostoriji i da drugi žele da u miru igraju svoje igrice.

Nakon nekih pola sata pobijedila je moja drugarica, ali njen momak i ja nismo dozvolili da nas poraz ubije u pojam. Ubrzo smo odabrali novu igru „Željeznička avantura Evrope" i sa istim žarom nastavili da izvlačimo karte, zadatke, pomjeramo pione, gradimo mostove… Ukratko, poenta ove igre je da se ispuni zadatak, da se sagradi željeznička infrastruktura od jednog do drugog evropskog grada… Nešto slično zadacima iz igre „Riziko". Čast da prvi počne dobio je momak moje prijateljice koji se poslednji vozio vozom.

Dok smo igrali sa drugih stolova se čula povremena graja, nekada i na engleskom jer ima dosta studenata i stranaca koji su u Podgorici a koji često dolaze u „Brljok". Uhvatih se da razmišljam a kako i ne bi kada za nekoliko eura koliko popiju piće mogu da igraju cijelo popodne i pored svega budu prisutni u trenutku i to sa ljudima koji su oko njih a ne na nekoj od društvenih mreža.

Nisam od onih koji prepričavaju filmove kako bi vas ubijedili da obavezno odgledate, tako da vam preporučujem da odigrate „Željezničku avanturu Evrope".

Hmmmm… Opet je pobijedila moja prijateljica, iako se ovoga puta njen momak i ja nismo bavili time da njoj podmećemo nogu jer smo previše bili okupirani svojim zadacima. Ipak, desila se jedna „sporna" situacija. Iz mog ugla, a i njenog momka, ona je u jednom trenutku, malo izmenila pravilo koje je, uz njene modifikacije, išlo njoj na ruku. Nas dvoje smo za trenutak prekinuli igru i započeli diskusiju. Ja sam se povukla kada sam shvatila da više nisu u pitanju igra i pravila igre, već su u pitanju životne vrijednosti i neki principi. Shvatila sam da se radi o stvari koja se tiče njihove veze. Ipak, brzo smo se vratili u „šine" i nastavili prugom.

Poučena ovim iskustvom, predlažem da ne idete sa parom, ili ako već idete, potrudite se da ste i sami u paru. Mač sa dvije oštrice. Društvene igre često pokažu pravi karakter osobe, tako da bih onima koji se razmišljaju da uplove u bračne vode, da prije stajanja na ludi kamen, bace kocku, kartu ili šta već i vide od čega je sazdan njihov partner ili partnerka.

„To nema veze sa tim… Tako ti u životu…", a onda očekujete sve što ste nekada uradili kada niste igrali po pravilima partnera ili partnerke.

Ostavljajući ih da u četiri oka vide da li se njihovi životni principi poklapaju i da li će možda sjutra po istim aršinima vaspitavati djecu, otišla sam do stola za kojim su sjedjeli „Brljok starosjedioci". To su bili ljudi koji su i osnovali ovaj za crnogorske prilike neobičan klub. Dok igra Marvelov Legendary, Filip Poleksić mi objašnjava koje sve podjele ove igre postoje. Nađe se tu i po koja „istorijska" činjenica, te tako saznajem da su prvi put počeli da se okupljaju prije deset godina, ali da su evo već tri godine okupljanja redovna, a da su prije pola godine odlučili da osnuju nevladinu organizaciju „Brljok".

Boris Radunović dodaje da je počeo da pravi kolekciju, te tako sada imaju više od 100 igara. Neke naručuju preko interneta, ima i onih koje sami prevode, prikupljaju donacije i tako polako prave neobičnu biblioteku.

Priči se priključuje, naravno, ne ispuštajući karte i pitajući kolege koji potez da odigra jer je u pitanju timska igra, sociolog Denis Pačariz koji kaže da je ovaj klub i ovakav način druženja ustvari njihov odgovor na digitalizaciju.

Osim u Podgorici, uspijevaju i da u Kotoru okupe ljubitelje društvenih igara, te i tamo imaju oko 100 igara, ali naravno ne planiraju da se tu zaustave. A i zašto bi ako uspijevaju da jednom nedjeljno okupe oko pedesetak osoba kojima je za dobar provod dovoljna jedna društvena igra i nekoliko ljudi spremnih da sa njima uživaju u igri.

Moto ovog kluba je „Kada igraš igru cilj je pobjeda, ali bitan je cilj ne pobjeda!" Uspijevaju da održe timski duh i da ljudima dočaraju uživanje u samoj igri. Zbog toga njihova biblioteka ima i kooperativne igre, poput ove koja je njih okupila za istim stolom bez potrebe da „zabijaju nož u leđa" jedno drugome.

Ipak, Mirela mi je za kraj našeg druženja otkrila da se jednom prilikom djevojka toliko naljutila što gubi, da je sa stola pobacala sve. Figurice su tražili danima.

Ako vas put nanese u Podgoricu, preporučujem vam da posjetite ovaj neobični klub jer ja sam uživala nakratko vrativši se u djetinjstvo koje je zbog političkih dešavanja u Jugoslaviji ostalo izgubljeno, makar kada su u pitanju društvene igre. Mi smo znali samo za lastiku izvađenu iz neke stare robe, klikere, a rijetki su bili oni koje su roditelji nagradili igrama poput „Rizika" i „Monopola".

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu