VICE intervju: Luj Teru

FYI.

This story is over 5 years old.

VICE intervju

VICE intervju: Luj Teru

On je britanski odgovor na Majkla Mura ili Vernera Hercoga, koji uspeva da bude neprijatan, ljubazan i ljubopitljiv, sve u isto vreme.

Ovo je VICE Intervju. Svake nedelje postavljamo slavnoj i/ili zanimljivoj ličnosti isti niz pitanja u želji da zavirimo dublje u njihovu psihu.

Ako ste odrasli uz televizor i roditelje koji su forsirali četiri osnovna kanala, prepoznaćete karakteristično lice Luja Terua sa cvikerima. On je britanski odgovor na Majkla Mura ili Vernera Hercoga, koji uspeva da bude neprijatan, ljubazan i ljubopitljiv, sve u isto vreme.

Reklame

Sad u nedelju je Teruov poslednji dokumentarac, Drinking to Oblivion, ponudio izrazito trezvenjački pogled na živote britanskih alkoholičara. To je obeležilo početak veoma plodne godine za Terua, koji ima još jedan dokumentarac o povredama mozga čija je premijera najavljena za naredni mesec, a zatim će se kasnije tokom godine pojaviti i njegov prvi igrani film My Scientology Movie – film koji je već toliko razgnevio sajentologe da su reagovali sopstvenim dokumentarcem o Teruu.

U koju teoriju zavere veruješ?

- Nisam prirodni pristalica teorija zavera. Obično sam neka vrsta skeptika. Ne verujem da su vanzemaljci posetili Zemlju ili da američka vlada krije od nas postojanje vanzemaljaca. Mislim da smo sleteli na Mesec. Međutim, verujem da ključne odluke zaista donosi oligarhijska polu-klika moćnih ljudi. Verujem u posebne interese i da ta grupa vodi računa o svojima. Nedavno sam bio zapanjen kad sam shvatio da američki politički sistem zapravo nije demokratija. Ali to nije teorija zavere, zar ne? To je puka činjenica.

Koji te film ili TV serija rasplače?

- To se dešava veoma retko. Nema TV serije koja mi to redovno uradi. U stvarnom životu plačem, ali ne toliko često. Otkriću vam jednu stvar koja me je rasplakala: malo me je sramota da priznam, ali intervjuisali su me za holandsku televiziju i prikazali su insert iz moje emisije o roditeljima i deci sa autizmom. Tu imate scenu u kojoj majka pokušava da izađe na kraj sa ponašanjem svog deteta, a ja sam počeo da pričam o njoj i, dok sam pričao, postao sam svestan da mi glas podrhtava kao da ću svakog trenutka zaplakati. Nisam bio tako emotivan po tom pitanju tokom samog snimanja, ali sad kad sam se udaljio od teme i gledao scenu ponovo poprilično me je potresla.

Reklame

Koji bi bio tvoj poslednji obrok?

- Već sam razmišljao o tome. Dok čekaš izvršenje smrtne kazne u Americi, ako sam dobro shvatio, zaista se potrude da ti ispune tu želju. To verovatno varira od države do države, ali ako se nalazi u prečniku od nekih 15 kilometara, donećete ti hranu sa mesta koje si tražio. Ja volim dobru njujoršku picu. Klasičnu, ne gurmansku. Volim da je jedem kad god se nađem tamo. U Bruklinu postoji mesto koje je slavno po takvoj pici i ljudi često čekaju na nju u dugim redovima. Verovatno bih tražio da mi odatle donesu picu.

Kad bi sutra osvojio premiju na lutriji, da li bi nastavio da radiš to što radiš, promenio posao ili prestao da radiš uopšte?

- Ja se prema svom poslu odnosim kao drugi ljudi prema godišnjem odmoru. Neću da kažem da ne doživljavam stres, jer ga doživljavam, ali osećam se kao da sam istrgnut iz svog normalnog života i izložen nekom drugom svetu. Postoje otklon od normale koji je osvežavajući. Na odmorima doživljavam stres zbog hotela, avionskih letova i sličnih stvari. Kad sam na snimanju ne brinem oko toga jer imam taj luksuz da ne moram da budem producent ili režiser sopstvenih autorskih emisija, već samo voditelj. To je verovatno pomalo infantilno sa moje strane, ali praktično imam jedinstvenu priliku da se osećam kao dete i to mi se dopada.

Koja je najodvratnija povreda ili bolest koju si imao?

- Za Božić, ne znam kako ili zašto, zapatio sam nešto što se zove orhitis. Jedan od mojih testisa je praktično otekao dva ili tri puta više od normalne veličine i strašno je bolelo. Zahvaljujući nesporazumu, završio sam u tri različite bolnice, a u svakoj je neko morao da mi opipa "jaje". Bio sam i te kako svestan da bi oni mogli da znaju ko sam. I bio sam svestan da bi oni mogli da znaju da sam ja svestan da bi oni mogli da znaju ko sam. A opet prosto to morate da uradite; alternativa je očigledno da vam se ne ukaže preko potrebna zdravstvena nega. U svakom slučaju, uzimao sam antibiotike i otok je splasnuo posle svega tri ili četiri dana, ali sve skupa bilo je to jedno prilično neprijatno iskustvo. Pominjem ga zato što je nama muškarcima verovatno neugodno da pričamo o svojim testisima kad se radi o našem zdravlju. Možda bi trebalo malo više da se opustimo dok izgovaramo reč testisi.

Reklame

Pročitajte i: "Luj Teru, neumorni tragač za drugačijim"

- A nešto odvratno desilo mi se dok sam snimao dokumentarac o bodibilderkama, kad me je jedan od njihovih muških obožavatelja naterao da se kotrljam po zemlji u šumi na njegovom imanju nakon što su me do smrti izboksovale te neke mišićave žene. "Tako je, kotrljaj se, kotrljaj se!", vikao je on neprestano. Uradio sam to tri ili četiri puta. Tek sam kasnije shvatio da je svuda okolo izrasla kopriva, pa sam imao rane po čitavom telu. Sećam se da su se te rane toliko zagnojile da su se cedile na moj radni sto dok sam pokušavao da napišem članak. Bilo je užasno. Odjednom sam shvatio da svi u Americi verovatno znaju kad imaju koprivu na svom posedu i postao ubeđen da mi je dotični to uradio namerno. Bio je to gotovo psihopatski čin s njegove strane.

Foto: Carl Wilson

Kad te je u životu spopao istinski strah?

- Sećam se da sam kao dete stajao na autobuskoj stanici šepureći se nešto pred drugarima, a naišli su neki drugi klinci i jednom od njih sam dobacio: "Šta gledaš, igra mečka?" Oni su samo pošli dalje, a moji drugari su u međuvremenu ušli u autobus. Ja sam ostao da čekam 37-icu, a oni drugi klinci su se vratili i mene je potpuno obuzeo strah. Mislim da čak nije došlo ni do kakvog fizičkog razračunavanja. Ili možda i jeste. Taj dečak me je verovatno udario. Sve vreme sam mu ponavljao: "Ništa nije bilo, ništa nije bilo, izvini, molim te."

- Bio sam mnogo zabrinuto dete. Vrlo se živo sećam svog detinjstva i sećam se kako sam se, pre nego što sam naučio da čitam, brinuo da nikad neću uspeti da naučim da čitam. I da sam mislio da kad odrasteš moraš da plaćaš porez, a ja nisam znao kako se to radi. Brinuo sam se oko stvari oko kojih nije bilo razloga da se brinem. I dalje mnogo brinem. Moram da uložim svestan napor da se iščupam iz toga.

Reklame

Dovrši rečenicu: Problem sa današnjim mladima je…

…što su mladi, a ja nisam i sve vreme me podsećaju da nisam. Osećam se tako matoro. Gledam ih kako se provode i mislim da se možda nisam dovoljno provodio kad sam bio mlađi. A opet ne mogu ni na koji način da utičem na svoje starenje.

Kad si bio najbliže tome da te neko proganja?

- Dok sam išao u školu, dobio sam čestitku za Dan zaljubljenih od devojke koja je bila godinu dana starija ili čak dve godine starija od mene. Nisam znao ko je ona, samo sam znao da je malo starija od mene. Ja sam tad imao negde oko 15 godina. Sama čestitka sadržala je pesmu koja je bila veoma morbidna i govorila je o izazovu oštrice brijača i bila prepuna prikrivenih aluzija na samoubistvo – i koliko god da sam očajnički želeo da budem voljen i da imam devojku, čak i u tom uzrastu shvatio sam da ta čestitka vrvi od žešće opasnih signala. Nisam čak ni želeo da znam ko ju je poslao. Prosto sam se trudio da je izbacim iz svog uma.

Koja je bila tvoja najgora faza?

- Mislim da sam trenutno u najgoroj fazi. Verovatno ni ne možeš da znaš da si u njoj dok si u njoj, u tome i jeste čitava poenta, zar ne? To vam je iluzorna priroda napretka. Ali kad sam imao 15 ili 16 godina, nije baš sve bilo sjajno u mom životu. Bio sam neposredan dečak prijatnog izgleda, a onda sam relativno kasno ušao u pubertet i to me je potpuno uništilo. Moj nos je manje-više preko noći postao ogroman, moja kosa i koža su postale masne i u fizičkom smislu sam postao totalan haos. Praktično se i dalje borim sa posledicama svega toga.

Reklame

Na kojoj slici snimljenoj ove godine misliš da izgledaš najbolje?

- Na jednoj od promotivnih fotografija za dokumentarac Drinking to Oblivion. Bio sam u Brajtonu sa saradnikom po imenu Džo, a Džo je onako baš zgodan momak. Nas dvojica zajedno izgledamo kao iskusni detektivi u nekoj TV seriji na ITV-u. Izgledamo kao nova verzija Delzijela i Paskoa. Odajemo utisak okorelih likova koje ne možeš baš lako da farbaš. Takođe, zato što taj dokumentarac govori o ozbiljnoj temi, ne moram da se smeškam na promotivnim fotografijama. Kad se smešim, ispadnu mi obrazi i izgledam kao veverica. Definitivno izgledam bolje kad se ne smejem.

Najbolja slika

Da li bi pristao na seks sa robotom?

- Mislim da bih imao veliki problem s tim. Jeste li gledali film Ex Machina? Naročito pošto sam u braku, mislim da bi to bilo naprosto suviše jezivo. To je možda još jedan od načina na koji smo izgubili intimnost i izražavanje bliskosti sa nekim. Verovatno bi to bilo potpuno strano i nezadovoljavajuće iskustvo.

Misliš li da alkohol ili droge mogu da te usreće?

- Definitivno, ali samo na kratke vremenske periode. Kad popijem par maragarita, naročito onih koje pravim sam kod kuće, srećniji sam. Ali sreća je tu jednog dana, a nestane sledećeg. Istrošiš sve svoje zalihe serotonina. Ja sam, inače, za legalizaciju kanabisa. Mislim da to nije neka posebno kontroverzna izjava, zar ne? U Americi je manje ili više legalan na raznim mestima. Nisam, doduše, pobornik teških droga.

Reklame

Šta je najlepša stvar koju poseduješ?

- Živim u Londonu, ali moja supruga i ja imamo kuću u Los Anđelesu u kojoj smo živeli par godina. Ona je odrasla u toplim klimatskim uslovima i dopadala joj se ideja da u inostranstvu živi negde gde je toplije. Ali ne posedujem nikakve fascinantne trice i kučine. Znate šta, to me podseća da bih možda trebalo da nabavim nekoliko. A i hoću.

Da si kečer, na koju pesmu bi ulazio u ring?

- "100 Miles and Runnin'" od N.W.A. Volim rep i hip-hop stare škole. Jedina stvar koju ne volim previše je metal.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu