​Zoran Čutura – biblija košarke i novinarstva

Sa Zoranom Čuturom sam se prvi put upoznao 1989. nakon što je tada dominantna reprezentacija Jugoslavije pomela sve pred sobom na Europskom prvenstvu u košarci u Zagrebu. Tada sam bio dvanaestogodišnjak koji je vodio šašavi dječački dnevnik, iz kojega danas saznajem da me je stari utrpao na prijem povodom osvajanja titule. Sve legende iz tadašnje ekipe – Dražen, Danilović, Paspalj, Divac, Kukoč, pa tako i Čutura – prolazili su sa zlatnim medaljama oko vrata kroz špalir političko-sportskih guzonja i nas par klinaca i rukovali se sa svima koji su im ruke pružali. Bio sam najviši u razredu s nekih 1.70, i nikako mi nije išlo u glavu koliko su zapravo ogromni svi ti ljudi, čak i plejevi. Gledao sam ih kao uzvišena božanstva, a oni su vjerojatno jedva čekali da ta pilana prođe i da se napokon odu baviti svojim svakodnevnim životom.

Dok sjedimo u prostranoj dnevnoj sobi Čuturinog stana na zagrebačkom Jarunu, priznaje da se ne sjeća baš puno detalja tog vremena. Općenito, kod Čuture, kao i kod svih razumnih ljudi koji se ne hrane usiljenom nostalgijom, nije baš neka fora prekapati po prošlosti. Ipak, kad nam ispriča minijaturu o supruzi koja kreči stan dok joj dragi osvaja europsko zlato, ne mogu izbjeći da ju stavim u kontekst današnjih usporedivih primjera, poput priče supruge Mirze Teletovića koja je pred cijelom bosanskom javnošću branila muža zbog nenastupanja na predstojećem Euru, objašnjavajući koliko je njihova obitelj propatila zbog njegove košarkaške karijere. The times they are a-changin', rekao bi dežurni cinik.

Čutura, možda se i sjećate, ni u reprezentaciji ni u Ciboni nije bio od onih košarkaških megazvijezda, već neka vrsta underdoga, igrača koji potiho trpa otpatke i uvijek se nađe na pravom mjestu, te svojim kul stavom donosi mir u ekipu. U međuvremenu je svoj lakonski, izravan i spretan igrački karakter vrlo vješto prenio na novinarstvo, kojim se počeo baviti u kasnim tridesetima. Danas se radije bavi dvama unučićima, djecom njegovog sina Tomislava, uz kojega ima i kćer Hanu, povremenu odbojkašku reprezentativku koja se iz poljskog Wroclava ove sezone seli u Azerbajdžan.Duboko je razočaran stanjem u medijima, no treba znati da je tijekom protekla dva desetljeća napisao neke od najinteligentnijih i najdirektnijih košarkaških, ali i putopisnih i fenomenoloških tekstova u domaćim i regionalnim medijima. Ukratko, radi se o liku s kojim biste danima mogli pričati o svemu od Larrya Birda preko Springsteena do Havaja. U razgovoru za Vice smo se dohvatili nekih od tih tema, uz poseban naglasak na predstojeće Europsko prvenstvo, za koje je iznio neke vrlo zanimljive prognoze.

Europsko prvenstvo u košarci se nakon 25 godina vraća u Zagreb. Kad biste napravili ekspresni flashback na natjecanje iz 1989. kad je tadašnja Jugoslavija, u čijem sastavu ste igrali, razvalila sve protivnike i najavila 'labuđi pjev' zemlje, kojih detalja biste se prvo prisjetili?

OK, Europsko prvenstvo je u Zagrebu bilo 89', dakle prije 26 godina, potom je uslijedilo SP u Argentini 90', pa EP u Rimu 91'. To su tri natjecanja na kojima je SFRJ dominirala, osvojila vrlo uvjerljivo zlatne medalje, i praktički natjerala one koji su izmislili košarku – Amerikance – da 92' po prvi put na neko planetarno natjecanje pošalju selekciju profesionalaca, na OI u Barceloni je igrao prvi, jedini i neponovljivi 'dream team'. Zajedno s ondašnjim SSSR-om, koji je osvojio olimpijsko zlato u Seoulu 88', da ne budem nepravedan i da ne falsificiram povijest.

Vjerojatno vam je jasno da je od tada prošla polovina mog života, i teško ću se prisjetiti nekih detalja/pikanterija koje bi vam bile posebno zanimljive u skladu s današnjim vremenom i današnjim medijima. Ono što mogu reći da je ta generacija SFRJ košarkaša bila vjerojatno najbolja generacija ikada u yu-košarci – nadam se da ovom konstatacijom neću biti nepravedan prema Ćosiću, Dalipagiću, Slavniću, Kićanoviću, Plećašu, Tvrdiću, Skansiju i ostalima, ali doista tako mislim – što se može argumentirati činjenicom da je iz selekcije s EP-a u Zagrebu čak sedam igrača kasnije igralo u NBA. Ne samo da su tamo igrali, nego su i otvorili vrata NBA neameričkim igračima, koji danas imaju punopravan i ravnopravan status u NBA, dok su im vrata u NBA do kraja osamdesetih bila čvrsto zatvorena. Amerikance jednostavno nije zanimalo što se u košarci izvan SAD događa. No, učenici su nadmašili učitelje, kako to često biva. Mogu se sjetiti, recimo, da mi je supruga dolazila u posjete u hotel umrljana bojom, jer je upravo maljala stan u koji smo se selili, mogu se sjetiti i da je Grčka tricom Christodoulua u polufinalu spriječila naš revanš Sovjetima za poraz u olimpijskom finalu prethodne godine, mogu se sjetiti i da sam u toj reprezentaciji bio jedini igrač iz Zagreba i iz Cibone.

-Tadašnja i današnja košarka dvije su različite priče. U ono vrijeme, čak i kad nam ne ide, oslanjali smo se na individualnu kvalitetu igrača, koji mogu riješiti egal tekmu s par lucidnih poteza. Danas dominira snaga i dužina klupe, i kao da više nema igrača koji će prelomiti kad je gusto (što se nametnulo kao zaključak na prošlom Svjetskom prvenstvu, kad su svi bacali loptu Bogdanoviću jer je djelovalo kao da ne znaju što će s njom). Je li to uistinu tako, i ako nije, zašto se onda ključnim hrvatskim igračima zaveže petlja u ključnim trenucima kad igraju za reprezentaciju?

U međuvremenu se promijenio cijeli svijet, pa se tako promijenila i košarka. Ne treba uspoređivati 'onu' i 'ovu' košarku. I mi smo se promijenili, onda su nam bile važne jutarnje erekcije, danas nam je važna jutarnja stolica – ipak se radi o esencijalnoj razlici. Zbog te mladosti smo nostalgični za nekim 'dobrim starim vremenima', pa se isti procesi odnose i na košarku. Nije ono bila ni bolja ni lošija košarka, bila je jednostavno drugačija. Nije ono bio ni bolji ni lošiji svijet, bio je jednostavno drugačiji. Košarka je otišla u smjeru atletizma, gotovo pa gladijatorstva, i danas se ozbiljnom košarkom ne mogu baviti oni koji nemaju tjelesne preduvjete za to. Razvijala se obrana tih atleta, pa je ta kvalitetnija obrana tražila i nova napadačka rješenja, i sve je to vorteks koji usisava one koji uz košarku nisu u proteklom periodu bili svakodnevno – jednostavno ne razumiju što se događa. Na natjecanjima kao što je predstojeći Eurobasket, odlučit će kemija unutar momčadi, timski duh, tjelesno stanje igrača i raspoređivanje snaga na pravi način. Na EP-u 89' igralo je osam reprezentacija, na ovome igraju 24 reprezentacije. Ovo je neki maraton, i uoči starta treba pomno isplanirati savladavanje svih opasnosti koje na tom maratonu čekaju.

_________________________________________________________________________

Pogledajte: Šampioni ulice

Hrvatska reprezentacija je posebna priča unutar te europske košarke. Od 95', posljednje medalje i silaska s postolja u Ateni, i 96', kad se reprezentacija naslijeđena iz SFRJ definitivno raspala, povijest sudjelovanja na velikim natjecanjima je zapravo i povijest frustracija. Uvijek je nedostajalo malo, čisto malo, da se dođe do medalje. Jednom je to bio sudački previd (ili nepravda), jednom promašeno slobodno bacanje, jednom trica, jednom trenerska pogreška, jednom tehnička greška… Uvijek je postojalo 'nešto', i to nešto je itekako uticalo na mentalitet igrača. Ako se 'nešto' dogodi jednom, radi se o slučajnosti, ako se dogodi dva puta, radi se o koincidenciji, ali ako se ponovi i treći put – a našoj reprezentaciji se to 'nešto' stalno događa – onda postaje pravilo. Igračima je jako dobro znano da s tim pravilom gubljenja najbitnijih utakmica za jednu loptu ulaze u svako natjecanje, i normalno je da su zbog toga isfrustrirani. Što ih ne čini ni boljim ni lošijim igračima, samo im psihologiju čini lošijom u određenim trenucima.

Bojan Bogdanović je igrač ekstra kvalitete, i to igrač koji ima izuzetnu volju i želju za odlučivanjem, zato i nije ništa neobično što su važne lopte u njegovim rukama. Traže li ga suigrači, ili ih on sam uzima – manje je bitno. Uostalom, uvijek je tu trener da kanalizira ono što se na terenu događa. Mirko Novosel je davno rekao da je 'košarka momčadski sport u kojem odlučuju pojedinci', i Bogdanović je jedan od tih pojedinaca. A da je naša reprezentacija igrala dobro prošlog ljeta u Francuskoj – nije. Ali ipak ulazimo u ovaj Eurobasket s najboljim plasmanom u proteklih 20 godina, jer su u Sloveniji 13' bili četvrti – ne treba to zaboraviti.

Kad smo kod Bogdanovića, kojega preferirate – Bojana ili Bogdana?

Odlaskom u NBA i dobijanjem statusa u Netsima Bojan za sada ima impresivniju igračku karijeru. Mislim da je raznovrsniji – izraziti je šuter koji može igrati na post poziciji kad to taktika zahtijeva, a i u obrani je dobar. Kad ima motiva da bude dobar. U emotivnom smislu ne preferiram niti jednog, ni Bojana ni Bogdana.

Kako vam se čini Srbija pod Sašom Đorđevićem? Je li kemija koju je izvukao iz igrača s kojima je raspolagao na SP više od njihovih realnih mogućnosti, i mogu li ponoviti uspjeh na ovom EP?

Sašu Đorđevića znam još dok je bio ovakav (pokazuje rukom negdje u visini koljena). Uvijek je bio dobar momak, barem sam ga ja takvim doživljavao, imao je sjajnu igračku karijeru, i kao organizator 's malo soli u glavi', kao predvodnik ekipa u kojima je igrao i kao čovjek s izraženom dozom samopouzdanja je na neki način bio predodređen da jednog lijepog dana bude i odličan trener. Razgovarao sam s njime nekoliko puta otkako je postao izbornik repke Srbije, i ima zdrave rezone s kojima se uglavnom slažem. Da baš sad ne prepričavam te razgovore, nema smisla… Uglavnom - pravi čovjek na pravom mjestu. E, sad, hoće li Srbija ponoviti prošlogodišnji uspjeh sa SP-a? Pitanje za milijun dolara… Ili dinara… Ili kuna… Moguće je, ali nije realno. Zašto? Ako se vratimo na prošlo ljeto, srebro Srbije na SP-u ponovo ću nazvati onako kako sam ga nazvao i tada - apsolutnom senzacijom. Mislim, Srbija je na putu do srebra poderala i Brazil i Francusku, selekcije objektivno jače od nje, nakon što su se 'prošuljali' kroz prvu fazu turnira. Mislim da su imali pozitivnu i dobru kemiju, rasli su kroz natjecanje, a ključnom bih nazvao ulogu veterana Nenada Krstića, koji je (pro)igrao u drugoj fazi natjecanja, a i igrači i stručni stožer imali su ga strpljenja čekati. Hoće li se takve okolnosti ponoviti? Ako se i ne ponove, ništa se tragično za srpsku košarku neće dogoditi jer imaju solidnu, relativno mladu i atletski vrlo potentnu selekciju, koja ima pravo pretendirati na stalne juriše prema visokom plasmanu. Nekad će se ti plasmani i realizirati, a nekad neće. Uostalom, dvije posljednje medalje Srbija je osvojila kad se tome malo tko nadao - 09' i 14'. Daleko je to od kontinuiteta kakav imaju Francuzi i Španjolci.

Kako biste pojedinačno ocijenili kvalitetu ekipa koje igraju u skupini u Zagrebu, i tko po vama prolazi?

Valja reći da je ždrijeb pomilovao reprezentaciju Hrvatske, ne zbog zagrebačke skupine, nego zbog skupine s kojom se križa u idućoj fazi natjecanja, jer je tamo samo Litva posebno opasna. A pobjedom u prvoj tekmi nokaut faze već se ulazi u četvrtfinale, i tad će biti nekoliko prilika da se ostvari osnovni cilj – dodatne kvalifikacije za OI u Riu. U zagrebačkoj skupini Grčka i Hrvatska su favoriti za osvajanje prvog i drugog mjesta, ostali će se 'potući' za treće i četvrto mjesto, što vodi u slijedeću fazu. Posebno je neugodna prva utakmica sa Slovenijom, jer je prva utakmica bilo kojeg natjecanja uvijek fokalna točka svega onoga što se tijekom priprema događalo. A Slovenci nemaju što za izgubiti, reprezentacija im je osakaćena, mentalitet im je takav da se nikad ne predaju, dok će ih u Areni zasigurno bodriti nekoliko tisuća navijača. 'Gdo ne skače ni Slovenec, hejhejhej'. No, bitno je naglasiti da je prva faza natjecanja, dakle skupina, ona faza u kojoj svi imaju pravo na pogrešku, i svi tu pogrešku mogu ispraviti. U nokaut fazi više ne postoji pravo na pogrešku, i to je praktički novo natjecanje s novim i drugačijim pravilima.

Volimo reći da nam se 'napokon poklopila generacija', a optimizam uglavnom zasnivamo na mladcima tipa Šarića ili Hezonje. Koliku ulogu na njihovu reprezentativnu izvedbu može igrati pretjerani hype stvoren nastupima u klubovima, ili u slučaju Hezonje u ljetnoj NBA ligi?

To su sve pizdarije, ispričavam se na izrazu. Šarić i Hezonja su klasni mladi igrači, i nadam se da su pred njima veličanstvene igračke karijere, ali oni apsolutno ništa ne mogu jamčiti reprezentaciji u smislu rezultata. Mislim, Hezonja se ni u Barceloni nije naigrao, samo što bi naši mediji ispratili one tekme koje je igrao dobro, a prešućivali oni deset utakmica koje je presjedio između tih koje je igrao dobro. Pa se time stvara i pogrešna slika u javnosti. Imamo solidnu generaciju mladih košarkaša, i mlađi od Šarića i Hezonje su super – Žižić, Zubac, Slavica, Božić… - ali uvijek smo imali talentirane igrače, pa je zapinjalo negdje kad je trebalo talent pretvoriti u kvalitetu. Šarića znam bolje, Hezonju lošije, i teško mi je stati iza tvrdnje na koji će način taj 'hype' uticati na njih i hoće li uopće uticati, to bi bilo puko teoretiziranje. Ono što mogu reći jest da Šarića doživljavam kao momka izvanrednog mentaliteta, što je pokazao i dokazao dok se pokušavao izvući iz patološki blesavih ugovora koje je bio potpisao kao tinejdžer, a prijetili su mu čak i upropastiti karijeru.

Kako vidite ishod prvenstva? Hoće li sve to landranje po gradovima i zemljama utjecati na kvalitetu turnira, i kako vam se čini natjecateljski sustav?

Francuzi su prvi favoriti, odmah uz njih su Španjolci, iako će biti oslabljeni. Ne treba biti silno pametan da bi čovjek to konstatirao. Takva je podjela snaga u europskoj košarci već dosta dugo. Iza njih slijedi velika skupina selekcija izjednačenih kvalitetom, a te selekcije imaju pravo pretendirati na jednu preostalu medalju i dodatne olimpijske kvalifikacije – Srbija, Grčka, Litva, Hrvatska, Turska, Rusija, Italija, Njemačka, sigurno sam nekoga zaboravio. A onda ide skupina reprezentacija koje mogu na dati dan svakom favoritu zagorčati život, ali ne mogu u kontinuitetu iznenađivati. Sustav natjecanja uvijek prihvatim takvim kakav jest, za svakoga je isti i svi se treba prilagoditi najbolje što znaju i mogu. Fiba je puno puta mijenjala sustave, ne postoji idealan sustav i uvijek će se naći netko – neki gubitnik – koji će reći da je to loš sustav. Nemojmo smetnuti s uma da je Ukrajina trebala biti domaćin ovog Eurobasketa, ali imje domaćinstvo oduzeto zbog opsadnog stanja kod njih, i onda su uskočila četiri nova organizatora.

Tko je, po vama, 'dark horse' turnira, i za koga ćete vi osobno navijati, osim Hrvatske?

Stvarno nemam nekog posebnog emotivnog favorita, obično se tijekom samog turnira odlučim za koga ću navijati prema košarci kakvu igra. 'Always go for the underdog', rekli bi Ameri, pa obično i ja izaberem nekog autsajdera. Možda to bude Slovenija, koju vodi dragi Jure Zdovc, jedna od najkvalitetnijih osoba koju sam uopće u životu upoznao.

Nakon niza uspješnih i kvalitetnih kolumni po domaćim medijima, malo ste se povukli 'u ilegalu'. Tu i tamo nešto objavite, više putopisnog nego košarkaškog karaktera. Je li vam dosadilo pisati i javno razmišljati o košarci, i ako da, što je uzrok tomu?

Trebam li vam sada elaborirati trenutnu situaciju u medijima?! Ako imate neki dodatni poslić za mene, 'za kavu i pljuge', samo mi javite bez ustručavanja. Pišem, ali pišem manje, ne pišem isključivo o košarci, i ono što mogu iz ove perspektive reći – radije ću prositi pod mostom nego ponovno raditi dnevni novinarski posao. To je zatupljujući i krvavi rad, u kojem samo mogu izgubiti stare prijatelje – što mi se i događalo – ne stičući nove. Jasno, i status sporta/košarke u našem društvu, pa time i medijima, utiče na moje pisanje. Nikad nam košarka nije bila na nižim granama u nacionalnoj obitelji sportova, nikad nam sport nije bio na nižim granama u smislu statusa u društvu. Ajde, malo će ovaj Eurobasket dići zanimanje za košarku, a ako bude kakvog rezultata – možda tako i ostane. Neko vrijeme.

Prošli ste dosta, vidjeli sto čuda, no i u aktualnijim tekstovima inzistirate na osobnom viđenju svijeta. Od svih putovanja, koje biste izdvojili kao najintenzivnije?

Jbt, baš nezgodno pitanje. Najegzotičnije putovanje vjerojatno mi je bio odlazak na karneval u Brazil, ali ne u Rio, koji je za turiste, nego u Salvador, gdje divljaju sami Brazilci. Najljepši kutak svijeta koji sam vidio vjerojatno su Havaji. Grad u koji bih se sutra preselio… hm, ima ih više… i New York, i San Francisco, i Madrid. Treba otići kud god se može i kad god se može – makar mi je putovanja preko glave – (i) kako bi putnik kasnije znao cijeniti ono što ima u vlastitom dvorištu. Nije baš uvijek susjedova trava zelenija.

Slovite kao dobar poznavatelj glazbe, i često ste znali ubacivati glazbene reference u svoje tekstove. Smatrate li da se i s glazbom, pa i s kulturom općenito, dogodila slična vrsta forsiranja mehanike nauštrb ljepote, kao i u košarci?

O ovome bismo mogli jako dugo diskutirati. Sa svoje 53 ne razumijem puno toga što se danas događa, počevši od MTV-a, koji je generacije i generacije klinaca sveo na trominutnu moć koncentriranja, taman onoliko koliko traje jedan spot u kojem prelijepe, nauljene Afro – Amerikanke tresu stražnjicama. Ne razumijem jednokratnu upotrebu glazbe – skineš s neta, preslušaš, deletaš, sve zabadava. Čista devalvacija. Ne razumijem hodanje po cesti sa smartphoneom u ruci i slušanje turbo-folka, što vrlo često vidim u Zagrebu. Ja još uvijek imam sve svoje LP ploče, od Genesisa nadalje, i gramofon koji je u funkciji i nema mi većeg zadovoljstva od vađenja ploče iz omota, puhneš na jednu, pa na drugu stranu, i slušaš uz povremenu toplinu krckanja tamo gdje su oštećene ili istrošene. Makar su moje ploče u odličnom stanju! Cijela je civilizacija otišla u smjeru 'upotrijebi i baci', pa tako i glazba. A ja ne želim pristati na takva pravila igre, pripadam nekom drugom miljeu, nekom drugačijem poimanju sustava vrijednosti. O kulturi općenito ne bih se usudio lamentirati. Mogu samo dodati da se svaki put kad vidim Guernicu osjećam kao da me netko udario šakom u pleksus. Možda ima veze s ovim, možda i nema.

Tko je, po vama, najveći trener s kojim ste ikad radili? Mirko Novosel, Duda Ivković ili netko treći?

Nije me vodilo puno trenera, u samim počecima to su bili diletanti koje bi danas iz dvorane iznijeli na šini posute katranom i perjem – kao u Lucky Lukeu – jer tada praktički nije postojao trenerski 'know how'. Kasnije su došli znalci, od kojih mi je svatko nešto dao. Pokojni Krešimir Ćosić imao je košarku u malom prstu, ali imao je problema s prenošenjem tog znanja igračima, Mirko Novosel je dvostruki član Kuća slavnih – NBA i FIBA –, ali se prestao baviti trenerskim poslom, tj. prestao je raditi na sebi, nakon prvog Ciboninog osvajanja Kupa prvaka. Zato bih Dudu Ivkovića istaknuo kao kombinaciju znanja i autoriteta koja mi je najviše odgovarala. Respektirao sam ga, i još ga respektiram, i on je mene respektirao; sasvim dovoljno.

Tu i tamo se kroz medije provuče mit da vas je Mirko Novosel spriječio da odete u Zadar. Mislite li da bi tada vaša profesionalna karijera krenula drugim tokom? Općenito, žalite li za bilo čim što niste postigli, bilo u košarci bilo u drugim aspektima života?

To sa Zadrom točno je, umalo sam tamo završio kao klinac koji je tražio kvalitetniju sredinu po odlasku iz drugoligaša Industromontaže, današnjeg Zrinjevca. Ali, sve je to užasno duga priča koju niti ne umijem točno ispričati nakon svih ovih godina. Halo, pa mene je pokojni drug Šuvar s cijelom generacijom 18-godišnjaka poslao u JNA! Istrgnuo me iz obiteljskog doma, odvojio od zagrebačkih djevojaka čiji se glas po pubertetu taman pretvorio iz 'ne' u 'da' (ovo je krađa jednog nenadjebivog splitskog grafita), dao mi je pušku da čuvam stražu na beogradskoj košavi i slušam 'novi val' na walkmanu! To mi je sasvim sigurno preusmjerilo život više od bilo koje odluke unutar sporta. Viša sila, obično se kaže… Ali, tih viših sila bilo je jako puno. I naravno da mi je svaka odluka, vlastita ili u kategoriji 'više sile' mijenjala život. Svaka odluka svakog od nas mijenja živote; ne samo naše, nego i svih u našoj bližoj okolini. Ne radi se samo o karijeri. Ne volim tu riječ, 'karijera', ali bolja još nije izmišljena. Ne mislim da je 'košarkaška karijera' više ili manje vrijedan dio mog života od onog što je prethodilo mom igranju košarke, i onog što je uslijedilo nakon mog igranja košarke. Cijelo vrijeme imam ludu sreću što mi doma sve dobro funkcionira, što više od trideset godina imam obiteljsku enklavu u kojoj je mir, u koju se mogu skloniti. Mogu žaliti, i imam pravo žaliti, zbog tisuću stvari koje jesam ili nisam napravio (uglavnom nisam), a opet ništa ne bih mijenjao. Nadam se da sam bio dovoljno jasan.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu