Reklame
Dok ga gledam kako u petak uveče prebira po svojim pločama, nas dvojicu obuzima atmosfera setne intrige. Ako intriga uopšte može da bude setna, naravno. On se priprema za svoj nedeljni nastup u jednoj od legalnih javnih kuća u Melburnu. Slabo upoznat sa dešavanjima u takvim ustanovama, izjedao me je osećaj strepnje koji je sve vreme ključao u meni. Išao sam u kupleraj sa Dejvom i nisam bio siguran hoće li me dočekati prava pravcata pohotna terevenka ili mračna, zastrašujuća ekskurzija u dubine gradskog seksualnog podzemlja.Ideja da javnoj kući, od svih mesta, treba di-džej može isprva da vam deluje preterano, ali je to samo dokaz koliko se didžejisanje uvuklo u sve pore zabave. Nije to ništa novo, naravno, kao što pokazuju di-džejevi na klizalištu i di-džejevi u supermarketu; didžejisanje više nije umetnost: to je samo način da se ispuni javni prostor. A tu je i pitanje kozmetičke privlačnosti: uvek deluje iznenađujuće impresivno imati di-džeja bilo gde, koliko god neprikladno izgledalo. Mnoge javne kuće u Melburnu imaju di-džejeve. One su pola klubovi, pola jebarnici, a smeštajući ta dva pod isti krov jedan je od načina da se ti iskonski poroci zadrže na jednom mestu.Pošto se preselio u Melburn, Dejv je zbog pada na lestvici di-džejeva počeo redovno da pušta muziku nezainteresovanim posetiocima barova posle radnog vremena. "Kad nastupaš kao di-džej u baru to je mač sa dve oštrice", rekao mi je on. "S jedne strane to je zgodna gaža jer te plaćaju da obezbediš pozadinsku muziku. Ali u nekom drugom smislu, ti si samo džuboks. A taj nedostatak angažovanja počinje da ide na živce." Dane didžejisanja po barovima opisao je kao "ubistvene za umetničku žicu", istakavši da "najčešće kvariš atmosferu terajući ljude da se nadvikuju sa muzikom."Pročitajte i: **Kako je biti *didžej* u gej klubu**
Reklame
Reklame
Reklame