FYI.

This story is over 5 years old.

vesti

Tragedija se može tvitovati, ali gde ćemo sa besom?

Nedavno veliki događaji na društvenim medijima su uključivali jednu sahranu, jednu policijsku pucnjavu i jedno odrubljivanje glave...

Nedavno, veliki događaji na društvenim medijima su uključivali jednu sahranu, jednu policijsku pucnjavu i jedno odrubljivanje glave. Ne želim da kažem da su sahrana Majka Brauna u Fergusonu (SAD), ubistvo Kadžijeme Pauela nekoliko kilometara odatle, ili odrubljivanje glave Džejmsu Foliju od strane Islamske države u Siriji bili samo događaji na društvenim medijima.

Sva tri događaja su tragedije, izgubljeni su i uništeni životi.

Reklame

Ali ipak, milioni nas su ih gledali, raspravljali o njima i šerovali ih preko tvitera i jutjuba. Sama ova činjenica nije ni novost, niti je posebno čudna. Čudno je to kako se vesti ovih dana šire. To što je nešto bolno ili grozno, ne pošteđuje ga toga da dobije narativan vid širom društvenih medija. Ali i dalje možemo kritički da sagledamo kako se tragedije i užasi ulivaju u ove mreže, i na to kako to utiče na nas.

Nedavni događaji su stavili u žižu neke nerešene etičke norme kada je u pitanju onlajn razmišljanje, i o tragedijama i o ekstremnom nasilju. I jutjub i tviter su Folijevo obezglavljivanje označili suviše užasnim da bi ga puštali, i taj sadržaj je zabranjen (potez sa kojim se nisam složila, ali sam ga razumela). Onda sam u ponedeljak od više ljudi čula kako izražavaju nelagodnost zbog strima Braunove sahrane (Vice News je bio jedna od platformi sa prenosom otvorenim za javnost).

Suočeni smo sa složenim izazovom posmatranja i posredovanja u tragediji u isti mah

Ova dva vrlo različita incidenta, koja je spojio samo vremenski okvir u ciklusu vesti, izazvala su nelagodu koju je bilo teško definisati. Neki možda misle da ti događaji sa sobom nose previše užasa i bola za ograničenja tvitera ili striminga. Ili možda jednostavno želimo da nekim ljudskim iskustvima damo težinu i veličinu koja nadmašuje okvire njihovog prenošenja, bilo zbog njegove svečanosti, ili zbog užasa, u Folijevom slučaju.

Reklame

Rasprave o medijskom predstavljanju ljudske patnje počele su još mnogo pre pojave tehnologije onlajn mreža. U kontroverzi koja je nastala oko fotografije Kevina Kartera iz 1994, za koju je dobio Pulicerovu nagradu, i koja prikazuje sudansko dete koje umire od gladi dok ga posmatra lešinar, etička pitanja bila su, kao što su i sada, koja je uloga posmatrača, voajera, aktera i intervencionista. Ali za razliku od tada, mi smo sada u interakciji u medijskom okruženju, u kojem svi mnogo direktnije moramo da se pozabavimo dilemom koju je imao Karter. Suočeni smo sa kompleksnim izazovom da u isti mah posmatramo tragediju i posredujemo u njoj.

Ne morate da budete fizičar da biste istakli da ne postoji jasna granica između posmatranja i intervencije u nekoj situaciji. Muve na zidovima menjaju sobu. Nema sumnje da samo zbog odjeka koji imaju društveni mediji o Braunovoj smrti i o sistemima koji određuju tako tragične sudbine uopšte i razgovaramo. Sama pomisao na prenos sahrane dovodi do zaključka da se preko ove smrti neće preći u tišini, kao što je smrt mnogih drugih mladih, crnih ljudi na grozan način ignorisana.

Platforme društvenih medija izgleda nude trampu: Pod naprednim tehno-kapitalizmom, glasovi onih kojih se po tradiciji ne slušaju našli su publiku i odjek, ali se čuju samo preko kontrolisanih i poravnanih formata koje te platforme podržavaju (koje su, da to ne zaboravim, često i same ogromne korporacije).

Islamska država neće biti zaustavljena bojkotom na društvenim medijima. Neobuzdano policijsko nasilje i institucionalni rasizam u ovoj zemlji neće ukinuti ritvitovi. Samo zato što se o nekom pitanju rapravlja širom društvenih medija, to ne znači da će se to pitanje rešiti.

Setila sam se završne scene Šekspirovog Kralja Lira, kada stari kralj ulazi, noseći mrtvo telo svoje ćerke Kordelije: „Urlajte!", viče on,  pokušavajući da izmoli reakciju onih oko sebe. „Vi ste ljudi od kamena! Kada bih imao vaš jezik i oči, njima bih obio nebesku riznicu."

Lirov vapaj je da o tragediji ne treba samo razgovarati, već da oni koji o tragediji govore treba da „obiju" tkivo stvarnosti koja proizvodi takvu patnju.

Razmišljala sam o Lirovom vapaju ove nedelje, kada sam na tviteru i fejsbuku gledala razorne slike roditelja i milih i dragih u bolnoj žalosti, od Gaze do Fergusona. Razmišljala sam o tome šta radimo našim jezicima i očima, suočeni sa tolikom tragedijom i nepravdom. Čini mi se da ukupan zbir svih angažovanih tvitova ne bi bio dovoljan za jedan „urlik", a kamoli za urlik koji bi bio u stanju da razbije strukturu moći koja mora biti razbijena.