FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

​Ljudska koža: umetnost očuvanja tetovaže posle smrti

Prikupljanje, proučavanje i izlaganje tetovirane ljudske kože je praksa koja postoji već stotinama godina .

Foto Geoff Ostling

2009, učitelj u penziji Džef Ostling je pokazivao svoje tetovaže na seminaru u Nacionalnom muzeju Australije, kada mu je prišao kustos sa neobičnom molbom: da li je otvoren za opciju da zavešta svoju kožu za posthumno izlaganje u muzeju? Gotovo čitavo Ostlingovo telo je prekriveno cvetnim tetovažama, što je rezultat kreativne saradnje između njega i australijske umetnice Eks de Mediči.

Trenutno nema izloženih tetoviranih koža u Nacionalnom muzeju Australije, ali imaju kolekciju od 18 drugih Medičijinih radova, koja je postala toliko priznata da se više ne bavi tetoviranjem (jedan drugi umetnik završava Ostlingovo „telesno odelo" .). Iako je Ostling i dalje itekako živ, pristao je da donira svoju kožu kada umre. Budući posetioci muzeja će moći da vide njegovo preparirano telo izloženo kao umetničko delo.

Reklame

Prikupljanje, proučavanje i izlaganje tetovirane ljudske kože je praksa koja postoji već stotinama godina . U moderna vremena, tetovirana koža se uglavnom čuva zbog umetnosti: osim Ostlinga, irska performans umetnica Sandra En Vita Minčin planira da tetovažu na svojim leđima, repliku slike jednog holandskog umetnika iz 17. veka, sačuva i proda na akuciji nakon svoje smrti. Tu je i Tim Stajner, koji je dao svoj pristanak da jedan nemački kolekcionar sačuva njegovu veliku tetovažu na leđima. U prošlosti su tetovaže čuvane uglavnom za potrebe kriminoloških ispitivanja.

Dr Džema Ejndžel, istoričarka tetovaža i antropološkinja iz UK, mi je rekla da „iako je danas fokus uglavnom na umetničkoj vrednosti ili ikonografiji tetovaža, tokom vremena kada su te tetovaže prikupljane, učenjake je više zanimalo da dešifruju njihovo značenje, i da pokušaju da uspostave klasifikaciju simbola da bi saznali nešto o individualnom, često kriminogenom psihičkom sklopu".

Foto Geoff Ostling

Najveća kolekcija ljudskih koža se nalazi u kolekciji „Dobrodošli", u londonskom Muzeju nauke, koja sadrži preko 300 zasebnih tetoviranih koža. Ejndželova primećuje da ima i drugih ozbiljnih kolekcija koje na sličan način izlažu očuvane tetovirane kože. „Antropološko odeljenje francuskog Nacionalnog muzeja ima 56 komada, i ta postavka je veoma slična kolekciji Dobrodošli, i datira iz devetnaestog veka. Odeljenje forenzičke medicine na Univerzitetu u Krakovu, u Poljskoj, ima 60 tetovaža, a Nacionalni muzej u Lisabonu, u Portugalu, ima 70 primeraka. Ima i još mnogo primera manjih kolekcija u Londonu, Berlinu i u Austriji".

Reklame

Tetovaže na zadnjoj strani leve šake. Fotografija: Džema Ejndžel, sa dozvolom londonskog Muzeja nauke

Tetovaža obično nadživi telo čoveka samo onoliko koliko to dozvoljava organizacija pogreba ili kremacije, pa je potrebna posebna nega da bi se tetovaža sačuvala nakon nečije smrti. U većini slučajeva, objašnjava Ejndžel, „kožu bi jednostavno skalpelom ogulili s leša. U zavisnosti od stepena truljenja i atmosferskih uslova, to je relativno jednostavna operacija. Koža truli veoma brzo, pa njeno uklanjanje u većini slučajeva mora da se izvrši tokom autopsije".

Postoje dva osnovna metoda prezervacije: suvi i mokri. Ovaj prvi, koji preovladava kod starijih primeraka, zahteva struganje vezivnog tkiva sa donje strane. Ejndžel objašnjava da „kada se koža oguli, zateže se i ostavlja da se osuši. Može da bude tretirana različitim hemijskim jedinjenjima pre ili posle ove faze, ili i pre i posle. Koža se skuplja dok se suši, sa karakterističnim naborima na ivicama". Kod mokre prezervacije, koža se uklanja na isti način, a onda se drži u glicerinu ili formalinu.

Koliko god da su fascinantne, javne izložbe sačuvane tetovirane kože su retke i izazivaju kontroverzu. To je delimično tako zbog toga što nije uvek najjasnije da li su ove kože dobavljene na etički način. Na primer, sve sačuvane kože iz kolekcije Dobrodošli su kupljene od jedne jedine tajanstvene ličnosti.

_________________________________________________________________________

VICE je posetio Valerija Vargasa, tatu umetnika poznatog po najlepšim crtežima ženskih portreta

Reklame

_________________________________________________________________________

„Kao što je to često slučaj, dokumenti o muzejskim akvizicijama su prilično oskudni", objašnjava Ejndžel. „Prodavac se predstavio kao dr La Valet, ali u dosijeima Medicinskog fakulteta nije pronađen licencirani medicinski radnik pod tim imenom, u to doba. Sva je prilika da je koristio pseudonim – bilo je par skandala u javnosti , vezanih za ljudsku kožu odranu sa leševa, koju su na Medicinskom fakultetu u Parizu uzimali kao suvenire, kao i eksperimentalno uklanjanje tetovaža zatvorenicima u zatvoru La Sant, pa je razumljivo da je neko ko je u posedu tako velike kolekcije očuvanih tetoviranih koža želeo da ostane anoniman".

Bilo je i drugih užasnih primera pribavljanja tetoviranih primeraka, kao u slušaju Ilse Koh, supruge komandanta nacističkog koncentracionog logora Buhenvald, Karla Otoa Koha, koja je postala ozloglašena po tome što je nalagala da se tetovirani logoraši ubijaju i da joj se od njihove kože prave abažuri za lampe.

Konzervirana tetovirana koža „Ruže i bodeži", deo kolekcije Dobrodošli. Fotografija: Džema Ejndžel, sa dozvolom Muzeja nauke u Londonu

Čak i sa kožama koje su pribavljene na etički način, nemoguće je pobeći od činjenice da je tetovirana koža koja se posthumno izlaže zaista bila nečija koža. Dok se neki zalažu za to da na doniranje kože treba gledati isto kao na doniranje ostalih organa (To je svakako i Ostlingovo mišljenje koje mi je izneo u razgovoru), vredi pitati da li prizor nečije konzervirane kože ostavlja isti utisak kao prizor nečije jetre, na primer.

Reklame

„Danas je bitan element lekarske etike to da se prema ljudskim posmrtnim ostacima ophodimo s odgovarajućim poštovanjem. Nakon nedavnih promena zakona u UK, muzeji moraju da imaju dozvolu da izlažu ljudske posmrtne ostatke", navodi Ejndžel. „Pošto većina kolekcija ljudskih posmrtnih ostataka pripada univerzitetima, a nemaju svi univerziteti dozvolu za izlaganje, kustosi bi kršili zakon kada bi dozvolili neograničen pristup svojim kolekcijama. To jedan od razloga zašto je pristup uglavnom dozvoljen samo istraživačima i studentima".

Fotografija: Džema Ejndžel, sa dozvolom Muzeja nauke u Londonu

Zabranjen pristup znači da se neke od najimpresivnijih kolekcija sačuvane kože retko mogu videti. Na primer, Muzej medicinske patologije Univerziteta u Tokiju ima ogromnu kolekciju sačuvanih tetoviranih koža, uključujući i mnogo velikih, gotovo celih ljudskih koža sa tetovažama tradicionalnih japanskih motiva – ali izložba nije otvorena za javnost i pristup retko biva odobren.

Jedan od retkih Amerikanaca koji je nekim čudom imao prilike da vidi ovu kolekciju je čuveni Don Ed Hardi. Hardi je prvi put video 1983, po pozivu dr Kacunarija Fukušija, koji je u to vreme bio odgovoran za kolekciju, koju je počeo da pikuplja njegov otac, dr Masaiči Fukuši. Prema Hardijevoj autobiografiji „Nosi svoje snove na sebi: Moj život s tetovažama", kolekcija sadrži više od 3000 fotografija tetovaža (zajedno sa opširnim beleškama i dosijeima koji su delo starijeg dr Fukušija), i preko 100 tetoviranih ljudskih koža. Hardi navodi da je dr Fukuši pribavljao ove kože dok je radio u bolnici za siromašne, i nudio je ljudima novac „da završe svoje tetovaže, pod uslovom da može da uzme njihovu kožu kada umru".

Reklame

Mnoge od suvih koža u Muzeju medicinske patologije su zategnute i uramljene kao kože divljih životinja; u nekim slučajevima, lutke ljudi su obložene njima. A najekskluzivniji deo kolekcije je niz mokrih primeraka koji su uronjeni u hemijske posude u laboratoriji, kao što se može videti na Hardijevim fotografijama.

Fotografija je vlasništvo Džefa Ostlinga

Ostling je takođe posetio Muzej medicinske patologije, u okviru snimanja tridesetominutnog dokumentarca „Koža", koji govori o Ostlingovim pripremama za donaciju. Ispostavilo se da pripreme nisu nimalo jednostavne.

Kada Ostling umre, prvi korak će biti da se njegov leš zamrzne. Uporedio je uklanjanje kože, koje mora da se dogodi u roku od 24 sata nakon smrti, sa skidanjem tapeta: „Veoma je lako to uraditi, ali nije lako to uraditi dobro. Moraš da paziš da je ne pocepaš, ali kada se uštavi i prezervira, trajaće dugo vremena". Kaže da ima „puno poverenje" u osobu koju je izabrao da preparira njegovo telo. Za razliku od kolekcije u Tokiju, gde tetoviranim kožama – čak i celim – nedostaju ekstremiteti, glave i genitalije, Ostling želi da njegova koža „bude izložena u kompletu".

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu