romantične veze

Pitala sam terapeutkinju kako da preživimo modernu ljubav

Modern Love je ciklus predavanja, razgovora i radionica na teme savremene ljubavi i novih vrsta odnosa karakterističnih za post-milenijumsko i post-internet društvo.

pisao Marija Ratković
04 Maj 2018, 7:50am

Sve fotografije ljubaznošću Mare Ugrin

Pre nekoliko meseci napisala sam tekst “Nikada više neću da budem u modernoj vezi” u kojoj sam intimno počela da istražujem šta nas to tera nedefinisanim odnosima pre nego vezama. Negde sam u mraku neznanja napipala da “biti u strahu od veza u stvari znači da veruješ da nikada neće biti bolje” ali i dalje ne shvatam kako sve to može da se promeni. Sem što verujem u to i hrabra sam da se suočim sa tim bagovima. Dovoljno za početak.

U vreme izlaska tog teksta, javile su mi se mnoge prijateljice i prijatelji ali i potpuno nepoznati ljudi koji imaju slične probleme. Mislim, znala sam i pre da postoji opšta klima nedefinisanih ljudskih odnosa koju svi mi zdušno reprodukujemo pod etiketom “modernosti” ali nisam znala da je tako kritično stanje. Mislila sam da samo ja patim zbog toga i da samo ne mogu da se uklopim u savremenost a onda se ispostavilo da je to simptom. Nastupio je Baader-Meinhof fenomen, to je ono kad odjednom novonaučenu informaciju vidimo svuda – pa sam otkrila da se Modern Love nalazi svuda. Pre svega tekstovi Modern Love na New York Timesu, zatim kolumne koje pišu Elena Ferrante na Guardianu, Maria Yagoda na Broadly-ju, Karley Sciortino piše za Vogue, Alain de Botton ima školu života pod istim nazivom - School of life a na Lifehackeru su delovi bestselera Esthel Perel osvanuli kao simpatične animacije koje nas upoznaju sa razarajućim istinama… Odjednom i sve pesme govore o tome, od Milice Pavlović do Cardi B i svega između.

Javila mi se i Mara Ugrin, koja se profesionalno bavi telesno orijentisanom terapijom. Pored redovne privatne prakse u okviru savetovališta “Prostor”, Mara u Hrvatskoj vodi serije radionica na temu odnosa, ličnih granica, osećaja krivice i odnosa prema autoritetu i kritici. Ali ono što je meni bilo zanimljivo, Mara je deo milenijumske generacije i “moderna ljubav” je nije mimoišla. Zato sam je pozvala da dođe u Beograd i pomogne mi da razrešim emotivni haos, a kao rezultat tog susreta je nastala zamisao o ciklusu radionica predavanja i razgovora “Modern Love” koji je inspirisan ljubavnim problemima naše, milenijumske generacije. Prva radionica o modernim vezama “S vezom i bezveze” će se održati u subotu 5. maja od 11 do 15-16 časova u Udruženju kompozitora Srbije u Mišarskoj 12-14. Kako se Mara i ja se znamo nekoliko godina, neću se pretvarati da ovaj razgovor vodim kao novinarka. Razgovaraćemo kao prijateljice.

VICE: Maro, zašto si se javila odmah posle čitanja mog lamenta nad moderim vezama, šta te je trigerovalo?
Mara Ugrin: Javila sam se jer me tvoj tekst bas dirnuo, kako sam i sama imala vrlo slična iskustva. Prilikom posjeta u Beogradu, prijateljice su se jako zainteresirale čime se bavim, krenule smo s razgovorima oko ranog razvoja, radionica i terapija koje držim u Zagrebu. Pa je tu i nastala neka prva ideja da se napravi radionica u Beogradu. Kad sam pročitala tvoj tekst, odmah mi je sinulo da bi bilo divno ostvariti suradnju, s temom koja nas obije dira. Na što si ti odmah odgovorila entuzijastično što mi je bilo super.

VICE: U toku dugih razgovora koje smo vodile, javila se ideja za radionicu posvećenu vezama i “nevezama”. Moj jedini uslov je bilo da pokušamo da medijski kontekstualizujemo probleme s kojima se susrećemo, jer svi mi postojimo u društvu koje nas iz minuta u minut bombarduje idejama ponovnog izmišljanja sebe kao više cool, više slobodne, prelepe i nezavisne osobe dok od vezivanja i bliskosti pravi bauka. Nedavno sam videla da je Slutever u kolumni Breathless pisala kako je postala Basic Bitch kad se zaljubila, a ja sam pre tri-četri godine pisala o tome kako “mrzim zaljubljenost”. Ti dolaziš iz druge oblasti- telesno orijentisane terapije. Ispričaj mi kako si ti zamislila svoj deo istaživanja veza na radionici?

Na radionici ću objasniti kako se vežemo od najranijeg djetinjstva, koje su šablone vezivanja koje usvajamo, pa kasnije kao odrasli prenosimo u partnerskom odnosu. Koji je naš bazični način vezivanja nevezano za partnerstvo, kako i zašto se ponašamo kako se ponašamo. Kako da konstruktivno ispoljimo vlastitu frustraciju u odnosu – kako se konstruktivno svađati. Kako da preuzmemo odgovornost za svoj dio kolača u odnosu. Unutar radionice praktičnim ćemo vježbama istražiti odgovore na sva ova pitanja kako bi osvjestili svoje. Naglasak je na osvještavanje, prepoznavanje i preuzimanje odgovornosti.

VICE: Šta je specifično za moderne odnose, na šta nas nisu pripremili?
Rekla bi nedefinirani kratkoročni odnosi, gdje oboje ljudi ostaje u svojoj čahuri bez da izgovori stvarne strahove i želje. Često tvrdimo jedno, a želimo drugo.Specifično za moderne odnose je da su bazirani na strasti i na želji da ne preuzmemo odgovornost za emocije koje se razviju među dvoje ljudi koji ostvaruju fizičku bliskost. Često idemo samo za užitkom, što je isto naš način da vidimo druge kao prolazne, ili vjerujemo da nitko nije dovoljno dobar (jer dublje vjerujemo da mi nismo dovoljno dobri) ili radi razno raznih app i dating stranica imamo osjećaj kao da nam je izbor mogućih partnera vrlo širok, što i nije tako u odnosu na stvarnosti. Uglavnom će nam se sviđati to dvoje troje ljudi koji nam se mogu svidjeti i koje možemo sresti i u svakodnevici.

Pokušavamo sami sebi odrezati ili ignorirati svoje stvarne emocije ili ne želimo biti involvirani u tuđi život. Dublje se ustvari bojimo prave bliskosti, i pitamo se “da li ću nekome i dalje biti zanimljiv ako sam ‘običan/na’ tj. pomalo dosadan”… Ali ako držimo distancu dijelimo samo pozitivne dijelove nas s nekim, možda jer se bojimo da će drugi dijelovi nas biti odbačeni ako budu ispoljeni.

Nisu nas pripremili na to da postoje konkretne kvalitete koje trebamo potražiti u partnera kako bi nam pasao, ali za to prije trebamo znati što mi tražimo za sebe i što točno želimo. Mislim tu i na dublji sloj što tražimo svjesno ali i nesvjesno. Moramo vežbati ustrajnost, "ostat ću ovdje za tebe što god" i posvećenost, a često čim nešto ne funkcionira tražimo zamjenu kao što činimo s mobitelom. Bitno je ne projicirati stvari na partnera nego preuzeti i odgovornost za sebe i svoje emocije. Harville Hendrix, terapeut koji se bavi isključivo vezama kaže "Rođeni smo iz veze, ozljeđeni smo u vezi i možemo se izliječiti u vezi. Zapravo ne možemo biti potpuno izliječeni izvan veze".

VICE: E volela bih da te pitam jedno vrlo tricky pitanje. Naime, primetila sam da je odlika savremenih odnosa i otvaranje i jasna komunikacija u vezi sa problemima u odnosima koji izlaze iz heteronormativnog ključa – bilo da je to kres kombinacija, otvorena veza ili neveza, poliamorija, homoseksualni i biseksualni odnosi ali i sve vrste neuobičajnih kombinacija sa gender spektra. Čini mi se da mnogi od nas imaju distancu prema psihoterapeutima koji se drže konvencionalnih muško-ženskih veza i da se bespotrebno stvara jaz u komunikaciji i autocenzura. Imala sam muke da pronađem terapeutkinju s kojom mogu da pričam otvoreno i bez straha da će me osuditi što sam pristala na nevezu. Kakva su iskustva sa druge strane?Moje pitanje tebi bi bilo u tom slučaju "da li je tebi bilo ok pričati o tome?", "da li si ti bila ok s tim?" da li si projicirala na terapeutkinje da "to nije ok". Svakako ako je terapeut koji ima problem s nečijim seksualnim usmjerenjem to je nešto njegovo što bi trebao razraditi. Jer nije bitno da li si sa muškarcem ili ženom, gay ili strejt ponovo radimo na konkretan individualan način vezivanja u partnerskom odnosu. Terapeut mora biti zdrava podrška i kada je potrebno i suočavanje s istinom.

VICE: Pa nekako sam uspela da iskomuniciram. Ali stekla sam utisak, ispravi me ako grešim, da iako nas muče, moderni nedefinisani odnosi često donose i neke “benefite”. I iz ličnog iskustva, izgleda mi kao da je “biti u nevezi” bio neki nevešti pokušaj da rešim probleme na koje sam nailazila u neuspešnim vezama – ljubomora, posesivnost, nesigurnost, nemogućnost da budem ono što jesam. Sada mi zvuči jadno, ali mislila sam čak, ako nisam s nekim u vezi, nećemo ni raskinuti. Prilično glupa ideja, šta ti misliš o tome?
Svaki odnos nam donosi neko iskustvo i više saznanja o nama samima i naš način funkcioniranja, u svakom slučaju više ćemo naučiti o sebi kroz neku vrstu odnosa nego da smo ostali sami. Stvar je u tome da se razvijamo kroz odnos, povrjeđeni smo u odnosu, voljeni u odnosu, rođeni iz odnosa i stvari moramo popraviti u odnosu. Problem koji je nastao u kontaktu, kroz kontakt ćemo i najlakše riješiti. Prvi i najsnažniji ljudski nagon, iznad seksualnog je vezivanje za drugo ljudsko biće, inače ne bi mogli preživjeti. Prije ćemo postati svjesni nekog svog “baga” u odnosu nego da vegetiramo sami. A i možda moramo osvijestiti upravo to da i neveza je isto neka vrsta veze, tj. pokušaja zbližavanja. Samo što je karakteristično u nevezi da ne preuzimamo odgovornost za odnos i nemamo pozitivnu svjesnu namjeru prema tom ostvarenom vezivanju. Na kraju krajeva isto se na neki način vežemo za ljude, isto se zaljubljujemo, iako to ne zovemo vezom u suštini to jest vrsta odnosa, vezemo se na neki način svejedno da li to bilo zdravo il nezdravo vezivanje. Nedavno sam pročitala na instagramu jedan story koji me skroz nasmijao. Pisalo je "vežem se rijetko za ljude al' kad se vezem to na redhubu zovu: bondage category". "Moderna veza" najčešće izgleda kao "hajdemo se jebati, veži me za krevet, reci mi da sam tvoja jer me to pali", ali nisi tu kad sam bolesna i treba mi netko da mi skuha juhu.

Tražimo u suštini ne najidealniju osobu za sebe nego tu koja nas može unesrećiti i usrećiti na sličan način kao što smo naučili u djetinjstvu. Ljubav je za svakoga jedinstvena jer predstavlja mješavinu užitka i boli na koju smo se naučili i smatramo kao poznatu. Taj poznati osjećaj nam daje osjećaj doma i sigurnosti, to je ono sto mi smatramo ljubavlju.

VICE: Imaš li utisak da savremeni filmovi, muzika, i uopšte mediji usmereni ka našoj generaciji pokušavaju da odgovore na ista pitanja koja nas muče? Ali nekako svi zajedno bauljamo uz gomile lepih slika, kao da estetizujemo ono što nas najviše boli?
Rekla bih da se radi o tome da je svima puno zanimljiviji period zaljubljenosti, i ako neki redatelj treba odlučiti o čemu će snimiti film da li o vezi koja traje 10 godina ili o tom “magičnom” momentu kada se dvoje zaljubljuje, definitivno smatram da će se ovo drugo više prodati. Već znamo koji će film biti uspješniji. Zaljubljenost se najlakše prodaje, svi poznajemo taj osjećaj, svi mu se divimo, osjećamo se živima kada je prisutan, volimo se prisjećati na taj osjećaj iako je bio bolan. U tom početnom hajpu se najviše vezemo za drugu osobu, hormoni koji se izlučuju čine isto svoje, jedino što nam je na pameti je osoba u koju smo zaljubljeni, šetamo mislimo o njoj, pišemo mislimo o njoj, vozimo mislimo o njoj, pokušavamo zaspati maštamo o njoj, radimo glava nam je drugdje. U samom početku projiciramo samo pozitivno na partnera ne vidimo objektivno njegove/njene negativne strane. On/ona su savršeni vidimo samo pozitivne kvalitete, ružičnjak sa samim cvjetovima, nismo još dublje gurnuli ruku u grm.

VICE: Pokušavam sa svakim po malo da razgovaram o takozvanoj “Modernoj ljubavi”, pričam sa pesnikinjama, spisateljicama, terapeutkinjom, sa mamom, bratom, urednicama, drugaricama, lekarima, pop zvezdama, a u jednom intervjuu sagovornica mi je jednostavno rekla “ljubav je ista oduvek” i sklona sam da se složim s tim. Šta ti misliš? Šta se dešava u praksi? Koliko si se susretala sa ranjenicama i ranjenicima moderne ljubavi?
Tražimo u suštini partnera koji nam na neki način liči na roditelja (majku, oca ili kombinacija – često onog rod koji je bio manje dostupan). Tražimo u tom partneru te elemente koji su nam poznati, a naš nesvjesni instinktivni dio je aktivan u bilo kojem trenutku, da se zagledaš sad ulicom na ljude koji prolaze ispred tebe u par sekundi će tvoj limbički mozak poslati poruku u neokorteks da li ti je osoba koju vidiš privlačna ili nije. A to je bazirano na onom što nam je poznato - što nam poznato jeste i privlačno. Tražimo u suštini ne najidealniju osobu za sebe nego tu koja nas može unesrećiti i usrećiti na sličan način kao što smo naučili u djetinjstvu. Ljubav je za svakoga jedinstvena jer predstavlja mješavinu užitka i boli na koju smo se naučili i smatramo kao poznatu. Taj poznati osjećaj nam daje osjećaj doma i sigurnosti, to je ono sto mi smatramo ljubavlju.

VICE: Jao, ja sam tek skoro shvatila da tražim upravo to – osećaj mira i pripadanja koji nikad nisam imala. Čini mi se da rad na osvešćivanju nesvesnih delova sebe pokušavam oduvek, ali da li ti se čini da je rad na sebi danas postao kao neka vrsta obaveze u modernom društvu. Pa u sklopu rješavanja problema stresa, odsustva fokusa, problema komunikacije, na red dolaze i strahovi od bliskosti i vezivanja, pa i strah od ljubavi, koji je jako teško i sebi priznati. Koji bi bili kratkoročni, a koji dugoročni načini rešavanja?
Rijetko da postoji kratkoročni način rješavanja problema. Prvo štto bi mogli poduzeti bilo bi definiranje konkretnog dela nas koji želimo apgrejdovati, informiranje o različitim pristupima I posjeti radionicama, koje su obično neformalne i predstavljaju smijernice prema kojima možemo nastaviti individualnim radom.

Po mom višegodišnjem iskustvu terapije, edukacije i supervizija, kroz psihoterapiju možemo doći do puno odgovora i promjena, svakako dugoročni rad na sebi donosi rezultate i u interpersonalnim odnosima. Tu učimo o sebi, kako mi kao individue same sa sobom funkcioniramo i kakav odnos imamo sami sa sobom, to bi trebali podcrtati kao centralan prostor rada na sebi. U skladu s našom slikom o sebi nalazimo na partnere koji rezoniraju s uvjerenjima koje imamo o sebi, svijetu i partnerstvu. Rad na sebi je rad na odnosima sa drugima.

VICE: Ti se baviš telesno orijentisanom psihoterapijom, a ja sam to videla samo u filmovima – iskazivanje besa udaranjem u vreću, zagrljaji i vežbe disanja? To je moje laičko viđenje, reci mi nešto više, kako to zaista izgleda? I naravno, kako radi?
Tako je, međutim naravno da te na terapiji neće te nitko siliti da radiš na početku išta specijalno, svako je individua specifična za sebe i zato treba različiti pristup. Direktno iskaljivanje agresije, ili snažni izljevi emocija ispoljavaju se uglavnom nakon dužeg vremena rada odnosno "build-upa" u terapiji i kad postoje već stvorene spone povjerenja između terapeuta i klijenta. Rad s tijelom je veoma zahvalan jer tijelo pamti svaku traumu koju smo doživjeli – ona je uskladištena u našem tijelu i u našem živčanom sustavu. Na staničnoj razini, tijelo na neki način zna što mu je potrebno da bi se rasteretilo napetosti iz našeg psihološkog/živčano tjelesnog sustava.

U terapiji prvi korak je da klijent prepozna kad priča o nečemu što ga uznemirava, gdje se nalazi ta emocija i ta uznemirenost u tijelu. Bitan je proces prepoznavanja, "što se to dešava sa mnom kad sam npr. ljut/a?" konkretno - "gori li mi želudac? Osjećam li da se davim? Da li imam čvor u grlu, stegnute su mi šake, imam osjećaj da su mi ukopane noge kao da ih ne mogu pomaknuti, mišići listova u grcu, da li uopće osjećam svoje noge i to da sjedim na stolici, da li osjećam svoja stopala na podu? Da li ako sam ljuta se odcijepim od sebe same i to ne mogu držati ili je bijes jedina emocija radi koje se možda osjećam ispunjena životom i snagom?

Primarni cilj u psihoterapiji nam je da stvorimo veći kapacitet nošenja s vlastitim emocijama, da sebi ne budemo previše.

Želimo riješiti situacije kad nas nešto jako povrjeđuje, ili nismo u stanju nositi svoj bijes. U terapiji često radimo tako da se vraćamo kroz sadašnja iskustva na djetinjstvo, rekreiramo na neki način to što se tada desilo pratimo kako se osjećamo, što smo usvojili kao uvjerenje iz tog perioda. Nadalje terapeut preuzima ulogu “idealnog roditelja” koji će biti prisutan za nas u tom trenutku kad nam je teško (poruka koju osvajamo je -nisam više sam, ne trebam to nositi sam, to kakav jesam i što osjećam je prihvatljivo) dolazimo tako do vlastite dublje potrebe "što mi je stvarno trebalo umjesto ovoga što sam dobio?" bitno je da i to izgovorimo na glas, da čujemo sebe i da imamo svjedoka u tom svom činu.

Često dijelova sebe kojih se sramimo su dijelovi nas za kojih nismo dobili pozitivnu podršku autoriteta (roditelja). Na primer, ako kod nas nije bilo dozvoljeno glasno izražavanje, skakanje, urlanje, bijes, tuga – na neki način naša psiha se orijentira oko tih stvari, potrebno nam je da u sigurnom prostoru terapije možemo to pokazati i ispoljiti kako bi prestali s druge strane kompenzirati, ili se tog dijela sebe sramiti ili odbacivati. Na primer, odbacujem svoju ranjivost, u odnosima se osjećam ranjivo – izbjegavam odnose jer se ne mogu nositi sa svojom emocijom, previše mi je bojim je se – to je sve eho nekog najranijeg iskustva. To što se dešava kroz terapiju je da su živci preko kojih putuju impulsi na odrijeđeni način povezani u našem mozgu, po principu naše osobne povijesti i iskustva, a sa novim pozitivnim iskustvom i s ponavljanjem istog mi u mozgu doslovno stvaramo nove puteve, što više sad impuls prolazi kroz novi put on sad postaje snažniji i to se uvjerenje/ponašanje/odgovor na situaciju promjeni u naš život i u našoj svakodnevici. iz uvjerenja o svijetu mi privlačio neke stvari u svoj život, tražimo taj isti kombo hormona, ovisni smo o određenim ishodima jer dublje vjerujemo da ništa drugo nije moguće.

VICE: Prošle godine, u Poreču, Rovinju, Puli, Zagrebu, vodila si različite praktične radionice, kao to u praksi izgleda? Te radionice nisu terapija, već pre neki praktični alati za prevazilaženje jaza u komunikaciji – uči se postavljanje granica, stjecanje povjerenja, iskazivanje emocija… Kako će izgledati ova prva radionica u Beogradu, koja se dešava ove subote? Šta se radi, šta je konkretan cilj, šta se nauči?
Na radionici u subotu, tema će biti partnerski odnosi i načini vezivanja i radit ćemo tako da ću prvo objasniti koji su točno obrasci vezivanja i kako funkcioniramo ako inače koristimo zdrav ili ne zdrav način vezivanja. Imat ćemo vremena posle uvoda i upoznavanja, rad traje od 13 do 15:30 organiziran u blok radionica sa vježbama – bit će zagrijavanja, kratko postavljanje ciljeva i namjere za ovu radionicu, da osvijestimo "što ja stvarno želim, po što sam ja tu došla/o, što je moja dublja čežnja?" i kroz veoma konkretne vježbe u paru istražit ćemo taj prostor. Vježbe su vrlo jednostavne i učinkovite, neću tražiti od vas ni da lupate u vreću, ni da skačete, ni da urlate nego s precizno odabranim vježbama možemo vidjeti koji je to vaš specifičan način vezivanja.

Naučit ćeš koji je tvoj šablon vezivanja, zahvaljujući tome možeš vidjeti patern ponašanja u vezi, zašto se sve dešava, od kud to odrijeđeno ponašanje dolazi. Cilj nam je da unutar odnosa naučimo iskomunicirati što se s nama dešava i zašto se tako osjećamo, što je to što nam je stvarno potrebno ispod naših mehanizma odbrane.

Smatram da već samim razgovorom s partnerom gdje oboje možete izverbalizirati drugom kako se osjećate, zašto se tako osjećate, što vam stvarno treba i zašto vam treba, možete doći do više razumijevanja i manje drame u odnosu. Pozitivno je da izražavamo frustraciju u odnosu, za razliku od onoga što ljudi misle, konstruktivne svađe odnose do pozitivnih promjena i neki novi nivo u odnosu kad ih se prevaziđe, zato se ne trebamo bojati svađa ali se trebamo naučiti svađati konstruktivno.

Kada zateknemo sebe kako izgovaramo partneru "ti mi ne daš! ti si za sve kriv", "ti uvijek, ja nikad," znamo da se nalazimo na skliskom terenu projekcije. To znači da vrtimo svoj film, iz vlastitih uvjerenja vezanih za partnerstvo, za muškarce, žene i odnose. Trebamo se otvoriti u svakom trenutku za sadašnjost i mogućnost različitog ishoda unutar odnosa.

Iskrenost i poznavanje sebe je bitno, možda nam treba puno vremena na samo, ili s druge strane možda nam treba da nam se često daje osjećaj sigurnosti da je sve ok. Često očekujemo da nas druga osoba čita stav "znaš ti dobro što mi je", kao odrasli trebamo preuzeti odgovornost za vlastite potrebe - ako ne iskomuniciramo svoje potrebe ne možemo očekivati da će one biti ispunjene. Partner nije mama koja nas je čitala kad smo bile bebe, znala kad nam se spava, kad smo gladn,i kada nam treba nježnosti da zaspimo. Ne možemo od partnera očekivati da nas čita, moramo naučiti direktno iskomunicirati što želimo od drugoga.

VICE: Imaš li neki brzinski savet za to kako da se borimo s modernom ljubavi i mukama koje je prate?
Mislim da je kako da se borimo sami sa sobom ovdje pravo pitanje. Odgovor je prestanite se boriti, osvjestite svoj način funkcioniranja, zagrlite sebe i predano radite na sebi. Svi želimo promjenu ali se nitko ne želi stvarno promijeniti. Brzinski savjet kako da si uštedimo muke bio bih da kad sretnemo nekog tko nam se stvarno sviđa, spustimo svoj gard i budemo potpuno iskreni bez da se branimo. Da kažemo jasno ono što stvarno tražimo i što želimo. Bez da se pravimo ležerni, nedodirljivi, ledeni, itd. Direktna komunikacija, "sviđaš mi se, želim te upoznati" pa kasnije i "želim odnos s tobom"... I da, biti će nas puno više strah ako pristupimo na ovaj način, bojat ćemo se da budemo odbijeni. Možda nas netko i odbije, ali naići ćemo u jednom trenutku i na osobu koja želi isto što i mi. Smatram da je to puno bolje nego stav “I will trick you into dating me” tek ako prevaziđemo to smatram da ćemo se otvoriti prema tome da sretnemo nekog tko isto želi odnos koji se gradi. Ovisi isto da li se trenutno osjećate spremni za neki dublji odnos, ako niste spremni imajte i dalje ležerne odnose, bitno je na kraju biti iskreni sami sa sobom, i s drugom osobom.

Ali da, rijetko je da ćemo dobiti tu povezanost, bliskost i ljubav koja nam ispunjava srce od one night stands, svi na kraju želimo se s nekim zbližiti, povezati, pokazati drugoj osobi zajedno sa svim svojim manama, a da ona ostane pored nas. Mi tražimo ustvari da doživimo prihvaćanje za sebe onakvi kakvi jesmo sa suludim, čudnim, i divnim stranama sebe. Jer smo svi malo ludi, povrjeđeni, oprezni i ranjivi kada se nekome stvarno približimo.