FYI.

This story is over 5 years old.

nasilje u porodici

Izveštavanje o porodičnom nasilju u medijima u Srbiji: Šta i da li uopšte nešto može da se uradi

"Jako malo" - pokazuje slučaj pevačice Nataše Bekvalac.

Tokom vikenda, nakon što su mediji počeli da na najtabloidniji mogući način izveštavaju o porodičnom nasilju koje je pretrpela Nataša Bekvalac, Nezavisno udruženje novinara Srbije se oglasilo saopštenjem.

U njemu, NUNS osuđuje medije koji su, kako smatra ova organizacija, „prekršili osnovne profesionalne standarde i više odredbi Kodeksa novinara Srbije“.

NUNS, koji apostrofira Blic u saopštenju, navodi da je izveštavanje kršilo i pravo na privatnost, ali i „svesno, bezobzirno zloupotrebljavalo nečiju nesreću.”

Reklame

U ponedeljak ujutru, u svojim štampanim izdanjima, Kurir, Blic, Alo, Srpski telegraf i Informer su na naslovnim stranama imali nove priče o ovom slučaju. Sve priče su se bazirale na poverljivim izvorima – Kurir je imao priču baziranu na onome što su mu rekli „bliski prijatelji“ pevačice, Srpski telegraf je agresivno spinovao u korist optuženog nasilnika minimalizujući ceo slučaj, Alo se bavio parama, Informer je imao izjavu advokata Nataše Bekvalac, a pomenuti Blic je uspeo da dobije informacije iz policijske istrage, što je praksa koja je postala toliko uobičajena da se više ni ne postavlja pitanje da li je problematična.

Sve novine, osim Kurira, imale su na naslovnoj stranici paparaco fotografije lica Nataše Bekvalac sa modricama, dok su tokom vikenda neki odlazili toliko daleko u pokušajima da pokriju sve moguće uglove ove priče (osim „nasilje u porodici“ ugla) da su se objavljivale čak i fotografije motora optuženog nasilnika, a svaki novi detalj je pakovan u novu priču zarad ceđenja svakog mogućeg klika. Kada se stvari tako postavljaju, da je nasilje u porodici tema kao i svaka druga koja treba da bude napadnuta iz svakog mogućeg ugla sa ciljem maksimalnog uvećavanja posete, onda toliko brzo upadnete u eksploataciju da niko nije ni stigao da iscrta liniju koju ste pregazili.

Paralelno sa ovim, na mrežama i komentarima je još jedna situacija porodičnog nasilja pretvorena u moralno prosuđivanje žrtve. To je opet posledica eksploatacije. Ljudi usputno prate Natašu Bekvalac i njenu karijeru koja je ispunjena različitim skandalima, aferama, lapsusima, ispadima pa i razvodima. Ako se prilikom izveštavanja o porodičnom nasilju kome je ona izložena u prvi plan stavi njeno ime, a ne čin nasilja, onda će i ova stvar postati samo još jedna stvar u njenoj karijeri: Nataša izbacila pesmu, Nataša se razvela, Nataša kupila stan, Nataša dobila batine. To da je ona žrtva nasilja će biti pomešano sa drugim stvarima u njenoj karijeri i onda će se i to prebijanje gledati kroz perspektivu „šta mislite o Nataši Bekvalac“. Ako ljudi misle loše, a i skloni su pravdanju nasilja, onda ćete dobiti stotine i stotine komentara u kojima se na različite načine objašanjava kako je ona kriva za to što joj se desilo, ili je ona izvazvala sve ili laže i izmišlja zarad publiciteta.

Reklame

Za sve navode u prethodnoj rečenici postoje konkretni primeri. I odnos prema tome je ono što određuje uređivačku politiku jednog medija, ono što određuje da li medij izveštava o nasilju u porodici ili eksploatiše nasilje u porodici.

Ukoliko linkujete svaki od tih primera i od njih napravite vest i date publicitet takvim stavovima, vi automatski eksploatišete, relativizujete i umanjujete nasilje. Ovo nije pitanje ličnog stava već prostih činjenica. Broj prethodnih brakova žrtve nije bitan, kao ni podvrgavanje estetskim operacijama, kao ni „golišavost“ u spotovima. Davanje prostora stavovima koji na bilo koji način uspostavljaju uzročno-posledični odnos između javnog ponašanja žrtve i toga da je prebijena je stvaranje kratkoročne kompanijske dobiti zarad dugoročne društvene štete.

Isto važi i za tretiranje celog slučaja kao spektakla, pretvaranje svakog novog detalja u novu priču, rekontekstualizovanje arhivskih priča u nove okolnosti – transformisanja još jednog slučaja nasilja u „estradni cirkus“ u kome se biraju strane, u kome se život žrtve stavlja pod lupu, u kome su krupnjaci modrica najtraženiji mogući sadržaj.

Sve ovo oko slučaja Bekvalac se dešava tokom vikenda kada su ubijene dve žene u slučajevima porodičnog nasilja. Koliko medijima nije stalo do borbe protiv nasilja u porodici – bez obzira koliko promovisali sebe u tom kontekstu – pokazuje da nijedan od tih slučajeva nije našao svoje mesto u udarnim vestima.

Reklame

I da, NUNS je osudio sve ovo, što je u redu, ali kako se vidi iz ovog redosleda događaja, to saopštenje ne da nije podsetilo “kolege i koleginice da je posao medija da rade u javnom interesu, a njihova dužnost da pri tome poštuju standarde i moralne norme profesije, da nikoga ne povrede i da vode računa o uticaju svog rada” već je eksploatisanje samo eskaliralo. Pitanje je naravno da li udruženja kao NUNS uopšte i mogu bilo šta da urade po ovom pitanju.

U izjavi za VICE, Suzana Trninić, autorka emisije "Odgovor" smatra da je suštinski problem nerazumevanja toga "šta je javni interes" u izveštavanju.

- Novinarska udruženja imaju obavezu da reaguju, i mene ohrabruje kada to čine, ali džaba kad je to za medije kojima je namenjeno samo još jedno saopštenje - kaže ona za VICE.

Ona kaže da čak i da mediji kojima su takva saopštenja namenjena to objave, oni prema tome neće postupiti.

- Prebrojavanje modrica žene žrtve nasilja, maltretiranje I ponižavanjec ele porodice, najmonstruozniji odnos prema tako velikom problemu kakvo je nasilje u porodici - sve je to interes za klik, za još jedno čitanje, za još jednu reklamu, daj samo da se zaradi, daj krv, daj znoj daj suze, to je u našem interesu, plate treba da vam isplatimo, divljaj samo.. O kojim normama profesije mi tu govorimo, o kojim moralnim načelima, kome pričamo? - kaže Suzana.

Prema mišljenju Suzane, utisak je da su novinarska udruženja vezanih ruku, ali ona očekuje neku reakciju države.

Reklame

- Ja bih volela da znam šta kaže ministar za informisanje, koliku odgovornost Vlada u kojoj sedi snosi za ovo sramotno strmoglavljivanje novinarske profesije, kreirajući atmosferu u društvu u kojoj je za klik sve dozvoljeno, mere nema, - zaključuje Suzana.

Neke članice Vlade su aktivne po ovom pitanju, ali najintenzivnija reakcija za sada je došla od Poverenice za zaštitu ravnopravnosti. Tu su bile i bombastične najave predsednika o tome šta će da radi nasilnicima, ali od toga nije ništa bilo. Opšti utisak je da se, u Srbiji kao društvu, malo šta menja po pitanju nasilja u porodici, i izveštavanju o toj temi. Najbolji pokazatelj je slučaj ubistva Jelene Marjanović.

Deo odgovornosti je i na javnosti koja bez problema klikće na svaki novi detalj i daje signal da je takav materijal poželjan. Medijima onda to koriste kao pretekst da nastave sa eksploatacijom „jer se čita“ i formira se začarani krug iz kog nema izlaska. Što je sve jako depresivno, jer je jasno kao dan da čak i pored desetina i desetina leševa koji ostaju iza porodičnog nasilja svake godine, javni razgovor o toj temi i dalje tapka u fazi „usporavanja automobila da bi se što bolje videli svi detalji krvavog sudara“.

U zaključku ovakvih tekstova se uvek nalaze pozivi medijima da prestanu da objavljuju a čitaocima da prestanu da klikću, ali nijedna ni druga stvar se neće desiti. Intenzitet i veličina ovog društvenog probama daleko prevazilaze mogućnosti jedne rekacije.

Za početak, pored policije, ovo su razni brojevi i ustanove, klasifikovani po opštinama u Srbiji, kojima možete prijavite nasilje u porodici i potražiti pomoć. Čekati da se navike srpskih medija i čitalaca po pitanju tretiranja nasilja u porodici promene, za sad je dugoročan i besmislen posao.