Partizanov put do Barselone - sećanje na "zaboravljeni" F4 Evrolige
foto : N. Paraušić // MNPress

FYI.

This story is over 5 years old.

Sport

Partizanov put do Barselone - sećanje na "zaboravljeni" F4 Evrolige

Pre tačno dvadeset godina crno-beli su napravili pravi podvig plasmanom na F4 Evrolige u Barseloni. Taj uspeh, o kojem se danas ne toliko često piše i priča, utoliko je veći jer je postignut isključivo uz pomoć domaćih igrača.

Kako sam već jednom negde spomenuo, 1998. bila je velika godina za srpsku klupsku košarku. Te sezone, naši klubovi su ponovo bljesnuli na evropskoj sceni punim sjajem, i rezultat je bilo jedno finale, jedno polufinale i jedno četvrtfinale – svako u različitom takmičenju. O Zvezdinom ćorku protiv onog kluba iz Verone kojem ne želim da spominjem ime ste već čitali, a sada je red da se prisetimo i Partizanovog velikog evropskog uspeha nekako s proljeća 1998 – odlaska na F4 Evrolige u Barseloni, svoj treći u istoriji.

Reklame

Stavimo prvo neke stvari u istorijski kontekst, i gde je Partizan zapravo bio pred početak sezone 1997-98. Nakon raspada stare zemlje, slavni beogradski klub se inicijalno loše snašao u „skraćenoj“ YUBA ligi. Odlazak fantastičnog bekovskog tandema Đorđević-Danilović iskoristila je na najbolji način Crvena Zvezda, koja je vezala dve uzastopne titule 1993. i 1994. Ipak, generacija igrača koju je Partizan lagano formirao pokazala je kvalitet u sezoni 1994-95, i vratila titulu u svoje vitrine.

Kostur ekipe činio je bekovski tandem Miroslav Berić-Haris Brkić, a kao velika pojačanja iz tabora večitog rivala stigli su i plejmejker Dragoljub „Ljuba“ Vidačić i Dejan Tomašević. Ovaj potonji je u datom momentu bio jedan od najboljih krilnih centara Evrope – benger stare škola koji je kupio ofanzivne skokove kao Rodman, i uvek nalazio načine da poentira zahvaljujući svojoj superiornoj tehnici u reketu.

Tomašević u duelu sa Mlađanom Šilobadom, tada članom FMP-a. foto : N. Paraušić // MNpress

Partizanova re-afirmacija u Evropi počela je laganim koracima. Kada se beogradski klub 1995. vratio u Evroligu, svega tri godine nakon svog trijumfa na Bosforu, zastao je već na drugom koraku. Nakon što su crno-beli u prvom pretkolu prošli bugarski Spartak iz Plevne, neočekivano ih je u baražu izbacila portugalska Benfika.

Prvu utakmicu protiv Portugalaca obeležila je jedna mala bizarnost. Partizan je imao posed lopte sa dvadesetak sekundi do kraja prilikom rezultata 64-64, ali je tadašnji trener Ranko Žeravica instruirao svoje igrače da ne šutiraju, očekujući da „nabije“ razliku u produžetku i tako sa dobrom rezervom ode u Lisabon. Međutim, pravila nisu predvidela produžetke, pa se tako utakmica završila retkim košarkaškim remijem – u revanšu, „Orlovi“ su rutinski tukli Partizan sa sedamnaest razlike i tako umesto našeg predstavnika završili u Evroligi. Vredi spomenuti da je junak druge utakmice bio tada već vremešni Karloš Lišboa, najbolji igrač u istoriji portugalske košarke - tridesetsedmogodišnji Lišboa je Partizanu ubacio čak 45 poena, od čega deset trojki.

Reklame

U svakom slučaju, Partizan se te sezone morao zadovoljiti učešćem u Evrokupu, a Evroliga je stigla u „Pionir“ dogodine, kada su se igrački afirmisali i mladi igrači Dragan Lukovski, Aleksandar Čubrilo i Predrag Drobnjak. Imali su „grobari“ tada privilegiju da gledaju kako u ulici Čarlija Čaplina gostuju razni veliki evropski timovi te ere, kakvi su Efes Petra Naumoskog, Vasilija Karaševa i Ufuka Saridže, Kinder Baneta Prelevića i Arijana Komazeca, te Kaha San Fernando (današnji Betis) koji je trenirao Aleksandar Petrović. Šta su navijači crno-belih te beogradske večeri vikali popularnom „Aci Trici“, raspitajte se malo kod starijih poznanika.

Nakon ukrštanja grupa, Partizan je stigao i da odmeri snage sa jednim hrvatskim predstavnikom, i to Kroacijom Osiguranje, naslednikom moćne Jugoplastike. Zbog bezbedonosnih razloga, mečevi su odigrani u Pezaru i Solunu, i oba puta bolji je bio hrvatski tim, tada predvođen igračima kakvi su Josip Vranković, Nikša Prkačin i Igor Kalamiza. Ipak, to nije uzdrmalo ekipu koju je tada već vodio iz Beočina pristigli Miroslav „Muta“ Nikolić, pa su ligaški deo završili na jakom drugom mestu u grupi sa skorom 9-7.

Četvrtfinalni žreb bio je dosta težak – Olimpijakos Dude Ivkovića, sa izuzetnim plejmejkerom Dejvidom Riversom kao vođom ekipe. Partizan je ispustio prednost domaćeg terena porazom u Beogradu, ali je onda u Pireju slavio sa pola koša razlike i iznudio majstoricu kada to niko nije očekivao. Ipak, crveno-beli su bili stvarno prejak rival – nisu bekovi Partizana umeli da reše Riversa i druge, pa je treći meč ipak pripao iskusnijim gostima. Koji mesec kasnije „Trilos“ je po prvi put u svojoj istoriji postao prvak Evrope, tako da je neki opšti zaključak bio da je Partizan vrlo respektabilno „debitovao“ u novoj EL. Ali ono najbolje tek je sledovalo.

Reklame

U prelaznom roku leta 1997. klub je napustio kapiten, reprezentativac i najbolji strelac Miroslav Berić, koji je potpisao za tadašnju Tau Keramiku iz Vitorije, danas poznatiji pod nazivom Saski Baskonija. Njegova zamena bio je takođe jedan raspucani Miroslav, užički snajper Mire Radošević koji je prethodne sezone briljirao u dresu Borca iz Čačka. Radošević je tog leta bio član reprezentacije koja je osvojila evropsko zlato u Barseloni, i prelazak u crno-beli tabor bio je donekle i logičan izbor.

Miroslav Radošević u akciji. Foto : M. Metlaš // MNPress

Klub je takođe izvršio i jednu malu rokadu na poziciji plejmejkera – Ljuba Vidačić je otišao u turski ITU, koji je tih godina nosio sponzorsko ime po turskom proizvođaču audio-video tehnike RAKS (u narodu poznat kao „one kasete što smo kupovali kad nismo imali para za TDK“), a umesto njega došao je Vladimir Đokić iz Spartaka, jedan od najboljih organizatora igre u staroj YUBA ligi.

Ako se po jutru dan poznavao, Partizan je delovao kao sasvim solidan kandidat da svoju evropsku avanturu produži za makar još jedan stepenik. Na tradicionalnom „Delta Trofeju“ pred početak sezone crno-beli delovali su izuzetno moćno, a pogotovo impresivna bila je pobeda nad Efesom koja je došla nakon trojke Predraga Drobnjaka u poslednjoj sekundi. U finalu je na impresivan način počišćena remontovana Crvena Zvezda – krajnji rezultat od 81-56 dovoljno govori o nadmoći crno-belih.

Ipak, i pored svih naznaka dobre sezone, klub pravi jednu krupnu grešku puštanjem Dejana Koturovića da ode u pariski Rasing. Ovim potezom crno-beli su skratili centarsku rotaciju očekujući da još uvek neiskusni Ratko Varda i Mišel Lazarević popune „Koturove“ minute i kvalitetno odmene neprikosnovene Tomaševića i Drobnjaka. Tada se to možda i nije toliko primećivalo, ali upravo će taj transfer verovatno uskratiti Partizanu kontinuitet u Evroligi narednih godina. Ali o tome malo kasnije.

Reklame

Voljom žreba, Partizan je dobio prilično kvalitetnu i tešku grupu. Pored „starih drugara“ iz Orteza, našli su se tu pre svih Barselona i Kinder, predvođeni tandemom koji je Partizanu ’92. doneo šampionske lovore. Saša Đorđević se nakon neuspele avanture u Portlandu nakon OI u Atlanti vrlo brzo obreo u Kataloniji, dok je onaj drugi Saša tj. Predrag posle dve godine Majamija i Dalasa odbio da nastavi karijeru u Americi i za tada prilično krupne novce (spominjala se neka cifra od dva miliona dolara po sezoni) rešio da se vrati u Bolonju. Ni ostatak grupe nije bio za bacanje – turski Ulker, tada još uvek samostalan tim (danas su deo Fenerbahčea), imao je u svom sastavu domaće prangijaše Haruna Erdenaja i Haluka Jildirima, kao i odličnog američkog plejmejkera Dilejnija Rada. Hapoel iz Jerusalima, poslednje ime u grupi, bio je nezgodan rival sa tada mlađanim Meirom Tapirom i granitnim Čačaninom Radisavom Ćurčićem.

U samom klubu očekivanja su bila umerena. „Cilj je bio samo odigrati najbolje što možemo i eventualno ući u šesnaest“, priseća se u razgovoru za VICE dvadeset godina kasnije Dragan Lukovski. „Sigurno nije bio cilj otići na Fajnal For, već samo samo – odigrati što bolje. Svi su smatrali da je plej-of realna meta“, jasan je osvajač svetskog zlata iz 1998.

Dragan Lukovski protiv Petra Naumoskog. foto : N. Paraušić // MNPress

Nakon prvih šest mečeva sve se činilo da je na mestu. Partizan je imao skor 4-2, uz domaće pobede protiv Ulkera, Hapoela i Orteza, dok su očekivani porazi pretrpljeni u Barseloni i Bolonji. Drugu polovinu prve faze otvorila je impresivna pobeda na gostovanju u Istanbulu, gde se kao igrač odluke profilisao plejmejker Dragan Lukovski. Povremeni reprezentativac je u odsudnim trenucima, sa dva poena manjka, pretvorio jedan jako težak ulaz u dva poena uz slobodno bacanje, što je nakon realizacije istog bilo dovoljno za pobedu – i manično bekstvo igrača Partizana u tunel koji vodi do svlačionica, jer su onda momentalno sa tribina dvorane „Ataturk“ poletele kovanice i ostale metalne radosti (domaće novine su pisali da su besni Turci košarkaše crno-belih gađali čak i ekserima). Čisto da i vi imate uvid kakva su gostovanja bila u EL tih godina.

Reklame

Skor 4-2 delovao je kao sasvim dobra zaliha pred drugi deo takmičenja, kada bi se po starom sistemu prve tri ekipe iz grupe A tj. C ukrstile sa poslednje tri iz B tj. D. Konkretno, u slučaju Partizana, to bi značilo verovatno mečeve sa Rasingom i Olimpijom, te gorim od dvojca Cibona-Alba. Bili su to podnošljivi protivnici koji bi sigurno doprineli dobrom plasmanu i povoljnom žrebu za dalje faze. Stvari su, međutim, ubrzo krenule po zlu.

Ključna utakmica prve faze odigrala se 12. novembra u prepunom „Pioniru“, kada su crno-beli ugostili Barselonu. Nakon dva produžetka i rovovske borbe Partizan je poklekao rezultatom 106-110, a meč je obeležilo nekoliko pikanterija. Aleksandar Đorđević je postigao trideset i devet poena (sedam trojki) – ali ostaje zapisano i da je u jednom ključnom trenutku u samom finišu regularnog toka meča prilikom kontre „jedan na nula“ namerno napravio korake kako bi poštedeo bivši klub. Urbana legenda ili ne, mišljenja su i danas podeljena.

Ipak, bilo je fascinantno te noći gledati Đorđevićevu šutersku rapsodiju – možda ne toliko fascinantno doduše koliko slušati Dobrosava Gajića kako na RTS-u čitavih pedeset minuta startnog šutera Barse Rožera Esteljera uporno zove „Kazorla“, iako je ćelavi španski reprezentativac na parketu proveo čak četrdeset i dva minuta, dok je Kazorla igrao svega deset. Koliko je napeto bilo na ovoj utakmici, možete videti i u klipu ispod - da se ovako nešto danas desi, ULEB bi verovatno podelio dugoročne suspenzije.

Reklame

Od te tačke, Partizan je kompletno izgubio ritam. Usledio je neočekivani poraz u Jerusalimu, takođe nakon produžetaka, a zatim je bolonjski Kinder kao gost kompletno ruinirao crno-bele sa čak 74-49. I tu, opet, pamtimo jednu simpatičnu minijaturu, a to je kada je mladi Varda bez straha uzeo šut sa vrha kapice i pogodio bez koske, ostaviši sve prisutne u sali bez daha. Prva faza završena je porazom u Francuskoj, pa je ovaj niz od četiri uzastopna izgubljena meča poslao Partizan u „lošiju“ polovinu grupe i samim tim i na bolje protivnike iz grupe D – atinski AEK, bolonjski Timsistem…i zagrebačku Cibonu.

Na polusezoni, uprava je shvatila da Drobnjak i Tomašević, koliko god dobri bili, nisu kadar da iznesu svaki meč 35 minuta na parketu. Reakcija je stigla u vidu iskusnog Slaviše Koprivice, tada igrača Beopetrola, a inače jednog članova generacija koja je osvojila trofej na Bosforu. Njegovo veteransko prisustvo trebalo je da dodatno učvrsti centarsku liniju crno-belih, što je definitivno bilo potrebno pred prvo posleratno gostovanje jednog hrvatskog tima u Beogradu.

Godinu dana nakon što je FIBA naterala Srbe i Hrvate da se loptaju po Grčkoji i Italiji, situacija je izgleda ipak dovoljno avanzovala da se zaigra i malo košarke sa komšijama u matičnim gradovima. Atmosfera je bila onakva kakvu je otprilike zamišljate – savršena uvertira bio je „doček“ grupe Grobara pred hotelom „Interkontinental“, i izjave legendarnog Žareta da su „nam Hrvati ovde kao prase u Teheranu“. Policija jeste rasterala naše junake, ali iz starta je bilo jasno da je cilj samo jedan – pobediti.

Reklame

Grobari pred meč sa Cibonom. foto : N. Paraušić // MNpress

Taj cilj nije ispunjen. Spoljna linija Cibone u sastavu Damir Mulaomerović – Veljko Mršić – Gordan Giriček postigla je 46 od 78 poena svoje ekipe, dok je u Partizanu jedini raspoložen bio Dejan Tomašević. Crno-beli, sputani nerealnim pritiskom, gađali su trojke 3-20 i tako potpisali svoju kapitulaciju u utakmici koju je inače u neku ruku obeležio i mali sukob Tomaševića i centra Zagrepčana Dževada Alihodžića, koji su posle jednog faula imali „staredown“ situaciju. Nakon još dva neuspeha, u Bolonji protiv Timsistema i u Pioniru protiv AEK-a, Muta Nikolić je rešio da podnese ostavku, nadajući se da će njegova žrtva malo trgnuti ekipu koja je vezala sedam evroligaških poraza.

Kormilo je preuzeo Milovan „Kime“ Bogojević, Mutin pomoćnik i nekadašnji trener kraljevačke Sloge. Njegov smireni pristup, polarni opozit koleričnom Nikoliću, je izgleda blagotvorno delovao na igrače. „Kad god pričam o njemu, ja se naježim“, iskren je u svom prisećanju Ratko Varda. „Na mene je on ostavio veliki utisak. Bio je odličan vaspitač, psiholog…totalna mirnoća od čoveka“.

U svojem prvom meču, Kime je imao vatreno krštenje u Zagrebu. Ovaj put Partizan je izgubio uz mnogo manje drame, ali ne i bez čarki – Vlada Đokić je tokom predstavljanja, u inat domaćoj publici koja je pozivala na linč, istrčao sa podignuta tri prsta. Zbog toga gesta hrvatska sportska štampa ga je u izveštaju nazvala „marginalcem u prljavim čarapama“.

Reklame

Situacija je delovala bezizlazno, ali onda se niotkuda desilo čudo. Partizan je zaigrao kako treba i u ponovo krcatom Pioniru porazio „drim tim“ Timsistema, koji je te sezone u startnoj postavi imao Dejvida Riversa, Karltona Majersa, Gregora Fućku i Dominika Vilkinsa. Zahvaljujući povoljnom spletu okolnosti ova pobeda bila je dovoljna da crno-beli overe mesto u plej-ofu, pa je tako poslednje kolo u Atini sa AEK-om bila puka formalnost. Ipak, i tom meču Partizan je pristupio maksimalno ozbiljno i pobedio sa 76-68, i to nakon što je u jednom momentu gubio sa 17 poena razlike

U osmini finala čekao je aktuelni šampion Evrope i veliki dužnik Olimpijakos. Oba tima ušla su u ovaj duel oslabljeni – Grci bez Dragana Tarlaća i Arturasa Karnišovasa, dok je za Partizan zbog salmonele odsustvovao Dragan Lukovski. Meč u Pireju, koji je Partizan potpuno iznenađujuće rešio u svoju korist rezultatom 74-78, jedan je od onih besmrtnih susreta koji će se pamtiti i za trideset, i za pedeset godina. I to ne samo zbog velike pobede, već i zbog par drugih stvari.

Prvo treba istaći kuriozitet koji se retko viđa, a to je da je meč počeo sa – dva slobodna bacanja za domaćina, koje je izveo riđokosi krilni centar Džoni Rodžers. Razlog za ovaj početak bila je mala egzibicija Ratka Varde na zagrevanju, koji je u ratničkom zanosu posle jednog rutinskog zakucavanja polomio tablu i tako zaradio tehničku grešku.

Ratko Varda u akciji. foto : M. Metlaš // MNPress

„Šta da kažem, bio sam klinac“, kroz smeh se podseća Varda. „Saigrači su me pošteno iskritikovali tada. Ali, čini se da je ceo incident više uticao na domaćina, pa su mi na kraju ti isti saigrači čestitali kako je to, u stvari, bio jedan lukav potez“, kaže bivši centar Bešiktaša i Reala.

Reklame

Sve to, međutim, nije dezorjentisalo rasterećene crno-bele, koji su vođeni odličnom partijom Vlade Đokića i Aleksandra Čubrila stigli do velike pobede. Sada ovde moramo spomenuti i malu zavrzlamu u režiji zapisničkog stola, koji je u finišu pokušao da Partizanu „skine“ par poena i tako olakša preokret šampionima. Nije vredelo – semafor je na kraju pokazivao 74-78. Veliki „brejk“ je valorizovan pobedom u Beogradu, i sada je Partizan i zvanično bio samo na korak od povratka među najbolje. Sledeći rival – moskovski CSKA.

Moskovljani, u to vreme, su bili u svojevrsnoj fazi tranzicije. Slavna epizoda iz šezdesetih i sedamdesetih bila je već davna istorija, a novi trijumfi koje će doneti Etore Mesina i društvo se još nisu nazirali. Tim su činili uglavnom provereni ruski reprezentativci poput Sergeja Panova i dva Valerija, Tihonenka i Dajneka, dok je jedini stranac (ovde izuzimamo eks-Sovjeta Gundarsa Vetru) bio američki krilni centar Markus Veb. Ono što je za Partizan ovde bilo jako bitno je činjenica da je pobedom nad „Trilosom“ beogradski klub ujedno „nasledio“ i njihovu prednost domaćeg terena u plej-ofu – jako bitno jer je CSKA tih godina slovio za izrazito „domaćinsku“ ekipu koja nije ni upola tako strašna na strani koliko u Moskvi.

Svesni važnosti domaćeg terena, igrači Partizana ostavili su odličan utisak u prvom meču, porazivši Moskovljane sa petnaest poena razlike. Revanš u Rusiji je protekao kako su svi očekivali, a u majstorici su crno-beli još jednom bili bolji, ovaj put sa „svega“ dvanaest razlike.

Reklame

Partizan je, šest godina nakon pohoda do krova Evrope, ponovo bio na Fajnal Foru, i to sa ekipom čiji je prosek godina bio 23 – Koprivica, koji je u tom trenutku imao 29 godina, bio je „veteran“ ekipe. Vlada Đokić imao je dvadeset i šest, Mire Radošević dvadeset i pet, a svi ostali manje. Gledano iz današnje perspektive, može se reći potpuno neverovatan rezultat, pogotovo ako se uzme u obzir da u ekipi nije igrao ni jedan jedini stranac.

Sam Fajnal For, koji je odigran baš pre dvadeset godina negde u ovo vreme (21-23 april), bio je antiklimaktičan događaj. Partizan je ponovo dobio zadatak da proba i uradi nešto protiv Kindera, koji je te godine definitivno bio „baždaren“ za titulu – suluda četvrtfinalna serija sa gradskim rivalom, u kojoj se odigrala i ona danas čuvena tuča u kojoj je Danilović, stojim vam dobar, verovatno ubio Karltona Majersa da su ga samo pustili, dodatno je ojačala ekipu Etorea Mesine za koje su tada takođe briljirali i Zoran Savić, Rašo Nesterović i Antoan Rigodo.

Neizvestnost je u toj utakmici trajala jako kratko – Mesinini skupo plaćeni „legionari“ brzo su slomili otpor crno-belih, koji su na završni turnir stigli bez neke izričite namere da nekome pomrse račune. „Pošli smo tamo kao na ekskurziju“, govori Lukovski, uz dodatak da je tada igračima bio dozvoljeno da povedu devojke i supruge na put. „Kako smo otišli, tako smo i prošli“, sumirao je tu situaciju nekadašnji plej crno-belih. Dvadeset i dva razlike dovoljno oslikavaju dominaciju italijanske ekipe, koja je dva dana kasnije potvrdila kvalitet i u finalu porazivši grčki AEK. U utešnom meču za treće mesto Partizan je izgubio od Benetona Željka Obradovića rezultatom 96-89.

Za razliku od Crvene Zvezde, koja je svoj tragični evropski završetak uspela da pretoči u nacionalnu titulu, Partizan se do kraja sezone kompletno raspao. U polufinalu YUBA plej-ofa ih je posle mnogo veselja nadigrao FMP iz Železnika (stariji se sećaju mahnite završnice trećeg meča kada je crkao semafor i nestajalo struje), a još koji mesec pre toga crno-beli su izgubili u finalu kupa od Budućnosti. Na kraju, ispostaviće se da je sezona bila relativno neuspešna, i samim time trag o ovom odlasku na F4 se malo i izgubio u opštem utisku.

Pa ipak, ne bi trebalo to tako posmatrati. Da, Partizan jeste skupo platio svoju miskalkulaciju sa Koturovićem sa početka sezone (ja vam garantujem da bi crno-beli sa trećim iskusnim centrom u rotaciji ne samo ušli u ozbiljniju priču za domaću titulu, već možda i napravili nešto više u Evroligi), i naredne dve godine provedene van elitnog kontinentalnog takmičenja donekle su sputale klub u daljem razvoju. Opet, ne ide se na Fajnal For baš svake sezone, a ovaj se nekako zaturio između onog istorijskog iz ’92. i onog iz 2010., kada je Partizan bukvalno samo jedan skok u odbrani delio od finala.

U svakom slučaju, ostaje zapisano negde da je jedan srpski tim, samo tri godine po povratku u evropske tokove, rapidno brzo – možda i prebrzo – stigao nazad skoro do evropske slave. Ono što je jako bitno, i što ovde sigurno treba podvući, je da je ceo uspeh bio „lokalan“, tj. da su svi igrači bili em mladi, em domaći.

Na pitanje da li je moguće da se ovako nešto u skorije vreme ponovi, Ratko Varda daje pozitivan odgovor. „Ako imaš sistem, i ako veruješ u svoje igraće, moguće je. Zašto da ne. Partizan je 1992. bez ijednog stranca, ne računam ovde Iva Nakića, uzeo evropsku titulu. I mi smo u našoj generaciji imali neverovatno dobre igrače. Ako se napravi sistem na nacionalnom nivou, ne vidim zašto se ovo ne bi moglo ponoviti. Ali onda mladi igrači treba da dobiju šansu“, podvlači Varda. U poslednje dve decenije mnogo toga se promenilo u svetu našeg basketa, a jedna od neželjenih promena je i sve veći manjak domaćih talenata i mladih igrača koji ostavljaju trag u evropskim takmičenjima. Nije zgoreg, stoga, podsetiti se ovog Partizanovog uspeha od pre dvadeset godina, i poslušati reči Ratka Varde koji veruje u bolje sutra. POGLEDAJTE JOŠ: