FYI.

This story is over 5 years old.

Rat

Kako je Hauard Hjuz pomogao CIA u pokušaju da ukrade rusku nuklearnu podmornicu

Iako je do ovog skupocenog pokušaja došlo uglavnom zbog mehaničke greške, to je i dalje jedna od najčudnijih tajnih operacija u istoriji Sjedinjenih Država.

Ovaj tekst je prvobitno objavljen na VICE UK

Na vrhuncu Hladnog rata šezdesetih, tenzije su bile uzavrele i nervozni kažiprst na obaraču mogao je u svakom trenutku da dovede do nuklearne katastrofe. Iako najslavnija epizoda ove ere ostaje Kubanska kriza iz 1962. godine, kad su se Džon F. Kenedi i Nikita Hruščov praktično upustili u globalno termonuklearno odmeravanje živaca, daleko od toga da je to bio jedini put da su Sjedinjene Države i Rusija bile na ivici nuklearne katastrofe. Dok su nuklearne podmornice i bombarderi išli u konstantno patroliranje širom sveta, neprikosnoveni ratni arsenal ostavljao je dovoljno prostora za ljudsku — i mehaničku — grešku.

Reklame

Usred ovog uzavrelog kotla međusobnog nepoverenja, pred kraj mandata predsednika Lindona Džonsona početkom 1968. godine, ruska podmornica K-129 naoružana sa tri nuklearne bojeve glave eksplodirala je i potonula. Umesto neke vrste zlokobne zavere da se utera strah u američka srca i umove, ovo potonuće bila je najobičnija nesreća, kolosalni zajeb za koji nijedna od dve strane nije imala mnogo interesa da izađe u javnost. Sovjeti nisu želeli da deluju nesposobno ili slabo — nedugo zatim odustali su od toga da čak i nađu potonulu podmornicu — a Sjedinjene Države, čuvši za manične pokušaje pronalaženja, brzo su odlučile da se tiho dočepaju podmornice iz obaveštajnih razloga.

Tu na scenu stupa Hauard Hjuz, slavni ekscentrični milijarder.

Na zahtev Pentagona, CIA je pošla u šestogodišnju misiju vrednu 800 miliona dolara da povrati potonulu sovjetsku podmornicu, oslanjajući se na Hjuza — i njegovu navodnu želju da se upusti u izvlačenje ruda iz morskih dubina — kao paravan. Agencija je, najslavnije od svega, izgradila Glomar Eksplorer, ime poznato novinarima kojima je rečeno da vlada "neće ni potvrditi ni poreći" dolaženje do vrednih obaveštajnih podataka. Iako je operacija uspela da za podmornicu zakači nešto što je praktično ogromna kandža, izvučen je samo jedan njen deo, a misija se uopšteno smatrala neuspešnom.

U svojoj novoj knjizi, Otmica K-129: Kako je CIA iskoristila Hauarda Hjuza da ukrade rusku podmornicu u najodvažnijoj tajnoj operaciji u istoriji, koja izlazi 5. septembra, autor Džoš Din vodi čitaoce na fascinantno — i optimistično — putovanje kroz ovu neobičnu sagu. VICE je popričao sa Dinom preko telefona da bi saznao nešto više o operaciji koja je zvanično bila poznata kao Projekat Azorian, zašto je vlada Sjedinjenih Država bila toliko rešena da pronađe delimično uništenu podmornicu i kako jedna ovakva epizoda iz Hladnog rata zvuči danas u svetlu zahladnelih aktuelnih odnosa između (delova) vlasti Sjedinjenih Država i Moskve.

Reklame

Evo šta je on imao da nam kaže.

VICE: Kad ste prvi put čuli za Projekat Azorian i šta vas je navelo da odlučite da napišete knjigu o njemu? Nije da to detaljno nije pokriveno, i sedamdesetih iz pera novinara kao što su Džek Anderson i Sejmur Herš, i ponovo nakon što su dosijei otvoreni 2010. godine?

Džoš Din: Nisam ja otkrio tu priču — ona je već kružila okolo neko vreme. To je jedna od onih misterija iz obaveštajnog sveta za koju su ljudi čuli, ali znaju vrlo malo o njoj. Smatrao sam da u toj priči postoji mnogo toga što još nije ispričano. Čak i sada, nakon što sam proveo tri godine radeći na njoj, teško mi je da poverujem da je toliko toga iz nje istinito. Nije to bila ona vrsta priče koju sam mogao samo da sednem i iskucam u pravolinijskoj hronološkoj naraciji. Morao sam da pregledam sve što je dostupno i podnesem gomilu zahteva pod Zakonom o slobodi informacija. Kad čuje ovu priču, skoro svako kaže: "Da li se to stvarno desilo, je li to stvarno istina?" To je definitivno priča iz kategorije "Život piše romane".


Pogledajte VICe film: Dug u krvi


Šta vas je najviše iznenadilo u vašem istraživanju, nakon što ste sakupili sve dokumente, i stare i nove, i počeli da ih spajate?

Nije mi bilo ni najmanje drago zbog toga koliko je ova priča živopisna, ogromna pa čak i bizarna. Znao sam da je CIA pokušala da ukrade podmornicu koja se nalazila duboko na dnu okeana, ali to je bila samo suština u grubim crtama. Sprovođenje te akcije u delo, čak i danas, bilo bi maltene nezamislivo. Ali od 1971. do 1973, kad su pravili taj brod, to je praktično redefinisalo pojam šta je moguće uraditi na okeanu. Trebalo mi je vremena da svarim i raspetljam inženjersku stranu svega, a potom i da provalim kako to da napišem tako da ljudi koji nisu inženjeri razumeju i da im ne bude dosadno, da umeju da cene složenost svega a da ne budu ubijeni u pojam napornim detaljima. To je svakako jedna špijunska priča, ali naučni, tehnološki i inženjerski aspekti čitave priče su suludi.

Reklame

Koliko je zapravo bilo važno za vladu Sjedinjenih Država da pronađe tu podmornicu? Neko bi mogao da kaže — a neki su i rekli — da je to bila samo jedna velika Pentagonova besmislena ujdurma.

Bila je to do tada nezapamćena prilika. Mnogi ljudi se danas pitaju zašto bi oni to radili. Bilo je to komplikovano i skupo, ali je bilo i na vrhuncu Hladnog rata, kada je apokalipsa bila realna mogućnost. Jedini način za Sjedinjene Države i Sovjetski Savez da održe mir i ne započnu rat bio je obaveštajni rad sa svake strane i nadgledanje koliko projektila druga zemlja ima — gde se oni nalaze, koji im je domet i koliko bojevih glava imaju. Ali podmornice su i dalje bile velika nepoznanica. Stalno smo pokušavali da pratimo njihove podmornice, a oni su isto radili nama.

A kad su Rusi izgubili jednu, u šta niko nije mogao da poveruje, oni su pretpostavili da, budući da se nalazi pet kilometara ispod površine okeana, ne moraju da brinu za nju. Ali Pentagon je rekao: evo prilike da se baci pogled i rastave tri balističke rakete, kako bismo znali s čim tačno imamo posla. Uz to, bila je tu i konstrukcija same podmornice —sve je to bilo od velike koristi za Mornaricu.

Iako je pružen otpor iz nekih krugova, uprkos tome što je CIA procenila da postoji 10 odsto šanse da podmornica bude pronađena, CIA, Mornarica i Pentagon smatrali su da vredi probati. To nisu bili sjajni izgledi za nešto što košta stotine miliona dolara, za šta su potrebne godine i godine rada i može potencijalno da izazove rat. Ali to su bili ulozi.

Reklame

Mislim da je za naše čitaoce koji nemaju jasnu sliku o Hjuzu kao kulturološkoj figuri toga vremena teško da shvate zašto je on bio tako savršen paravan. Možete li nam reći nešto više o tome?

Jednom kad su razrešili inženjerski problem, koji je bio ogroman — ono, Kako ćemo uopšte da podignemo podmornicu sa dna okeana na dubini od 5.000 metara? Bio je to komad čelika težak više od milion kilograma i spojen sa još više miliona kilograma čelika. Ali jednom kad su provalili kako, bili su u fazonu: Kako ćemo objasniti činjenicu da imamo ogroman brod ukotvljen nasred Pacifika u oblasti gde se brodovi obični ne zadržavaju i ne tako daleko od mesta gde su Sovjeti izgubili svoju podmornicu? Ono, to će izgledati krajnje sumnjivo. Trebao im je paravan. Bio im je potreban neki povod da to objasne. Mogli su lako da izazovu rat.

Nekome je pala na pamet ideja o izvlačenju ruda iz morskih dubina, koja je u to vreme tek počela da kruži svetom. Bilo je uverljivo da bi neko mogao to da radi tamo, ali CIA nije mogla da se obrati tek bilo kojoj kompaniji, jer ako bi to bila neka javna kompanija, morali bi da objasne njenim deoničarima šta to rade. Hjuz je bio praktično jedina osoba koja je mogla da funkcioniše u tom smislu. Imali ste ludog, matorog, ekscentričnog mogula, nagutanog pilula, koji je imao istorijat saradnje sa CIA-om.

Bilo je to kao da je maltene savršeno osmišljen za tu ulogu — i mislim da zaista nije postojao niko drugi kog su mogli da angažuju ili da sarađuju s njim ko bi uverljivo mogao da radi nešto tako teoretski i skupoceno. Izvlačenje ruda iz morskih dubina bilo je nešto sasvim novo, a napraviti brod koji je toliko skup i izaći tamo i potrošiti još ko zna koliko novca — to uopšte nije bilo uverljivo. Sem u slučaju Hauarda Hjuza. Ljudi su tad govorili: Oh da, pa taj lik je lud. On je napravio Sprus Gus. On je napravio drveni avion koji nije poleteo. On je spreman na sve.

Reklame

Operacija nije od samog starta bila totalni fijasko, čak i ako na kraju nije uspela da izvuče veći deo podmornice. Ali još impresivnije od svega bila je činjenica da je na neki način ostala relativno pogrešno shvaćena sve ovo vreme, zar ne?

Čitava stvar bukvalno je predstavljana 1975. godine na nacionalnom radiju i televiziji, a reakcije CIA-e na to bila je da praktično kompletno obustavi operaciju. Najverovatnije Kisindžer i neki visoko zvaničnici iz Nacionalne bezbednosti Sjedinjenih Država složili su se da nikada više ne pričaju o tome — da se pretvaraju da se to nikad nije desilo. Dobilo je oznaku strogo čuvane državne tajne.

Taj paravan bio je zapravo toliko uspešan da su ljudi verovali u njega godinama. Ujedinjene nacije vodile su ogromne rasprave o izvlačenju ruda iz mora, bile u fazonu zašto je Amerikancima dozvoljeno da izlaze na okean i izvlače rude iz njega, jer to su zajednički resursi čitavog čovečanstva. Izvlačenje morskih ruda postala je legitimna industrija i ne mogu da tvrdim da ju je baš CIA pokrenula, ali joj je sasvim sigurna dala vetra u leđa.

Ima li nekih pravih heroja u priči kao što je ova, uprkos manama samog projekta?

Naučnici i inženjeri CIA-e. Postoji čitavo jedno odeljenje CIA koje je smišljalo sve te odvažne inženjerske koncepte. U periodu od nešto manje od 15 godina tokom Hladnog rata, oni su napravili U-2, špijunski avion koji može da leti na najvećim visinama, a koji leti i dan danas. SR-71 Blekberd i dalje je ubedljivo najbrži avion. Prvi špijunski satelit bio je i prvi predmet koji je poslat u svemir i doneo nešto nazad. A Glomar Eksplorer bi mogao da bude najimpresivniji podvig mornaričkog inženjerstva u ljudskoj istoriji.

Reklame

Da li fijasko iz vremena Hladnog rata kao što je ovaj ima drugačije konotacije danas u svetlu zahlađenijih odnosa između Rusije i Sjedinjenih Država?

Odjednom ponovo vodimo taj razgovor da li su oni naši neprijatelji ili nisu. Imamo mnogo ljudi u našoj vladi — uključujući starije ljude koji su služili vojsku tokom Hladnog rata ili makar bili u vladi — koji se trude da se pretvaraju kako je Rusija odjednom naš prijatelj. Da, možda su se petljali u naše izbore, ali to nije bila neka velika stvar. Ljudi ne smeju da zaborave sa kim imamo posla i da Putin potiče upravo iz tog perioda.

Ovaj intervju prošao je redakturu da bi bio kompaktniji i razumljiviji. Saznajte nešto više o novoj knjizi Džoša Dina ovde.

Pratite Seta Ferantija na Tviteru

Još na VICE:

Kratak pregled američkih eksperimenata nad ljudima

"Incognito" prozor nije baš sakriven na netu, a nisi ni ti, pa ni u Srbiji

Vikiliks je upravo izbacio gomilu podataka kako CIA hakuje