VICE Magazine
Juri na pauzi na liniji Promzona fronta u junu 2016. Fotografija: Spencer Chumbley

FYI.

This story is over 5 years old.

VICE magazin

Ukrajinska izgubljena generacija

Uvučeni u rat, ukrajinski milenijalsi sada su bez jasnog plana za budućnost u post-sovjetskoj zemlji kojom vladaju korupcija, asimetrična ekonomija, i manjak radnih mesta.

Priča je objavljena u izdanju VICE Magazina Power and Privilege Issue. Kliknite ovde da se pretplatite.

Kad smo se po prvi put sreli, Juri je nosio taktički prsluk i fantomku, a u rukama držao Kalašnjikov. Nalazili smo unutar zarđalog oklopnog vozila dok su padale granate.

Bilo je to leto 2016. u Promzoni, jednom od najaktivnijih ratišta u istočnoj Ukrajini, regionu u kom se ukrajinske vojne snage još uvek sukobljavaju sa separatistima koje podržava Kremlj, a mnogi sumnjaju da je zapravo reč o ruskim vojnicima. Promzona, industrijsko područje u oblasti poznatoj po obradi nafte, liči na holivudski set osmišljen tako da ljude asocira na front: napuštene kuće sa tek ponekim tragom života, ulice razrovane prepoznatljivim tragom granata, psi lutalice razvlače dečije igračke i bačenu odeću ili mole za hranu od onih koji i dalje odbijaju da napuste svoje domove.

Reklame

Juri, tada pripadnik ukrajinskih specijalnih jedinica, sedeo je nepokretno i naizgled nemarno, dok su oko nas zviždali meci i odjekivao poneki prasak eksplozije u daljini. Već je predugo bio tu.

„Zvučna podloga Ukrajine”, rekao je i slegao ramenima, očima obuhvativši sve ono što se dešava van oklopnog vozila. Ostaće na ratištu još šest meseci.

Po završetku roka, Juri se vratio kući. Posao je bio obavljen. Vreme je bilo da počne sledeći – reintegracija u civilstvo, potraga za redovnom platom.

Ukrajina, u kojoj živi 45 miliona ljudi, još uvek se oporavlja od posledica revolucije iz 2014. u kojoj je bila zbačena pro-ruska vlada. Stanovnika između 14 i 29 godina ima skoro osam miliona, a veliki broj njih je učestvovao u ratnim dejstvima. Zapad kao da je zaboravio na rat u Donbasu, iako ukrajinski podaci kažu da je u u sukobima aktivno učestvovalo 350.000 vojnika, od čega je 10.000 poginulo. Mnogi od njih su pripadnici milenijals generacije sticajem okolnosti uvučeni u ovaj rat, sada bez jasnog plana za budućnost u post-sovjetskoj zemlji kojom vladaju korupcija, asimetrična ekonomija, i manjak radnih mesta.

Mladi su u ovoj istočno-evropskoj državi jedna od najvećih obespravljenih grupa, a sada se nalaze na prekretnici. Po detaljnom sociološkom preseku koji su 2017. obavili Fridrih-Ebert-Štiftung fondacija i proevropski kijevski Centar za novu Evropu, ono što mlade u Ukrajini najviše brine jeste nesigurna ekonomska budućnost. Samo 1 odsto ispitanika izjavilo je da zarađuje dovoljno za udoban život; svi ostali muku muče sa plaćanjem računa, niskim platama, i manjkom nezavisnosti.

Reklame

"Sticajem okolnosti uvučeni u rat, ukrajinski milenijalsi sada su bez jasnog plana za budućnost u post-sovjetskoj zemlji kojom vladaju korupcija, asimetrična ekonomija, i manjak radnih mesta."

- Milenijalsa ima raznih, pa su tako neki od njih i ratni vojni veterani - objašnjava Metju Rojanski, stručnjak za Ukrajinu iz vašingtonskog Vilson centra. „Oni i druga lica na koje je rat uticao, što direktno što indirektno, nose sa sobom probleme koje prate sve ratove – posttraumatski stres, otuđenost od porodica ili lokalnih zajednica. To će im izvesno otežati stvari u budućnosti na sve moguće načine, pa tako i potragu za poslom.”

Juri, danas tridesetčetvorogodišnji otac, ilustruje te poteškoće: Trudi se da skrpi kraj sa krajem, i moli se da njegova zemlja ipak ne doživi potpunu invaziju.

Juri je od malih nogu obožavao vojnu službu – otac i deda bili su mu sovjetski vojnici – pa je upisao Harkovski vazduhoplovni univerzitet i 2006. završio za oficira. Povukao se iz aktivne službe pet godina kasnije, ali kada su izbili protesti 2014, posle smene predsednika Viktora Janukoviča i njegovog bega u Rusiju, vlasti su pozvali rezerviste u odbranu od pro-ruskih separatista na istoku. Juri nije oklevao, iako ga je to odvojilo od roditelja koji žive na Krimu i zagriženo podržavaju ruske vlasti. Juri kaže da sa njima nije bio u kontaktu od kako je odlučio da se suprotstavi Putinovom režimu.

Rat je imao svoju cenu. Delovi karijere bivšeg specijalca Jurija ostali su državna tajna, ali pošto mu je ugovor istekao krajem 2016, on se vratio u Kijev gde su ga dočekali supruga i novorođeni sin.

Reklame

Juri o životu na frontu piše sledeće: „Imaš naređenja, imaš braću kojoj veruješ stoprocentno, a imaš i neprijatelja. Sve je sasvim jasno. Ali u civilnom životu, stvari su mnogo komplikovanije. Neprijatelj se krije, čak i u prijatelje moraš da sumnjaš.”

Ovo nije prvi put da čujem kako se veterani žale na složenost modernog življenja u poređenju sa plemenski primitivnim ratnim, koje iz čoveka izvlači i ono najgore i ono najbolje. Mnogi od njih žele da se posvete višem cilju, često im po okončanju vojnog roka nedostaje svrha. Od Vijetnama do danas, savremene veterane obično predstavljamo kao žrtve, ali iako mnogi od imaju problem pri integraciji, mnogi takođe žude za novim ciljevima. Juri je svoj prvi civilni posao (marketinškog analitičara) napustio jer mu je delovao isprazno besmisleno. Kao da više nije bio onaj stari.

- Uočio sam neke znake PTSD po povratku. Nesanica, napadi besa, manjak apetita, gubitak pažnje, depresivnost.

„Na frontu imaš naređenja, imaš braću kojoj veruješ stoprocentno, a imaš i neprijatelja. Sve je jasno. Ali u civilnom životu, stvari su mnogo komplikovanije. Neprijatelj se krije, čak i u prijatelje moraš da sumnjaš.”

Za razliku od nekih veterana, Juri je znao da mora da potraži pomoć. Obratio se terapeutkinji koja volontira pri jednoj nezavisnoj grupi za podršku. „Pomogla mi je da se izborim, sad je mnogo lakše.”

Ipak, rat će uvek biti tu za njemu slične. Veterani kažu da osećaju emotivni jaz koji ih deli od kolega. „Mnogi imaju problema sa šefovima koji ne shvataju šta je tim ljudima u glavi, ne žele ih u firmi, misle da su veterani opasni po druge”, priča Juri.

Reklame

Aleksandar Tretjakov, predsednik parlamentarne komisije za pitanja ratnih vojnih veterana u Ukrajini, tvrdi da se preko 1.000 njuh ubilo od 2014, iako je stvarna cifra verovatno i viša jer se samoubistva teško zvanično dokazuju. Po podacima državnih institucija, rat u Dombasu izazvao je više instanci post-traumatskog stresa nego sovjetsko-avgaistanski rat iz osamdesetih godina prošlog veka, u kom je služilo mnogo Ukrajinaca. Država minimalno pomaže očuvanje duševnog zdravlja, a veterani oklevaju da potraže pomoć zbog stigme u društvu koja prati stres. U ruralnim oblastima, daleko od centara kao što su Kijev ili Harkov, neophodno je platiti i troškove putovanja do ustanova koje brinu o mentalnom zdravlju.

Ipak, savremeni pogledi na post-traumatski stres učesnika u ratu ne poklapaju se sa stereotipom vojnika kog izjeda krivica i muče uspomene. Kako Sebastijan Junger piše u knjizi „Pleme” (2016) na temu integracije vojnih veterana u zapadna društva, većina njih ne nosi trajne ožiljke. Slučajevi PTSD su mahom kratkoročni. Osim pomoći od države, vojnicima je neophodno da čitavo društvo shvati kroz šta su prošli i svesno im olakša povratak.

- Današnji veterani - piše Junger, „često shvate da jesu spremni da umru za svoju zemlju, ali nisu spremni da u njoj žive.”

U Ukrajini nastaju nevladine organizacije za pomoć veteranima.„Pobratimi” su grupa psihologa i socijalnih radnika iz Kijeva koji putuju zemljom i nude svoju podršku traumiranim veteranima. Bivši vojnici se čak ujedinjuju u radne kolektive kako bi omogućili zaposlenje sebi sličnima i ujedno pružili ambijent razumevanja za sve povratnik sa ratišta. Kijevsku „Veterano“ piceriju drže i u njoj rade upravo oni.

Reklame

Od 2017., postoje indicije po kojima država počinje da se ozbiljnije bavi pitanjima vojnih veterana. Javnost je zahtevala da ministarstvo zdravlja ispita stanje sa samoubisvima, pa je ustanovljeno da se na ovaj korak mahom odlučuju nezaposleni veterani mlađi od 30 godina, koji poseduju vatreno oružje. Tek svaki reći veteran posetio je terapeuta. Ovog februara, vladajuća stranka predsednika Petra Porošenka objavila je planove za otvaranje posebnog ministarstva zaduženog za ove teme, nalik na Odsek za pitanja veterana u SAD; trebalo bi da počnu sa radom 2019. godine.

„Današnji veterani”, piše Junger, „često shvate da jesu spremni da umru za svoju zemlju, ali nisu spremni da u njoj žive.”

Još uvek se ne zna kako će tačno novo ministarstvo pomoći vojnicima da se zaposle po isteku službe, „ali ako Ukrajina sprovede reforme u širem smislu – zdravlje, socijalna pitanja, antikorupcija – trebalo bi da postane zemlja u kojoj [Milenijalsi] mnogo bolje i prijatnije žive, u kojoj mogu da ponovo sagrade svoje živote”, dodaje Rojanski iz Vilson centra.

Ako vojnik nađe ulogu unutar civilnog društva, ako ima osećaj da doprinosi kolektivu, to mnogo znači. Jurijev život se izmenio nabolje kada je postao novinar, upravo iz potrebe da pomogne Danas radi kao zamenik urednika u listu „Ukrajinski nedeljnik”, za koji piše o političkim i vojnim pitanjima.

„Ne znam šta budućnost nosi”, priča Juri koji smatra da je savladao post-traumatski stres. „Ali kao reporter, dajem sve od sebe kako bi u budućnosti Ukrajina imala što značajniju ulogu.”

Za sada je rezervista, u posedu naoružanja i opreme ako ga domovina i po treći put pozove. „Ne vidim budućnost za sebe van Ukrajine“, kaže Juri. „Ako zatreba, ratovaću opet za njenu nezavisnost.”