FYI.

This story is over 5 years old.

Život iznutra

Bili smo pogrešno optuženi da smo ubili policajce, a sada smo u braku

Od smrtne presude za zločine koje nismo počinili, do Dok nas smrt ne rastavi.
Ilustracija: Cornelia Li

Ovaj članak je objavljen u saradnji sa Marshall Project -om.

Na mnoge načine, Piteru Pringlu i Sani Džejkobs je bilo suđeno da budu zajedno.

Oboje su doživeli bizarno sličnu nepravdu: oboje su bili osuđeni za ubistvo policajaca i osuđeni su na smrt; on u Irskoj, a ona na Floridi. Oboje su istrajali u tvrdnjama da su nevini, i na kraju su oboje pušteni, ali tek nakon više godina provedenih iza rešetaka; on 15, a ona 17.
S toga možda ne iznenađuje da su se, kada je sudbina – uz pomoć jednog čuvenog američkog kantautora – pre oko 20 godina spojila Pringla i Džejkobsovu, smesta dopali jedno drugom. Venčali su se ( Njujork tajms je pisao o njihovom venčanju, oboje su napisali knjige, o priči Džejkobsove je snimljen film, i postavljena predstava van Brodveja.
Priča ovog para je daleko od tipične za ljude oslobođene krivice, koji se posle boravka u zatvoru često muče sa time da se ponovo uklope u društvo. Sada su Pringl i Džejkobs fokusirani na pomoć drugima da se prilagode na život napolju. Sunčani centar, koji su osnovali kod svoje kuće u Galveju, u Irskoj, obezbeđuje „utočište“ u kome ljudi oslobođeni krivice, od kojih većina dolazi iz Sjedinjenih Država, mogu da dobiju duhovnu, emocionalnu i fizičku podršku.
Ovaj par ovde opisuje kako su se upoznali, zaljubili i posvetili svoj život pogrešno osuđenima. Intervjui su redigovani zbog dužine i jasnoće.

Reklame

Sani Džejkobs: Znaš pevača Stiva Erla? On je bio naš Kupidon.

Kasnih devedesetih sam putovala po Teksasu sa Putovanjem nade, grupom koja je organizovala tribine protiv smrtne kazne. 1976. godine sam osuđena na smrt zbog ubistva dva policajca, ali bila sam nevina. 1992. sam puštena iz zatvora.

Jedna Irkinja iz Amnesti internešenela je čula moj govor i pozvala me je da govorim u Irskoj. Onda sam upoznala Stiva preko zajednice koja se zalaže za ukidanje smrtne kazne. Kada sam mu rekla za poziv u Irsku, on je rekao, „Pa onda moraš da upoznaš Pitera Pringla“. Ali nije mi ispričao ništa o Piteru.

Piter Pringl: Ja sam poznavao Stiva, zato što je u Irskoj često dolazio u kafić čiji je vlasnik bio jedan moj prijatelj. Razgovarali smo o tome kako smo mnogo godina pre toga komunicirali sa čovekom koji je u Teksasu čekao na izvršenje smrtne kazne, i kako smo bili svedoci njegovog pogubljenja. Njega je to istraumiralo.

Sani: Kada sam stigla u Irsku, neko drugi me je pitao, „Jesi li upoznala Pitera Pringla“? Ja sam rekla, „Nisam, dajte mi njegov broj! Svi misle da treba da razgovaram s njim“.

Piter: Sani me je okrenula i pozvala da pođem s njom.

Sani: Kada smo stigli u Galvej, ja sam spremala svoj govor u sobi iznad paba. Prišao mi je neki krupni čovek i rekao, „O, ti si sigurno Sani Džejkobs“.

A ja sam rekla, „Ti si sigurno Piter Pringl“!

A onda mi je rekao, „Sešću u prvi red, da možeš da gledaš prijateljsko lice“.

Reklame

Tokom mog govora, svaki put kada bih pogledala prema njemu, ovaj snažni grmalj bi plakao. Pomislila sam, Izgleda da sam mu stvarno pogodila žicu.

Posle me je čekao pokraj vrata, i ja sam rekla, „Volela bih da malo više razgovaramo, ali su mi rekli da uskoro odlazimo“. On je rekao, „Možeš da ostaneš kod mene. Ja ću te odvesti na sutrašnji govor“.

Zatekla sam se tamo u tuđoj zemlji, a razmišljala sam o tome da odem sa strancem. Ja nikada nisam imala sreće sa izborom muškaraca. Ali žena koja me je vozila ga je poznavala i dopadao joj se, pa sam otišla.

Piter: Ostala je kod mene te noći.

Sani: Sećam se da sam ga pitala, „Koji je tvoj interes u svemu ovome“? Muškarci obično ne plaču na mojim predavanjima. A tada mi je rekao: i on je bio pogrešno optužen. I bio je osuđen na smrt. Za šta su te osudili, pitala sam ga. Za ubistvo dva policajca, rekao je.

Vau, ovo postaje čudno – razdvojenima 6000 kilometara, dogodila nam se ista pogrešna stvar, iz istog pogrešnog razloga. Onda sam ga pitala, Kako si se nosio sa svojim nedaćama? Jogom i meditacijom, rekao je.

I ja sam se bavil jogom i meditacijom! Sada mi je već odzvanjalo u glavi. Čula sam male duhovne vodiče koji su me pitali, Jesi li shvatila, više? Ovo je nameštaljka! On je imao četvoro dece kada su ga zatvorili; ja sam imala dvoje. Izgledalo je kao da nas je kosmos spojio.

Piter: Kazna mi je umanjena manje od dve nedelje pre mog zakazanog pogubljenja, na 40 godina, bez mogućnosti puštanja na prevremenu slobodu. Morao sam da dokažem svoju nevinost, a da bih to uradio, morao sam u zatvoru da proučim pravo, bez pravničkih knjiga. Kada sam konačno uspeo da ih nabavim, nisam bio u stanju da učim, zato što sam bio tako ljut, i znao sam da moram da naučim kako da se opustim.

Reklame

Sani: Kada su mene prvi put zaključali u ćeliju, osetila sam se tako usamljeno. Šest koraka, od vrata, do WC šolje, i mogla sam rukama da dodirnem oba zida. Metalni ram kreveta s jedne strane, sa tankim madracem i jastukom. Bila sam sama u čitavoj zgradi, zato što sam u tom trenutku bila jedina žena na Floridi koja je čekala izvršenje smrtne kazne. Shvatila sam da moram da se staram o sebi. Nisam želela da takvu negativnost donesem deci kod kuće, ako me jednog dana puste. Da budem ogorčena, ljuta osoba. S toga sam radila jogu i meditirala, kao način da se otvorim za pozitivnost.

Piter: Ja sam od jednog prijatelja pozajmio knjigu o jogi, i sam sam u ćeliji naučio da je praktikujem, pokušavajući da izvedem te čudne poze.

Sani: Počela sam na svoje okruženje da gledam na drugačiji način. Pomislila sam: Pa, po prvi put u životu imam sluge, koje me hrane, peru mi sudove i veš. Nemam posao, račune i imam besplatnu struju. Nije li to fino? Od svoje ćelije sam napravila utočište. Cepala sam trake iz novina, uplela ih u prostirku i prekrila šolju, a onda sam isplela još jednu, i stavila je pored vrata, na posebno mesto za obroke.

Piter: Kada je sutradan uveče održala predavanje, otišli smo u hotel. Seli smo na zasebne krevete i razgovarali o praštanju. Ispostavilo se da smo, kada smo pušteni, oboje odlučili da nećemo da se bavimo ogorčenjem i protivtužbama, i da ćemo da pokušamo da živimo isceljujući i pozitivan život.

Reklame

Došao sam do zaključka da je čovek koja je lažno svedočio da bih ja bio osuđen, jedan policajac, mislio da radi ispravnu stvar, i ja nisam mogao da mu sudim, zato što to nije na meni. Nije neophodno da mu oprostim, ali moram da delujem u duhu praštanja.

Sani: Ja? Ne bavim se osuđivanjem drugih. Za mene je oproštaj sebičan čin kome pribegavam sebe radi, da bih se oslobodila sve te negativnosti, i napravila mesta za radost, sreću i zdravlje.

Ono što ja često kažem je sledeće: prošlost je kao dupe. Sve vreme je sa tobom, odmah iza tebe. Najbolja stvar koju možeš da učiniš je da naučiš da udobno sediš na njoj.

Piter: Nakon što smo tri i po sata razgovarali, poželeli smo jedno drugom laku noć, i otišli u zasebne sobe.

Sani: Bio je savršeni džentlmen.

Piter: Narednog jutra sam joj rekao da ne želim da pomisli da mi se ne dopada, ali da sam još uvek u vezi. Ostali smo u kontaktu nakon što se vratila u Sjedinjene Države.

Sani: Bila sam jedna od retkih sa kojima je mogao da razgovara. Zbližili mo se.

Piter: Nakon što sam upoznao Sani, gledao sam U tren oka, film o njenim nedaćama, i to je u meni okinulo tugu koju sam potiskivao, tugu za životom koji nisam imao. Onda je žena sa kojom sam tada živeo došla kući, čula zapomaganje i zatekla me sklupčanog u položaju fetusa. Kada je pokušala da me uteši, ja sam je odgurnuo od sebe. Intuitivno sam znao da moram sam da prođem kroz to. Pozvao sam Sani, i ona me je saslušala. Bilo je neverovatno važno makar samo znati da te neko razume.

Reklame

Želeo sam da više ljudi čuje Saninu priču, pa sam organizovao koncert na kome može da održi govor, a Stiv Erl se ponudio da nastupi. To se pretvorilo u tri koncerta u tri grada, pa je ponovo došla na nekoliko dana. Do tada sam već raskinuo svoju vezu.

Sani: Kada sam se vratila u Irsku, on je veoma učtivo pitao da li bih spavala u njegovoj sobi, ali da je u redu i ako to ne želim. Tada sam odlučila da mu pružim šansu. Tri godine smo bili u vezi na daljinu, a onda sam se preselila u Irsku.

Znali smo da smo blagosloveni, i odlučili smo da to podelimo s drugima. Advokatica koja je pomogla jednom nevinom čoveku da se izvuče iz zatvora nam se obratila i rekla nam da njen klijent ima problema s drogom i alkoholom. Boravio je kod nas mesec dana, i oporavio se. Počeli smo da primamo i druge oslobođene, i tako je nastao Sunčani centar.

Ovde nam ne treba mnogo novca za podršku ljudima. Sami uzgajamo namirnice, imamo koze koje muzemo i pravimo sir, imamo koke nosilje, i trampimo naše proizvode za ribu ili jabuke.

Piter: Ljudi oslobođeni optužbe dolaze na dve nedelje, pa čak i na mesec dana. Jedina pravila su: nema droga, nema alkohola, nema nasilja. Naučili smo da ih prvo samo saslušamo. Onda sa njima podelimo to kako smo mi prebrodili svoje nevolje, kako tuga može da se reši, i kako moraš da budeš spreman da se suočiš s tugom kada nastupi.

Sani: Jedan od najvećih problema sa kojima se suočavamo je taj kada ljudi misle da nemaju svoj identitet, osim toga što su pogrešno osuđena osoba. To ti donese par dogovora za predavanja, ali šta ti ostaje posle toga? Ne možeš da se oporaviš ako se neprekidno identifikuješ sa najgorom stvari koja ti se dogodila u životu. Mi pokušavamo da im pomognemo da uvide da mogu da nađu novu ličnost: da budu slikari, muzičari, draguljari, treneri pasa, muzači koza.

Reklame

Piter: Jedan naš gost je kao tinejdžer bio pogrešno optužen za silovanje i ubistvo. Kada je nakon mnogo godina pušten iz zatvora, žene su ga užasavale. Nije nam to artikulisao – nije imao dovoljno razvijen vokabular da bi nam objasnio kako se oseća – ali mogli smo da vidimo njegov govor tela. Nije gledao žene u oči. S toga smo ga izvodili i upoznavala s ženama, ne kao pogrešno osuđenog, već samo kao našeg prijatelja koji nam je došao u posetu iz Amerike. Dočekivale su ga otvoreno, i on je postepeno naučio da reaguje i da mu ne bude neprijatno. Bilo je izuzetno to posmatrati. Vratio se u SAD pun samopouzdanja.

Sani: Ono što mi delom radimo je da delimo magiju, lepotu i ljubav koje smo Piter i ja našli zajedno. Imamo potpuno drugačiju prošlost, ali ipak, na nivou na kome je to zaista bitno, veoma smo slični. A ja mislim da je to razlog zašto naša veza toliko dugo traje. Radi se o dubokim stvarima – važnim stvarima.

Još na VICE.com:

Druženje sa zatvorenikom milionerom tokom njegovog vikend dopusta iz zatvora

Osuđeni lopovi otkrivaju šta im je sve ukradeno u zatvoru

Zatvor mi ubija zatvorsku romansu