književnost

Kako izgleda kada student medicine iz Zaječara piše knjige koje su i poezija i proza

“Nikada nisam promišljao pesme - nikako mi se ne poklapaju događaji i emocije sa onim što pišem; možda upravo pišem nešto suprotno, pa mi je to neki izlaz.“
Nemanja Stanojević i “Petrihor“
Fotografija ljubaznošću sagovornika

Nemanja Stanojević, dvadesettrogodišnjak poreklom iz Zaječara, pored toga što je student pete godine Medicinskog fakulteta Univerziteta u Beogradu i saradnik na seminaru Biomedicina u Istraživačkoj stanici Petnica, autor je dve knjige koje njegov urednik iz izdavačke kuće Nova Poetika opisuje kao “bogato fantazmagorične knjige prepune jezičke i stilske inovativnosti, po meri čitaoca kome su dosadili klišei, koji odbija da se priklanja trivijalnosti i koji voli da istražuje.“

Reklame

Teme koje se provlače kroz ovu specifičnu mešavinu poezije i proze oslikavaju kako današnje stanje u društvu koje je naša generacija zatekla dok odrasta nakon svih ratova, ali i opisuje borbu koju ista ta generacija mora voditi kako bi mogla da bude nešto slobodnija od prethodne - Nemanja ovu sliku u svojim knjigama opisuje prozračno, gotovo bez muke, ali i bez dlake na jeziku, a sve je stilski upakovano u priče i pesme koje se, baš kao što je Nemanja i želeo, čitaju u jednom dahu.

Nakon knjige “Mijazme“, koja je objavljena prošle godine, ovih dana iz štamparije je stigao i “Petrihor“, uzbudljiva priča ispričana iz ugla tri potpuno različita lika koje je u jednom danu sudbina (ili nešto drugo) spojila kako bi saznali nešto o sebi kroz interakciju sa drugima, baš kao što to i u životu biva.

Nemanja će promociju knjige “Petrihor“ održati u petak, 15. novembra u, kako Nemanja kaže, intimnoj atmosferi beogradskog Beti Forda, a ja sam se, nakon što sam pročitala obe knjige, našla sa njim kod naše zajedničke prijateljice Zorice, kako bismo popričali o njegovom radu i o tome kako on doživljava svoje knjige, ali i kako doživljava načine na koje drugi doživljavaju njegova dela.

VICE: Pričaj mi o tome kako je knjiga “Petrihor“ nastala.

Nemanja Stanojević: “Petrihor“ sam napisao jako brzo. Planirao sam da je pišem godinu dana, a počeo sam u januaru ove godine, na raspustu. Ceo prvi deo napisao sam za jedno veče, i onda sam samo batalio, i to je tako stajalo. U maju smo opet imali onaj raspust, ja sam nešto bio krš, nije mi se učilo, mrzeo sam fakultet… Seo sam i završio ceo roman za dve večeri. To je bilo to - poslao sam rukopis u izdavačku kuću i čekao.

Reklame

Kome daješ knjige na čitanje pre nego što daš zeleno svetlo da je to finalna verzija? Koliko su ti važne kritike, s obzirom na to da si mlad autor?

Knjigu sam prvo dao Milici Joksimović, koja će pričati u petak na promociji, da uradi lekturu, tako da je ona je bila jedina koja je čitala gotovo delo pre štampe - kada sam je pitao kako joj se dopalo, ona je rekla samo, “Super je.“ Nikako nisam bio zadovoljan takvom kritikom, zbog čega sam između ostalog i dao knjigu tebi i još nekim ljudima, kada su reakcije bile da je knjiga baš dobra. Takođe, sinoć mi je moja profesorka srpskog iz srednje škole, koja je moj veliki prijatelj i kojoj stvarno verujem, poslala detaljne kritike, što mi mnogo znači.

Građa obe knjige je vrlo interesantna, kod mene je izazivala nekakav deža-vu osećaj koji tvom stilu daje poseban ton. U “Petrihoru“ je radnja ispričana iz tri ugla, iz perspektive tri potpuno različita lika. Kako si ustanovio građu obe knjige?

Prethodna knjiga, Mijazme, nema nikakvu građu - takoreći ima, ali neki moj pokušaj građe - nisam se pridržavao nikakvih pravila, zato se i može reći da je u pitanju neka moderna građa. Posebno drag komentar dao mi je jedan pesnik iz Zaječara, Stevan Jovanović, koji je rekao da “Mijazme“ nije ni poezija ni proza, već spev. U “Petrihoru“ sam se, sa druge strane, poigrao sa konstrukcijom dela tako što sam želeo da mi Rajna bude najmanje definisana kao karakter, zato što ima najveći problem, Svetlana da bude možda najviše definisana jer je njen problem minoran, a da Andrej bude negde u sredini.

Reklame

Vidiš, lično nisam primetila da je neki od ova tri lika nedovoljno definisan, mada, svako doživljava drugačije, zar ne?

Istina, i ja sam potpuno drugačije to doživeo. Zbog toga volim da čujem kritike, da bih video kako drugi gledaju na delo koje sam ja zamislio potpuno drugačije. I za “Mijazme“ su me ljudi pitali razne stvari o kojima ja uopšte nisam mislio: “Ti si tu reč upotrebio namerno,“ dešavalo se da prokomentarišu - ne, ja to nisam namerno, prosto mi je došlo da tako bude, ali mi je drago što se vama uklopilo kao da je tako.

Naravno, oduvek su nas u školama učili da analiziramo dela, umesto da ih doživljavamo.

Meni je to uvek smetalo, jer nas u srednjoj i osnovnoj školi uče da analiziramo kroz život tog nekog pisca, pesnika… Na primer, ova jadna Desanka Maksimović nije imala muža i volela je Crnjanskog, zbog koga su joj pesme tako njanjave - što uopšte ne mora da znači…

Možda njoj nisu bile "njanjave"?

Bukvalno. Prvi put kad sam se susreo sa time bilo je prilikom igranja moje predstave “Oprosti mi, dragi Goe“ u Zaječaru, koja je deo knjige “Mijazme“. Ljudi su je gledali i bili u fazonu, “Jao, ti mora da si svašta preživeo i da imaš jako loš odnos sa ocem,“ na šta sam ja bio u fazonu, “Ne, kao, imam super odnos sa ocem, imao sam srećno detinjstvo, samo sam to tako napisao.“ I onda su bili u fazonu, da li je to autobiografska priča?

Da li imaš pedeset dva poremećaja ličnosti? Evo, možemo li to da otkrijemo?

Reklame

Ne, ne, hahaha, mislim da nemam, mada, nisam išao na dijagnostiku. Onda, pitali su me da li sam gej, pošto je glavni lik proznog dela “Mijazmi“ gej… Šta god, da li je bitno? I tako je nastala ova priča o poeziji u “Petrihoru“ - “ja ću govoriti još glasnije sve ono zato što je tebi lakše da misliš da sam ja nešto, a ne da misliš šta u tebi izaziva ono što ja kažem.“ Eto, to mislim.

Svako će moje knjige doživeti na svoj način i treba tako da ih doživi. Taj način verovatno nije isti kao moj, ali treba tako da ih doživi.

To je valjda poenta umetničkog dela. Moram priznati da sam oduvek smatrala da je jako hrabro dati svoje delo drugima na tumačenje.

Jeste. Ja to tako nisam doživljavao. Sve pesme u Mijazmama sam pisao od moje prve godine srednje škole, znači, od kad sam imao 15 godina, pa sve do dolaska na fakultet. Nakon toga dve godine nisam napisao nijednu pesmu - nakon dve godine, “Mijazme“ je objavljena. Meni je to bilo tako lično, sve te pesme su bile moje, a onda sam nekako iz besa nakupio to u knjigu, poslao izdavačima, knjiga je bila objavljena, ljudi su je čitali, i tek sam onda shvatio da su svi ti ljudi čitali te moje pesme, i da su im se dopale. Nisam to očekivao, nisam se nadao.

Ipak, “Petrihor“ je više fikcija, smislio sam neke likove, radnja se ne zasniva nužno na mom životu. Ali da - umetnost je sve ono što ti izaziva neki osećaj, kakav god on bio, dobar ili loš. Zoko, šta si ti mislila o Mijazmama?

Reklame

Zorica: Generalno, to je knjiga kakvu nikada do sada nisam pročitala. I iako do sada nisam toliko bila okrenuta poeziji, znaš, ona pesma koju ja jako volim, uvek zaboravim kako joj je ime…

Nemanja: Psihogeno lutanje?

Zorica: Da, da! Podseća me na to neko kruženje, sve okolo-naokolo, kroz neki lavirint - verovatno je nevezano za ono što si verovatno ti mislio ili osećao kad je pesma nastajala, ja sam je potpuno drugačije doživela i prilagodila sebi, i tako mi je cela knjiga…

Nemanja: Kao da je tvoja?

Zorica: Da, kao da je moja. Prisvojila sam Mijazme sebi, sori Neco hahaha.

I ja sam malo.

Nemanja: To je tako slatko, hahaha.

Ispričaj mi ponešto o procesu nastanka ovih knjiga. Kako pišeš i kako znaš kada si napisao sve što si želeo?

Moje pisanje ide automatski. Ono što napišem prvi put to ostaje 99% u finalnoj verziji, jedino mogu da dodam stvari. Često pišem, pa stvari samo pomeram po rukopisu kako bi zauzele pravo mesto. Zato i ne znam kad je kraj - dok pišem, kao da gledam neku seriju, i ono što se meni svidi nastavljam, a kada me nešto smori, onda pišem malo o nečemu drugom.

Ipak, rekla bih i da si ovladao i prekidanjem radnje zarad postizanja određenog dramaturškog efekta.

Istina, to jeste, ima par takvih momenata. Želeo sam da mi se knjiga čita u jednom dahu, da bude atmosferična, sa svim onim pesmama… Želim da neko nekad skonta i da pušta pesme koje se javljaju u knjizi, mislim da će ta osoba doživeti full atmosferu knjige.

Reklame

Da li se raduješ promociji? Imaš li tremu?

Imao sam strah od tih promocija i javnog čitanja mojih stvari. Sećam se, u srednjoj školi sam čitao neku svoju novelu u Omladinskom centru, i ruke su mi se toliko tresle da sam bio u fazonu, ne, ja ne mogu više ovo da radim. Bilo mi je teško i na zaječarskoj, i na beogradskoj, a onda sam pre par dana išao da čitam, gostovao sam kao pesnik na nekoj promociji, čitao sam deo i bio u fazoun, vau, sad me boli kurac!

Predivno, porastao si. A imaš li ti svoju svoju omiljenu pesmu?

Imam, ovu koju sam napisao prvu, i koja je prva pesma koja je izašla iz mene, a volim je samo zbog vremena i mesta gde sam bio kad je nastala. Napisao sam je u autobusu kada sam išao na prvi zimski seminar u Petnici… to je ona, “Pokaži mi put ljubičasta ženo“. Lepa mi je zato što, sve što se desilo od tada, bilo je super, tako da mi je pokazala put hahaha.

Druga mi je ova “Abominacija“, zato što je jako…. Uf… Ima taj neki vajb, volim da je čitam.

Je li i ona nastala odjednom?

Da, sve pesme su nastajale odjednom i u nekim čudnim trenucima. Samo nešto flipne.

Noću ili danju?

I noću i danju. Na primer, ova “Abominacija“ nastala je usred vrućeg sunčanog letnjeg dana u laboratoriji za hemiju u Petnici. Iz zagušljivosti i ničega nastala je ova napaljena pesma hahaha. Tako da, nikako mi se ne poklapaju događaji i emocije sa onim što pišem; možda upravo pišem nešto suprotno, pa mi je to neki izlaz. Nikada nisam promišljao pesme - ja ih napišem, a one tako budu i ljudima se svide ili ne, a ja ih tek kasnije promislim.

A jesi li ti takav?

Pa, mislim da nisam. Mislim da za sve ostalo ja prvo baš promišljam, pa tek onda radim. Bar mi je tako bilo do sada, možda ima par izuzetaka.

Mislim da, koliko ja pratim i čitam, mislim da ne postoji nešto ovako i da se to možda neće svideti svakome, ali želim da ljudi budu hrabri i da probaju ovo, mislim da se neće sjebati. Mislim da će svako imati nešto da kaže nakon što pročita moje knjige.