FYI.

This story is over 5 years old.

Filmovi

’Mračni vitez’ mi je pomogao da shvatim da se plašim ljudi

Ep o superheroju Kristofera Nolana je tačno prikazao kako društvo postupa prema anksioznosti, a ja to znam iz ličnog iskustva
Sve fotografije su vlasništvo Warner Bros. Pictures.

Hajde da pričamo o tome šta znači osećati strah.

Po definiciji, kaže se da je u pitanju intenzivan i neugodan osećaj koji čovek doživljava kada vidi ili očekuje opasnost – stanje pretnje izazvano u mozgu koje utiče na organske i metaboličke funkcije – želiš da se sakriješ, pobegneš, ili se ukočiš. Prestao sam da brojim koliko puta sam pokušao da pobegnem, ali drugi razred srednje škole obeležio je moj najštetniji beg – napustio sam školu. Nisam više mogao da podnesem nervozne nalete adrenalina koji su dolazili i odlazili zbog profesora, ostalih učenika i drugih ljudi. U 23. godini sam odlučio da se ukočim, provodivši više meseci u dobrovoljnoj izolaciji – pisao sam i ranije o ovome. I dok zapisujem ove reči, želim da se sakrijem, kao i mnogo puta ranije, kada sam tražio skrovište preko pop kulture ili boce.

Reklame

Ni kada biste me pritisli, ne bih mogao da vam kažem odakle potiče moj strah od ljudi. Čitao sam da je to pitanje hemijske ravnoteže u mozgu, ili nekog nerešenog incidenta. Šta god. Ja samo znam da sam u ovom trenutku u takvom stanju. To je nešto što dolazi i prolazi. Kao rezultat toga, dobar deo svog života provodim tražeći svoje delove koji nedostaju gledajući filmove – muškost, komunikaciju, veze, ali ipak, film retko tačno ubada složene protivrečnosti između mog straha i moje profesije – moje anksioznosti i mog prelaska na bavljenje novinarstvom. Zbog toga znam da cenim Mračnog viteza mnogo šire od polazišta kinematografije i režije, deset godina nakon premijere, jer iskreno, sasvim precizno govori o tome kako sam se ja nosio sa svim tim.

Sam zaplet – u slučaju da se ne ložite na sve te herojske stvari iz bajki – je nastavak originalne osvetničke priče Kristofera Nolana, Betmen počinje. Tema straha je igrala ključnu ulogu u originalu, u kome se ova reč specifično koristila kao baza za sazrevanje junaka. Nastavak, koga često nazivaju najboljim filmom o superherojima ikada napravljenim – zadržao se na ideji straha, i preko kontrasta je doveo do ekstrema. Na jednoj strani je taj tip, Brus Vejn, koji je kao dete izgubio roditelje i razvio strah od gubitka (i slepih miševa), i obukao je kostim slepog miša da bi se izborio s njim. Kao rezultat njegove profesije borbe protiv kriminala, njegov strah ga je vodio, jednako kao što je bio i sredstvo da obavlja svoj posao. Njegova misija u Mračnom vitezu uključuje i tvrdoglavo odbijanje da ubija dok to čini – što je nepokolebljiva odluka.

Reklame

Na drugom kraju se nalazi jin njegovom jangu, Džoker, koga igra Hiz Ledžer, protivnik kod koga nema mesta za veru u sisteme. Nikada nismo čuli poreklo priče, kroz šta god da je on prošao, okružen je manijom svega toga. Ispod razmazane šminke ima ožiljke koji pričaju svoju stranu priče, u zavisnosti od trenutka. I njegovo kikotanje jedva se pretvara u pun smeh, odajući duboke rane koje ostaju misterija.

Ovi tematski i emocionalni porivi nisu trikovi za razvoj likova, oni su utkani u tkivo Mračnog viteza – način na koji pričaju, njihov vizuelni govor, i njihovi postupci koji nikada ne otkrivaju ono što su postali.

Kao i Nolanovom Brusu Vejnu, i meni su moji strahovi sredstvo. Novinarstvo je kostim koji oblačim da bih napravio otklon od autodestruktivne manije koja sledi kada se prepustim sranjima. Uz svaki dan kada se javim na telefon, intervjuišem nekoga ili govorim u prostoriji u kojoj se nalazi više od petoro ljudi, dolazi parališuće niz pitanja šta ako: Šta ako kažem pogrešnu stvar? Šta ako kažem nešto glupo? Šta ako ne uspem? Sva ta pitanja uz praksu postaju sve nerazgovetnija, ali me drže nogama prikovanim za zemlju.

Tokom dva sata i 33 minuta ove kriminalističke drame, Vejnova odluka da ide na posao, suoči se sa gubitkom i to čini ponovo, je jedini sistem koji deluje slično mom sopstvenom – nepokvarljiv je, i vođen traumom, toliko različit od podmitljivog Gotam Sitija. U sceni posle sat vremena i dvadeset sedam minuta trajanja filma, oblizujući se dok sedi za stolom za ispitivanje, Džoker nam pokazuje kako izgleda alternativa, bez svog onog sranja o reformisanju.

Reklame

„Ja znam istinu, nema povratka nazad“, kaže on. „Zauvek si promenio stvari“. Betmen reaguje tako što ga pita zašto ga želi mrtvog, a Džoker se ponovo kikoće, „Ne želim da te ubijem; ti me dopunjuješ“.

To je scena u filmu kojoj se vraćam najčešće, zbog vizuelne dihotomije između nekoga koje podlegao svojim unutarnjim sranjima, i onog drugog, koji je izabrao da ih iskoristi za svoje poboljšanje (barem u poređenju). Džoker je model beznadežnosti koja mutira u nihilizam. Mračna strana naših boljih polovina. On stoji suprotstavljen samopoboljšanju, zato što ono vređa kvalitete koji omogućavaju njegov jednostavniji pogled na svet (kada odustanemo). Postati bolji je laž. Živeti sa svojim mrakom i iskoristiti ga za dobro je laž. Svet, suočen sa poteškoćama, će uvek završiti u haosu.

Ekstremna anksioznost kojom se ne bavimo stvara takav osećaj. Svi nivoi nade deluju tako sićušno, pa se izoluješ od pomoći koja ti je potrebna. Tvoj um, tvoje telo i tvoje misli više nisu dovoljno dobri. Zato se sakriješ od buke, dok ti se depresija ne podvuče pod kožu i pridruži žurci. Kao u slučaju državnog tužioca iz Mračnog viteza Harvija Denta (Aron Ekart) – bivšeg spasioca Gotama – postaneš podložan tragediji da se prepustiš toj stvari koju ne možeš sasvim da promeniš, u potpunosti prepuštajući svoju sudbinu slučaju. To postaje deo onoga što jesi, kao ožiljak koji ne bledi i koji postaje sve što jesi.

Jednostavno rečeno, ključna za svaku mitologiju o Betmenu je predstava o izboru, i putevima koji nas dovode do onoga što nas čini boljima, a na neki način i lošijima. Ono što ovaj film i dalje radi na predivan način, deset godina kasnije, je to što me podseti na najveće ekstreme, na to kako ti izbori mogu da izgledaju, uprkos onome što ne može da bude izmenjeno. Možda neću uspeti da izmenim svoja osećanja oko strahova, ali možda ću, kao moj čovek Brus, i ja uspeti da se izborim za to da me oni oblikuju, umesto da upravljaju mnome.