FYI.

This story is over 5 years old.

Život iznutra

Nestvaran užas koji sam iskusio kada su me sa 16 godina zaključali u samici

Osećao sam se kao da sam za 20 dana koliko sam proveo tamo ostario 10 godina.
Illustration by Dane Patterson

Ovaj članak je objavljen u saradnji Marshall Project-om.

Imao sam 16 godina kada sam bio prvi put uhapšen i odveden u pritvorni centar okruga Onondaga, u Sirakuzi, Njujork, da sačekam svoje suđenje po optužnici za provalu. Mnogi od ljudi sa kojima sam tamo bio zatočen su bili klinci sa kojima sam išao u školu. Razgovarao sam sa nekima od njih, ali uglavnom sam se trudio da nikome ne budem na putu.

Reklame

Bio sam u zatvoru svega par nedelja kada sam se sukobio sa jednim drugim zatvorenikom, i obojicu su nas odveli u JPS – jedinicu za poseban smeštaj, takođe poznatu i kao samica.

Kada sam stigao tamo, čuvari su me naterali da legnem na zemlju. Sloj po sloj, skinuli su mi odeću da bi me pretresli. Nakon što su proverili moje telesne šupljine, rekli su mi da se obučem.

Moja ćelija je bila štrokavo prljava, a ostali zatvorenici su se drali na mene. Ali ja nisam ni razmišljao o tim tipovima – samo sam razgledao unaokolo. Tu je bio metalni lavabo koji je bio spojen sa metalnom WC šoljom, ogledalo od uglačanog metala na zidu, metalni krevet sa tankim plastičnim dušekom i ćebetom, i metalni sto, bez stolice. To je bilo sve. I nisam imao nikakvu predstavu koliko vremena ću provesti tu; morao sam da sačekam zasedanje disciplinske komisije.

Kada sam se pogledao u „ogledalo“, video sam da mi je oko krvavo od tuče. S toga sam povikao čuvaru da zove doktora; nisam hteo da se inficira. Tek nakon što su me zakrpili, i kada sam samo seo tamo, sam, počeo sam da razmišljam: nikada neću otići iz ove ćelije – nikada – osim na tuširanje, ili kada mi dođe poseta. Neprekidno sam zamišljao sebe tamo do kraja života. Osećao sam se kao životinja u kavezu.

Prvog dana u JPS-u, telo me je bolelo od tuče, pa sam se trudio da jednostavno prespavam dan, ali nisam mogao. Ljudi u ćelijama sa obe strane su vikali i udarali u zidove. Na kraju sam uspeo da zaspim, samo da bi me probudio čuvar koji je otključao vrata i gurnuo poslužavnik sa hranom ka meni. Zvuk koji se začuo je bio gromoglasan – verovatno najgori zvuk koji sam u životu čuo. Posle toga sam samo sedeo tamo, i razgledao. Imao sam jedan prozor i mogao sam da vidim gde se nalaze ostale zatvorske zgrade.

Reklame

Sedeći u JPS-u, nemaš ništa drugo da radiš, osim da razmišljaš. Razmišljaš o svemu u svom životu – a to nisu preterano prijatne misli. Ja sam razmišljao samo o negativnim stvarima: mom slučaju koji je u toku, mojim nevoljama kod kuće, i o mojoj porodici.

Okružen si sa četiri zida i prigušenom svetlošću, bez cimera, bez pristupa prodavnici, bez fotografija svoje porodice. I tako je dan za danom. Ne prođe mnogo vremena pre nego što tvoje emocije dosegnu granice za koje nisi ni znao da postoje. To je bilo dovoljno da me dotera do granice da izgubim volju za životom – ali uvek sam imao dovoljno hrabrosti da ne poželim da okončam svoj život.

Pre nego što samo otišao u JPS, moj život možda nije bio savršen, ali bio sam vedar, uzbuđen mladi čovek. Kada sam otišao u zatvor, znao sam da sam napravio neke greške, ali sam se trudio da mi bude lepo. Ali u JPS-u sam osećao nepodnošljivu bol, i to me je promenilo; osećao sam se kao da sam za 20 dana provedenih tamo ostario 10 godina.

Jednom kada su me pustili iz JPS-a, bilo mi je teško da se prilagodim i komuniciram s ljudima, zato što sam se toliko navikao da budem sam. Imaš osećaj kao da niko nije tu za tebe. Jedina osoba koja je tu za tebe si ti sam.

Dok sam čekao suđenje, još sam dvaput boravio u samici. Jedanput greškom – dva tipa su se fizički obračunavala, a čuvar je pretpostavio da sam ja bio umešan. Apelovao sam na svakoga ko je želeo da me sasluša. Poručnik je otišao da pogleda snimak sa kamera, i pustili su me. Ali ipak sam bio na ivici nervnog sloma zbog spoznaje da mogu da završim u samici zbog nečega što nisam uradio.

Reklame

Do mog poslednjeg boravka u samici je došlo kada je par tipova pokušalo da se tuče sa mnom i mojim ortacima. Samo smo se branili, ali smo svejedno završili u JPS-u. Bio sam depresivan svaki put kada sam bio u samici, ali posle prvog puta, barem sam znao šta da očekujem.

Izvan samice, išao sam u školu, u crkvu, i pohađao druge programe tokom nedelje. Ali kada bih bio poslat u JPS, svaki put bi mi na disciplinskoj komisiji rekli da mi nije dozvoljeno da pohađam programe dok tamo boravim. Umesto toga, profesor bi dolazio kod mene u ćeliju dvaput nedeljno, sa kovertom punim zadataka, novinskih članaka, ukrštenica i enigmatike.

Ne bi ga čak ni odnosio kada bi sledeći put došao sa novim paketom. Ja bih mu ga ponudio, ali on bi rekao, „O ne, zadrži to. To je za tebe“.

„Pa što ste ga doneli“, rekao bih mu. „Kada su u pitanju neke od ovih stvari, potrebna mi je pomoć, a druge ni ne razumem. Vi niste ovde da me podučavate, samo mi date to i odete“. Nisu me ocenjivali, niti bilo šta slično; u JPS-u me nikada ničemu nisu naučili ili školovali..

Zbog toga sam se osećao još gore povodom svoje situacije. Razmišljao sam u sebi, Evo me ovde, suočen sa optužbama za koje niko nije dokazao da sam kriv, a vi prema meni postupate kao prema životinji.

Jedanaest meseci koje sam proveo u sudskom pritvoru su me promenili, na bolje, ili na gore. U većem sam skladu sa samim sobom, zato što u samici upoznaš sebe, shvatiš kakav si zaista. U isti mah, dođeš u dodir sa svakim dubokim, mračnim osećanjem koje imaš, sa čime je teško nositi se kada si još dete.

Sada sam mentor mlađim klincima, i ohrabrujem ih da se okanu života na ulici, jer ono što sam ja preživeo ne bih poželeo ni najgorem neprijatelju.

Džordan je zatražio da ga nazovem po njegovom srednjem imenu, zato što mu je sud dodelio status mladog prestupnika i zapečatio njegov dosije. 2016. godine je prihvatio nagodbu i proveo 15 meseci u zatvoru, nakon što je otišao iz sudskog pritvora okruga Onondaga. Bio je glavni tužitelj u zajedničkoj tužbi protiv okruga koju su podneli Samostalni sindikat grada Njujorka i Pravna služba centralnog Njujorka, zbog neuspeha u zaštiti maloletnika od nevolja i u pružanju adekvatnog obrazovanja. Sud se nagodio 2017, pristavši da ograniči odlazak u samicu tinejdžerima. Više o ovom pitanju pročitajte ovde.