Evropski izbori

Prošli su izbori za Evropski parlament, ali šta to znači za nas?

Pitanje Evropskih izbora nije samo parlamentarno pitanje, već i šire pitanje identiteta danas.
47496362752_a5f4fa2e64_o

Krajem maja ponovo su održani izbori za Evropski parlament. Građani širom EU su glasali različitim danima, a po pretežno proporcionalnom sistemu. Cenzus za ulazak u Evropski parlament je bio 5%. Glasalo se za kandidate koje su odabrale nacionalne partije koje pripadaju evropskim političkim grupacijama. Odsustvo autentičnog panevropskog partijskog sistema snažno utiče na rezultat i takmičenje partija tako u suštini ostaje nacionalno. I tu nastaje samo prvi u nizu problema. Bez obzira na nekoliko pokušaja u poslednjoj deceniji, političkim partijama se ne dozvoljava da predstave transnacionalne liste kandidata. Za mnoge zemlje članice ovi izbori bili su do sada bili prilično nebitni, toliko da je na izborima u Slovačkoj bila najmanja izlaznost otkako postoje Evropski izbori, a to je 13%. Poražavajuće. Neke druge zemlje, poput Belgije, doduše, imaju zakonski obavezan izlazak, pa je kod njih sasvim drugačija slika gde je 90% populacije izašlo na izbore.

Reklame

Ove godine je, prema rezultatima, izlaznost bila najveća u poslednjih dvadeset godina od čak 51% i jedna od najvećih izlaznosti od 1979. godine, rekao je Portparol Evropskog parlamenta Žom Duš Žilo. Za poslanike u Evropskom parlamentu glasalo se u Hrvatskoj, Nemačkoj, Francuskoj, Austriji, Poljskoj, Švedskoj, Finskoj, Danskoj, Bugarskoj, Rumuniji, Italiji, Sloveniji, Grčkoj, na Malti, u Belgiji, Luksemburgu, Španiji, Portugalu, Estoniji, Litvaniji i u Mađarskoj. Pravo glasanja imalo je oko 427 miliona građana Evropske unije.

U nekim slučajevima bilo je dosta iznenađenja, među nekim tradicionalno vladajućim partijama razočaravajuće pobede, jer je očigledno da im se uticaj vremenom smanjuje, ali najveći utisak ostaje isti — desni populizam je i dalje veoma jak. Tradicionalne političke partije su ostvarile nešto slabije rezultate, a čvrsto proevropske partije će imati većinu, 493 od 751 mandata u parlamentu.

U Grčkoj je vladajuća Siriza doživela (očekivani) poraz osvojivši 23,9% glasova, a pobedu je odnela Nova Demokratija sa 33,3% glasova. U Britaniji je Bregzit lista osvojila čak 39%, dok su u Hrvatskoj HDZ i SDP uzeli po 4 mandata. Samostalna Demokratska Srpska Stranka je učestvovaši na izborima prvi put postavila i Srbe na mapu parlamentarnih izbora u EU. U Italiji je glasove odnela desničarska Liga Nord Matea Salvinija, a u Španiji je jasna pobeda Socijalističke radničke partije (PSOE) premijera Pedra Sančeza sa 28% glasova.

Reklame
1555921813688-33666657448_cd677d0e78_o

Ono što je ove izbore razlikovalo od prvih izbora za parlament iz 1979. godine je što ih mnogi smatraju presudnim za budućnost Evrope, to jest, Evropske Unije. Evroskepticizam je sve veći među mnogim članicama, prvenstveno među onim koje pripadaju bivšim socijalističkim i komunističkim režimima, ali takođe i onima koji su žrtve mera štednje, a pored toga desna populistička politika nam dovodi sve jače desne centre ili čak otvoreno desničarske partije koje u potpunosti podrivaju celokupan sistem. Većina njih jesu ksenofobične, nacionalističke i sa vrlo neskrivenim animozitetom prema imigraciji, islamu ili bilo kakvoj ozbiljnijoj integraciji. Šta to znači za Srbiju? Nama, naizgled, jedna potpuno banalna stvar na prvi pogled zapravo otvara ceo spektar pitanja od kojih je ono najveće - pitanje identiteta. Šta znači biti Evropljanin danas i ko, uopšte, ima prava da sebe naziva tako? Jednom prilikom sam čuo anegdotu koja je ulazak Srbije u Evropsku uniju uporedila sa kućnom žurkom. Naime, u trenutku kada mi budemo ušli u Uniju, žurka će već biti pri samom kraju; svo piće popijeno, sva klopa pojedena i većina gostiju koja je već otišla kućama. Ta analogija, ma koliko bila banalna je, nažalost, vrlo ozbiljna pretnja. Ali, zašto bi to nas bilo briga? Pre nekoliko nedelja sam učestvovao u jednom projektu koji nosi naziv „Culture for Solidarity“, u organizaciji Europian Culture Foundation koji je za cilj imao upravo da okupi novinare, umetnike i radnike u kulturi da u radnim grupama nekoliko dana polemišu upravo na ove teme. S jedne strane za mene je to bilo besplatno putovanje u Španiju i prilika da upoznam neke nove ljude, ali s druge strane i jedno bolno iskustvo koje je, zapravo, otvorilo spektar tema o kojima nisam previše razmišljao do tada. U organizaciji naših prijatelja iz organizacije ZEMOS98 oformljene su radne grupe sa idejom da razgovaramo o ovom rastućem evropskom problemu. Odakle početi sa njime? Spektar je tako širok. Od naizgled potpuno banalnog života u romingu za stanovnike Srbije koji se ispostavlja veoma velikim, jer se sve veći broj informacija oslanja na digitalne servise koji nama, van granica naše zemlje, prosto, nisu dostupni, a cene su paprene, pa sve do toga da me na presedanju u Cirihu na pasoškoj kontorli pitaju: „Koliko planiram da ostanem u Evropi.“ To jedno duboko osećanje građana drugog reda stvara sve veći jaz u identitetu nacija koje bi trebalo da budu pod istim krovom koji nazivamo Evropom. S jedne strane je izlazak Velike Britanije iz EU, s druge su zemlje pod merama štednje, na trećoj strani imamo i dalje snažne postkolonijalne relacije, kao i ekonomsku periferiju grupe zemalja među kojima smo i mi. Uglavnom jeftina radna snaga i vrlo loša početna pozicija za život u bilo kojoj od razvijenijih zapadnoevropskih zemlja. A danas je sve to, više nego ikada do sada, omotano u oblandu snažnih desnih populistilkih ideologija koje nas dele sve više.

Reklame
1555921853172-33672105848_ef43976500_o
1555921885290-33672138708_a3c0af79c2_o

Ali kako pitanje Evrope učiniti važnim? Šta znači biti Evropljanin? Pitanje identiteta je duboko kompleksno i vrlo teško rešivo. Ne možemo da izvadimo krv iz vene i odredimo nacionalnost ili bilo kakvu drugu vrstu pripadnosti na osnovu toga. Dakle, u pitanju je jedna artificijelna stvar, ali opet tako duboko i suštinski važna za život pojedinca, grupa, pa i celih nacija. U sam identitet se upliću i različite iracionalne kategorije, tako da u identitetu jednog čoveka vrlo često jesu i brojni oprečni, naizgled nepomirljivi stavovi, viđenje sebe i sveta oko sebe. Kroz digitalizaciju, tehnološki napredak došli smo i do nadnacionalnih tačaka identiteta kroz fenomene koji se novim kulturnim matricama šire preko interneta, tako da osećanje pripadnosti kroz kulturne tačke idetiteta mogu da se dese iako se te osobe međusobno nikada nisu ni srele, a možda i neće. To dovodi do kulturne aproprijacije koja u sve većoj meri, opet, naglašava koliko su te iracionalne vrednosti velike. U poplarnoj kulturi, na primer, videćete mlade koji su u potpunosti asimilovali hip hop kulturu, njene manire i vrednosti, ali s druge strane mrze američki imperijalizam, kapitalizam i islam koji je neodvojivi deo hip hop zajednice u SAD. Kako su takve stvari moguće?

1555921919117-33672109628_7ee9c8db5f_o

Da bih naglasio važnost identiteta, samim time i identifikovanja, navešću primer tragičnog slučaja terorističkog napada u Francuskoj nakon kojeg su u znak solidarnosti na društvenim mrežama ljudi širom Evrope i sveta (uglavnom zemljallja judeohrišćanskog nasleđa), promenili svoje fotografije u zastavu Francuske. Svega nekoliko dana kasnije desio se Boko Haram u Nigeriji, ali je ova reakcija u potpunosti izostala. Pitanje je zašto? Odgovor je da je neophodna identifikacija da bi postojala empatija. Nešto što doživljavamo kao daleko i strano je nešto sa čime se veoma teško identifikujemo, a onda izostaje i saosećanje. U samoj Evropi ovo vidimo na skoro svim nivoima pojedinačnih nacija. Veliko je pitanje kako premostiti tu tačku identiteta i u praksi nam je to savršeno jasno. I dalje je to ključno i najveće pitanje parlamentarnih izbora u Evropskoj uniji i šta, zapravo, oni znače za nas, Evropu i na kraju krajeva, šta je uopšte Evropa danas? Kao potencijalno rešenje se, zapravo, nameće adresiranje pitanje identiteta, ali ne kao interkulturalnost, već kao transkulturalnosti, jer ne treba kroz interkulturalnost da potvrđujemo postojeće identitete i da ih onda upoređujemo, već kroz transkulturalnost da prihvatimo činjenicu da se identiteti formiraju kao inracionalne kategorije koje izlaze van granica kulturne politike jedne zemlje. A da onda, nekako, dijalog počnemo tim prvim korakom.