Vaše pravo da ne znate ništa
Marko Metlaš /MN Press

FYI.

This story is over 5 years old.

Sport

Vaše pravo da ne znate ništa

Već dugi niz godina unazad, srpski ljubitelj fudbala bukvalno je talac RTS-a

Znate već kako funkcioniše sa srpskom reprezentacijom u fudbalu. Prvo počnu kvalifikacioni ciklus pred tri 'iljade duša na stadionu, onda povežu par dobrih rezultata, onda se namesti utakmica koja može i treba mnogo toga da odluči, ljudi se nadraže, dođu na stadion, i "orlovi", šta bi drugo, ispale ćorak. Oproban je to scenario koji gledamo barem jednom u svakim kvalifikacijama, s time što nekad na kraju i bude srećnog kraja, a nekad i ne.

Reklame

Pre nekoliko dana, prisustvovali smo poslednjoj inkarnaciji ove zgode, kada je Srbija na "Marakani" dočekala Vels. Iako su gosti iz Velike Britanije došli izuzetno oslabljeni, jer im je najbolji igrač i ikona nacionalne selekcije Garet Bejl bio sprečen da nastupi, naši nisu uspeli da iskoriste veliku priliku da se odvoje na čelu tabele i uz izvesnu dozu mira sačekaju konačni rasplet u grupi. Posle prilično mlakog prvog poluvremena, u kojem je Vels stigao da povede penal-golom Arona Remzija (još čekamo neku celebrity čitulju), "orlovi" su zaigrali nešto bolje u drugih četrdeset i pet minuta i stigli do remija golom Aleksandra Mitrovića.

Gledajući sa strane, moglo bi se reći da je "rezultat real", kako je to svojevremeno govorio Baka Slišković. Svakome je pripalo po poluvreme, i podela bodova nekako zvuči kao pravedan ishod. I moglo bi vam se oprostiti ako ste to pomislili, ali ekspertski tim našeg javnog servisa imao je kompletno drugačije viđenje stvari.

Već dugi niz godina unazad, srpski ljubitelj fudbala bukvalno je talac RTS-a, koji javnost indoktrinira svojim blago arhaičnim pogledom na svet. Pogotovo se to da osetiti kada je na travnatom terenu naša reprezentacija, koja uprkos činjenici da još od 2000. nije prošla grupnu fazu nekakvog bitnog takmičenja (na stranu što je od te iste 2000. učestvovala na samo još dva od mogućih osam velikih turnira) uživa izvesnu reputaciju na javnom servisu koji se ne libi da što ružičastije prikaže igre naših fudbalera. Lajtmotivi fudbalskih prenosa RTS-a su generalno naricanje za nedostatkom sreće ili nemilim uplivima eksternih faktora, kakvi su sudije, navijači ili još ponešto.

Reklame

U datom momentu, Srbija ima jednu solidnu reprezentaciju. Slavoljub Muslin je oblikovao tim po svojim merilima, koji je borben, kohezivan, ali ne i previše kvalitetan. Nekad smo mi i možda imali pogonske igrače u velikim evropskim klubovima, no danas to izvesno nije slučaj. Svejedno, ta reprezentacija trenutno korektno gura u svojoj kvalifikacionoj grupi, i šanse su više nego dobre da će prekinuti osmogodišnji post nastupa na premijernim svetskim i evropskim fudbalskim smotrama. I to je solidan uspeh. Naravno, utakmica protiv Velsa bila je slaba, ali vremena je dovoljno da se to ispravi. Ono što nije neophodno na tom putu je da se gledaocu vređa inteligencija tokom živih prenosa na državnoj televiziji.

Tačka pucanja u nedelju recimo bio je taj penal za velšku reprezentaciju, koji je došao posle povlačenja Luke Milivojevića za dres Sema Vouksa. Mada se na stadionu to možda i nije dalo videti, više uglova na TV snimku jasno ukazuju da je prvotimac Kristal Palasa nepropisno zaustavio velškog napadača - što je uostalom i sam Milivojević postfacti priznao. Tokom poluvremena, analitičari RTS-a, Dragiša Binić i Predrag Strajnić, osuli su drvlje i kamenje po portugalskom sudiji (za kojeg su nam, nota bene, već skrenuli pažnju da je "nepovoljno" sudio večitima u Evropi - čisto da budemo na vreme upozoreni), govoreći kako oni barem nikada nisu videli da se za "ovo" (ponoviću - jasno povlačenje za dres) svira najstroža kazna.

Reklame

Dok se Binić na sav glas čudio kako je moguće da se ovo u ozbiljnom fudbalu okarakteriše kao penal, Strajnić je isto glasno negodovao kako je incident bio "dosta mek" i da se to generalno "ne svira". Njihov horski jecaj potpuno je zaglušio sudijskog analitičara u studiju koji je u početku rekao da nema sumnje da se radi o penalu, ali je onda doslovno pod pritiskom ove dvojice ublažio stav i rekao "pa, dobro, možda je ipak bilo prestrogo".

Komentar Ace Stojanovića bio je jednako žalopojan u navratima. Stojanović, generalno, ima neko viđenje stvari da Srbiji uvek nedostaje sreće - čak i najkretenskiji pokušaji naših fudbalera dobiju ocenu "dobre ideje" od ovog komentatora, u smislu, da, nije ovo bilo loše zamišljeno ali pas je bio jedva 20m neprecizan. Kada je taj omrznuti Portugalac na kraju i konačno odsvirao kraj, opšta je ocena bila da smo nesrećno remizirali - iako smo u konačnici tek jednom uspeli da šutnemo u okvir gola.

Posebno pikantnu TV završnicu imali smo zahvaljujući jednom nesviranom penalu za Srbiju u drugom poluvremenu, koji je realno postojao i gde možemo govoriti o arbitražnom javašluku. Opet je ovde Binić pre svih držao slovo da smo oštećeni, da smo zaslužili pobedu i da je utakmica bila sasvim u redu, a Strajnić je generalno samo "dolivao" da je sve to živa istina, i onda opet ono magično - nismo imali sreće. U jednom momentu, Binić je čak i izneo hipotezu da penal koji je sviran Velsu "ne bi bio sviran nekim drugima", čime je barem na tren vaskrsnuta stara mantra devedesetih da su svi protiv nas. Srećom, dalji diskurs ipak nije otišao u tom retrogradnom pravcu.

Dezert večeri stigao je preko izjave kapitena Branislava Ivanovića, koji je spremno ponovio teze o "mekom penalu" (sa vidnim izrazom ogorčenosti na licu), ali je onda stigao i da objasni kako igrači nisu navikli na pun stadion kad igraju za Srbiju i da ih je to na neki način…omelo? Kada je četvorocifren broj entuzijasta gledao Srbija-Irska na startu kvalifikacionog ciklusa, Milan "Lane" Jovanović je na tom istom TV kanalu direktno okrivio navijače da em slabom posetom, a onda i drskosti jer nacionalnom timu se ne zviždi, miniraju progres naše reprezentacije. Sada, manje od godinu dana kasnije, imamo slučaj da ne valja ni kad su tribine pune. Dodajmo i ovo na dugi niz zlikovačkih eksternih faktora koji rade protiv naših ljubimaca sa, što bi rekao Radovan III, "namerom da ih ubiju" - himna "Hej Sloveni", plavi dresovi, ime SRJ, pa SCG, pa nedovoljno navijača, pa zviždanje, a sad, bogami, i previše navijača.

Ako je neko u celoj ovoj plejadi idiotizama sačuvao prisebnost, to je novinarka RTS koja je posle utakmice intervjuisala Ivanovića i Aleksandra Mitrovića. Kada je saslušala njihove upakovane lamente, ona je vrlo konkretno i bez okolišanja pitala obojicu kako je i zašto došlo do loše partije u prvom poluvremenu, na šta su obojica dali neke relativno nedefinisane odgovore, iako je koleginica jasno naglasila da su imali i više nego dovoljno vremena da se spreme za zadatak pred njima i da je javnost možda i sa pravom očekivala sva tri boda. Posle gomile paušalnih ocena kako "nismo bili ljubimci boginje fortune večeras", ovaj oštar start đonom došao je kao pravo osveženje.

Kako god okrenemo, meč sa Velsom je arhiviran i "orlove" čekaju još četiri utakmice u jesenjem finišu kvalifikacija. Srbija će još koliko u septembru u dvomeču sa Moldavijom i Irskom imati priliku da napravi krupan iskorak ka Rusiji, dok u oktobru preostaju dueli sa Austrijom i Gruzijom. Svakako, lepa je ovo prilika da naši ponovo zaigraju na nekom turniru od značaja, i to izvesno treba slaviti. Ali, medijska euforija i iskrivljena slika koju se plasira je nešto što može imati dalekosežne posledice. Budimo realni - i sve će, jednom, biti okej. POGLEDAJTE JOŠ: