Banjalučki mitovi i beogradski savetnici

Omiljena fraza novinarske „elite" je ona o brdima koja su se tresla nakon čega se rodio miš. Mislim, kontam ja metaforu i tako to ali ovo se braćo moja i sestre moje toliko izlizalo da više ni brda ne vidim, a gdje tek miša. Izlizalo se što od upotrebe što od stanja na terenu. Ako postoji negdje neka kladionica u kojoj se moguće kladiti na dnevno-politička dešavanja u zemlji koju znamo kao Bosnu i Hercegovinu bookeri su garant toliko oprezni kad je riječ o pripremanjima kvota da bi ih rađe izbjegavali no stavljali na neke liste. Jer sve je moguće ovdje. Sve, a i ništa. Moguće je tako da u jednom gradu jednog dana otvorite, odnosno obnovite džamiju, na čijem otvaranju, sad već bivši turski premijer, održi zapaljiv govor kakav teško da se mogao čuti i u vrijeme otomanskog carstva, a onda samo sedam dana poslije, na tek koju stotinu metara odatle i na drugoj lokaciji na kilometar, dva, kao glavne zvijezde se pojave sin Ratka Mladića, a ono malo dalje, kćerka Radovana Karadžića koji su se proslavili zločinima, pa čak i genocidom nad građanima BiH muslimanske vjeroispovjesti. Sve se može kad se hoće.

A desilo se to sve u Banjaluci ili Banjoj Luci. Kako vam već drago.

Grad je to za koji će vas mnogi odmah upitati ili će vam čak i nametati da je tamo omjer cura i momaka 7:1. Voli raja te mitove, a tko sam ja da im oduzimam pravo da zaista misle da to nije samo mit? Stoga, idemo dalje. Dalje od mitova. Idemo u realnost, koliko god ona suludo zvučala.

Grad je to u kom je od 1992. godine do 1995. srušeno 16 džamija, a posebno je akcent stavljen na onu Ferhat-pašinu, poznatiju kao Ferhadiju. Tog 7. maja 1993. godine dinamitom je srušena džamija koja je sagrađena 1579. godine. Tek tako. Džamija je smještena inače u samom centru grada. Naravno, prethodno je iz džamije iznijeto sve što je iole vrijedilo, a počinilac ili počinioci nikad nisu pronađeni. Činjenica je, međutim, da nisu ni traženi. Isti je to šablon poput onog korištenog u brojnim drugim situacijama, pa i onom koja se nedavno desila u Beogradu kad je u gluho doba nestao jedan omanji kvart uz korištenje inžinjerije i lica pod maskama. Za „dizanje" džamije također je bila potrebna podrška jer kako objasniti činjenicu da je moguće eksploziv unijeti u objekt koji se nalazi u samom centru grada i da je, više, manje, stručno i sravnjena sa zemljom?

Spominjanje Beograda nije slučajno. Ali, idemo redom.

Osam godina poslije postavljen je kamen temeljac za obnovu džamije i tad su „građani" umjesto šutnje, što je bio slučaj prilikom „dizanja" džamije, stupili u akciju i to ne da bi zaštitili one koji su pokušali obnoviti džamiju. Naprotiv. Ta građanska akcija prouzrokovala je i stradanje Murata Badića iz Cazina koji je podlegao povredama nakon kamenovanja.

Ti građani isti su, ili barem slični onima koji su i u Beogradu spalili Bajrakli-džamiju, pa čak i ako se može navesti poneki optuženi za ta djela, ali ne i osuđeni, identitet odgovornih je i dalje tajna. Identičan je, dakle, i epilog.

I 23 godine poslije rušenja i 15 godina nakon tog mučnog događaja kad je Murat stradao odlučeno je – Ferhadija ima biti obnovljenom i otvorenom i ne samo to, već se ne smije desiti ni jedan incident. Kad se hoće, može se. Nekoliko hiljada vjernika širom BiH došlo je u Banjaluku ne bi li pozdravili otvaranje obnovljene Ferhadije, koju je koji dan prije toga pohodio i Milorad Dodik, poklanjajući ćilim i ukazavši puno poštovanje vjerskim običajima. Ovo možda treba ponoviti. Koji dan prije zvaničnog otvaranja, točno na 23-godišnjicu od rušenja, Ferhadiju je pohodio i Milorad Dodik, poklanjajući ćilim i ukazavši puno poštovanje vjerskim običajima.

Tog dana, iako je bio divan i sunčan dan i još k tome i subota, Banjaluka je bila ipak primjetno prazna. Ni traga onim curama sa početka priče. Redali su se govornici, horovi i sve je teklo k'o med i mlijeko, a onda je sa nekih 45 minuta kašnjenja na svečanost stigao i odlazeći premijer Turske, Ahmet Davutoglu. Čovjek je to, koji je boraveći u Beogradu, imao poprilično odmjerene izjave i u odnosu na Erdogana Davutoglu je bio, što bi rekao Daglas Adams: „uglavnom bezopasan."

U Banjaluci je bio sve ono što nikako nije smio biti i rekao je ono što nikako nije smio reći. Rekao je da otvorenje Ferhadije ima značaj veći od simboličkog, moleći boga da „ne dozvoli da ponovno dođe do sukoba koji će uništiti ovakva sveta mjesta", a onda je i dodao: „Neka se zna da ako do toga dođe, za razliku od 1990-ih, iza Bosne i Hercegovine će kao planina uvijek stajati Republika Turska, sa svih njenih 78 miliona stanovnika čija srca kucaju kao jedno".

Ukratko, govor koji je Davutoglu održao posramio je vjerovatno i prisutnog Bakira Izetbegovića, iako ovaj to nije priznao, a niti će.

Da li zbog prisustva Dodika, uglavnom Davutoglu je u potpunosti preuzeo manire spomenutog koji je u svemu ispao još i najmudriji jer je sve prešutao, a na kraju je i rekao da bi najbolje bilo da političari nisu ni govorili na ovom skupu jer je ovo ipak vjersko pitanje.

Šanse da se tako nešto desi, znajući Dodikove sposobnosti, bile su otprilike kao one da Lester osvoji titulu. Srećom, pa su barem ovo prvo kladioničari izbjegli.

Ali nije mu dugo trebalo.

I taj dan među Banjalučanima i onih sedam Banjalučanki koji idu na tog jednog mučenika, tema nije bila toliko Ferhadija, koliko protesti koji su bili najavljeni za sedam dana poslije, odnosno 14. maja.

A proteste je najavila opozicija. Dodik ima opoziciju? Formalno, ima. Nju predvodi SDS, odnosno nekadašnja stranka Radovana Karadžića. Nije nešto, ali čovjeka veseli, a?

I sad opet idemo pratiti tu finu mrežicu između dva grada i jednog srca, između Beograda i Banjaluke.

Rušenje objekata u Hercegovačkoj ulici obavljeno je po istim principima poput rušenja Ferhadije i to smo već zaključili. No, ono što je posebno simpatično bilo u danima pred protest je bila priprema terena gdje su oni koji su planirali proteste prozivani kao izdajice. Uključila se čak i Srpska pravoslavna crkva, a sam premijer Vučić je upozorio da se pripremaju razni nemiri, čak i sukobi jer je za isti dan kad je opozicija najavila protest Dodik najavio i kontramiting njegovih pristalica. Opet viđeno? Naravno.

Simpatično je i to što država Srbija zvanično ne zna tko je u onoj noći rušio u centru Beograda, tko su ljudi u maskama i kako je moguće da bageri bez ičijeg saznanja dođu do Hercegovačke, a sa druge strane zna da su pojedinci pripremali nemire u susjednoj državi. I to je sasvim normalno.

Ili su potcjenili opoziciju u RS-u ili su sebe precjenili. Ili je bilo i jedno i drugo.

Uglavnom, u isto vrijeme na svega kilometar udaljenosti održala se dva skupa sa potpuno različitim ciljem. Jedan da razobliči Dodikovu vladavinu i da joj konačno stane na kraj, ili barem da napravi prvi korak ka tome, a drugi, onaj Dodikov i SNSD-ov, isto da razobliči organizatore kao izdajnike, kao one kojima je Sarajevo milije od Banjaluke i kojima smeta postojanje RS-a. To bi bilo onako grubo rečeno. U suštini samo definiranje ciljeva je ispalo najmanje važno, a ono što je ispalo najvažnije je koja će stran(k)a dokazati svoju posvećenost RS-u, srpstvu…

Zanimljivo je da su jedni i drugi našli za shodno da to mogu puno lakše uraditi ako na skup dovuku podmladak onih koji su u krvi rastvarali BiH i stvarali RS. Tako se na Dodikom skupu ukazao sin Ratka Mladića, a na SDS-ovom kćerka Radovana Karadžića. I to je jedini sukob bio tog dana. Ni traga nemirima, ni traga ekstremistima, barem ne onima na koje su ukazivali u Beogradu. Sa onima koji su organizirali skup, čija je vladavina bila pokrovitelj rušenju Ferhadije, a zatim i gušenju njene obnove, nisu imali problema. Ekstremizam je odavno dobio svoju potvrdu i to u svakom pogledu da je to već uobičajena pojava, a neuobičajena kad, npr. otvaranje Ferhadije protekne mirno. To je u stvari incident.

Civilizirano lice RS je incident, ali problem je između ostalog i u naočarima kojima gledamo svakodnevnicu. Ima ona sjajna epizoda sa Gustavom kad ode kod psihijatra pa mu ovaj preporuči naočare kojima sve i svakoga koga vidi, vidi golog. To ogoljavanje nam i treba jer kad malo bolje pogledamo vidjet ćemo da nije RS samo ovo o čemu smo pisali. A o tome u nekoj narednoj priči.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu