FYI.

This story is over 5 years old.

Kolumne

Šljivančanin, Norac, patriote i izdajnici, ratni zločinci i političari

Ako budete dovoljno uspešni u raspirivanju mržnje, možda jednog dana i vi postanete mečka koju će, nakon što odsluži kaznu, šetati od tribine do tribine.
Foto via Flickr/ korisnik Peter Denton

Fotografija: 1991. godina (via Flickr/ korisnik Peter Denton)

Veselina Šljivančanina smo upoznali 1991. godine za vreme bitke za Vukovar. Operacija je, sa strane JNA, bila brljotina epskih razmera. Ne samo da nije bilo jasne komandne strukture nego su i jedinice koje su učestvovale u operaciji bile užasna mešavina redovnih snaga, rezervista, lokalne teritorijalne odbrane, raznih stranačkih dobrovoljačkih formacija, a tu se našla čak i poneka privatna jedinica. Čak su i unutar jedinica postojale bizarnosti, dešavalo se da su pojedine jedinice udaljene i po nekoliko stotina kilometara od neposredno nadređenih komandi.

Reklame

U tu brljotinu je uleteo Šljivančanin kao načelnik bezbednosti gardijske brigade. On je bio prototip JNA oficira starog kova, komunista, ateista. Tada još uvek mlad i perspektivan major, uredne uniforme, bez viška kilograma, jasnog, odsečnog i blago povišenog tona. Njegova jedinica je, koliko toliko, zavela red među jedinicama JNA u Vukovaru i to je rezultiralo konačnim preuzimanjem grada.

Međutim, postao je medijska zvezda po padu Vukovara iz potpuno drugog razloga. Zapamtili smo ga kao oficira koji je pred TV kamerama, na improvizovanoj konferenciji za štampu po završetku borbi, odbrusio stranom novinaru braneći vojnu komandu da se ne dozvoli pripadnicima Međunarodnog Crvenog krsta pristup vukovarskoj bolnici. Kasnije ćemo svi saznati da je tih dana iz bolnice izvedeno više od 200 zarobljenika, što ranjenih, što onih koji su se tamo sklonili nakon izgubljene bitke, koji su potom predati teritorijalnoj odbrani. Najmanje 200 njih je streljano na poljoprivrednom dobru Ovčara. I dan danas se 61 ljudi vodi kao nestalo.

Haški tribunal je zaključio da je Šljivančanin bio obavešten o događajima na Ovčari, te je presuđeno da je pomagao i podržavao ratno mučenje i okrutno postupanje prema zarobljenicima, i osudio ga na deset godina zatvora.

Sudbina Mirka Norca se samo naizgled razlikuje od sudbine Veselina Šljivančanina. Pre rata je bio konobar iz sela Dalmatinske zagore. Katolik je i nacionalista. Početkom rata će se priključiti  jedinici hrvatskog MUP-a Lučko, i tu zapravo počinje njegova karijera koja će ga, preko krvi civila dovesti do generalskih čvaraka.

Reklame

Sa 24 godine, postaće gospodar života i smrti u Gospiću, gradu u kome je pre rata živelo između 35 i 40 odsto srpskog stanovništva. Ubrzo po izbijanju sukoba, za nekoliko dana oktobra 1991, civili su odvođeni iz kuća i po naređenju, između ostalih i Mirka Norca, ubijani. Tačan broj nikada nije utvrđen, kao ni postojanje navodnog spiska na osnovu koga su ubijali, ali se smatra da je živote izgubilo najmanje 50 civila. U prvostepenoj presudi hrvatskog suda, između ostalog se navodi, da je Mirko Norac svojeručno ubio jednu ženu.  Jedina sličnost ove dvojice zločinaca je u njihovim zločinima. Međutim, zastrašujuće je što su obojica postali politički faktori u svojim državama.

Šljivančanin je učesnik tribina koje organizuje vladajuća Srpska napredna stranka u Beški. Inicijativa mladih za ljudska prava iz Srbije pokušala je da ukaže na činjenicu da osuđeni ratni zločinac govori na tribini najmoćnije partije u zemlji. I dobili su batine. Još će možda popiti i prijavu.

- Napad na aktiviste, nije samo napad na Inicijativu mladih za ljudska prava, već je napad na sve mlade ljude koji se ne slažu sa idejom da ratni zločinac bude ugošćen u državnoj istituciji i da mu se omogući prostor da širi svoju ideologiju i svoje vrednosti i da negira zločine - kaže direktorka Inicijativa mladih za ljudska prava Anita Mitić povodom ovog slučaja. Ona ističe da je nasilje okruženje u kome su odrasli, ali sa nadom i uverenjem da će se stvari promeniti i da "batine koje su naši roditelji dobijali (devedesetih) nisu uzaludne".

Reklame

Malo šta, zapravo, ukazuje da te batine nisu bile uzaludne. Gotovo ista ekipa drži vlast na svim frontovima u regionu, a ona u Srbiji oštro kritikuje pokušaj sprečavanja održavanja tribine u Beški. Pa tako u saopštenju Srpske napredne stranke možete videti reči poput "huligani" i "fašisti", misleći na aktiviste, naravno. Da ironija bude veća, ministar u aktuelnoj Vladi Aleksandar Vulin je pre manje od mesec dana rekao da je hapšenje aktivista Inicijative mladih za ljudska prava u Hrvatskoj zbog prekrivanja table "Za dom spremni" u Jasenovcu sramota za Hrvatsku.

Licemerstvo ljudi koji demagoški osuđuju zločine, a bez bilo kakve trunke zadrške sarađuju i primaju u svoje društvo one koji su ih počinili, ne završava se na tome. Nedavno je i predsednik Srbije primio u zvaničnu posetu Momčila Krajišnika, čoveka osuđenog za ratne zločine u Bosni.

U odbranu Mirka Norca ustalo je i kuso i repato. Vatreni govori su držani širom Hrvatske, a u Splitu je održan miting na kome je govorio i potonji premijer Ivo Sanader. Odbrana Norca je postala pitanje na kome se odlučivalo ko je patriota a ko izdajnik. Maltene je svaka reč, svako slovo koje je tvrdilo da je on, u stvari, ubica proglašeno izdajničkim i antihrvatskim. Na tom smehotresnom talasu patetike će doći do promene vlasti u Hrvatskoj. Reći ćete da je to stvar prošlosti i da je Norac danas penzioner koji pored mora uživa u izdašnim iznosima koji mu mesečno stižu na račun.

Reklame

Pa nije. Ni u Srbiji ni u Hrvatskoj nije napravljen jasan otklon od tih ljudi, a samim tim, ni od njihovih nedela. Još je gore što političari posežu za njima u izbornim kampanjama. Malo dobrog imaju Srbija i Hrvatska od toga što se njihove vođe kreću u društvu takvih ljudi. Sigurno je da ni političari iz inostranstva baš ne žele da budu viđeni u društvu ljudi koji se hvale poznanstvima sa neljudima. Bez obzira da li su osuđeni ili, poput Ante Gotovine, oslobođeni i samo obavljaju savetničku funkciju u vladi. Između ostalog, posledica takvog odnosa prema prošlosti je da se naši predsednici i premijeri slikaju na travnjacima ispred rezidencija, ličeći pomalo na pse koje su gazde izbacile iz kuća.

Sav smisao njihovog vađenja iz rupa zaborava je u unutrašnjim potrebama. Koriste se kako bi vlasti koje gaze svoje narode korupcijom, prevelikim porezima, bezočnim zaduživanjima, a ponekad i golom silom, mogle da kažu kako sve to rade zato što su patriote. To je predstava koja se koristi kako bi se razni mufljuzi prikazali velikim Srbima ili Hrvatima. Loše pozorište u kome se lomataju oko toga ko će biti odvratniji u podstrekivanju mržnje,  pritom čuvajući se izjava koje ih mogu koštati u budućnosti, poput one o ubijanju sto Muslimana za jednog Srbina.

Dvadeset godina nakon rata, kada je oružje već odavno pokopano i najgori podstrekivači onog našeg klanja postali ugledna proevropska gospoda, podgreva se mržnja koja je stvorila Norce i Šljivančanine. Jer tu se kriju glasovi i ona čuvena retorička magija po kojoj će se svako ko ima nešto da kaže protiv takvih postupaka proglasiti za izdajnika.

Reklame

Za to vreme gomilaju se sume na bankarskim računima u inostranstvu, rastu firme prijatelja koje dobijaju sve državne tendere, kupuju se kuće i stanovi u inostranstvu. Samo ta fina odela, kolekcije skupih vina ne mogu kupiti ugled i obraz koji je odavno izgubljen u retorici zla i laži. Čak se ispostavilo da je onaj najčuveniji govornik sa splitske rive, koji je tako gromoglasno branio Mirka Norca, ništa drugo do običan ratni profiter koji je u ratnom haosu na nezakonit način zgrnuo milione.

A vi narode, mrzite jedni druge i ubijajte se. Ako budete dovoljno uspešni u tome možda jednog dana i vi postanete mečka koju će, nakon što odsluži kaznu, šetati od tribine do tribine. Bitno je da cenjena gospoda dobiju koji glas više. Osim ako vas neki Mirko Norac ne upuca u potiljak i pokopa u nekoj Ovčari. Tada će vam biti svejedno.

Još na VICE.com: 

Vukovar 1991: Moj ulazak u grad mrtvih

Kraj golgote pravog generala

Šešelja znam iz Knina '91, i neću ga zaboraviti