FYI.

This story is over 5 years old.

vesti

Da li sam i kako razbila stereotipe o beogradskim beskućnicima

Beskućnici se podrazumevaju u svakom višemilionskom gradu, pa zašto bi Beograd bio izuzetak? Vidljivi su, sa tim ogromnim kesetinama punim bremena egzistencijalizma, po sedištima tramvaja, parkovima, podzemnim prolazima.

Fotografije: Dragana Nikoletić

Beskućnici se podrazumevaju u svakom višemilionskom gradu, pa zašto bi Beograd bio izuzetak? Vidljivi su, sa tim ogromnim kesetinama punim bremena egzistencijalizma, po sedištima tramvaja, parkovima, podzemnim prolazima…

Njih možda ne mogu da primete političari jer su izvan njihove povlašćene trase, ali mi, obični, što tabanamo kojekuda, ne možemo da ih ne vidimo. E, sad, da l' ćemo napraviti gadljivu grimasu, da l' okrenuti glavu, ili se bar na trenutak zamisliti nad datom sudbinom, zavisi od mnogih faktora. Jedan od njih pompezno nazivaju empatijom.

Reklame

Ne znam zašto, ali mi, recimo, nikad nije palo na pamet kako li je Miškoviću, Kostiću, Lepoj Breni, možda i što ne mogu da zamislim taj stepen obilja. Ali sam pomišljala kako li je skitnicama, bez igde ičega. Biće da je to zbog one bolesti mozga da onaniše nad najgorim solucijama.

Vrzmala sam se, po službenoj dužnosti, po rubovima ove populacije, i samo jednom dotakla suštinu. U Novom Sadu, sa Ištvanom Farkašom, neviđenim intelektualcem, levičarskim aktivistom, volonterom romskog udruženja, koji me je nakon celodnevne konverzacije na najvišem nivou odveo u ono što naziva domom. Razvalinu kuće pune đubreta, sa oštrim vonjem mačje pišaćke i ljudskog izmeta. Kakav neverovatan preokret!

Slično se desilo i sa Teborom Dinčićem, trenutno jedinim stanarom napuštene Očne klinike u Višegradskoj ulici u Beogradu, gde je nekad boravilo desetak beskućnika. Čekao me je na ulici, sa nekadašnjim cimerom Nebojšom i Borisom, profesionalno i emotivno vezanim za beskućnike, koji mi je i upriličio susret. Boris im je, kao i obično, doneo neku hranu, pa me je bio manje blam što nisam slično postupila. A nameravala sam, majke mi, pa me je neka banalnost omela.

Uličnom scenom dominira Nebojša, ne samo zbog korpulencije stasa i glasa, već i što su se ona druga dvojica nekako skupila. „Propustio sam termin ispred hrama Svetog Save", gunđao je debeljuca, ali su mu se oči smešile. On je ratni invalid, nadovezao se, ne dobrovoljac, več pokupljen iz kade - kad se išlo u Bosnu, a sa pecanja - kad se kretalo na Kosovo. Tu je i zadobio ranu koju pokazuje ispred crkve da izmami sažaljenje ili grižu savesti. Ide mu dovoljno dobro da sad iznajmljuje šupu na Starom sajmištu za 300 dinara (plus struja), a dugo je živeo u ovoj ruini davno iščupanih kablova.

Reklame

Nemam ni cigare koje mi traži, pa mi ne ostaje drugo nego da izvadim pare. On šalje „malog" u nabavku, dok on završi „intervju". Mali je brži od Nebojšinih rečenica, ispresecanih iščekivanjem da vidi šta je, preko Borisa, poslala gospođa Jelisaveta. Kese su pune ostataka praznične trpeze, a Nebojša se najviše raduje pihtijama. Sačekaće još malo, dok ne obiđemo jedan od mnogobrojnih beogradskih skvotova.

Ulazu se prilazi sa dvorišne strane, između zgrada Kliničkog centra. Kamare višegodišnjeg smeća su u surovom neskaldu sa funkcijom bolničkog kvarta i bile bi dovoljan razlog da ga zatvori savesna inspekcija. Đubre kulja i iz prostorija u prizemlju eks-Očne klinike kraj kojih me domaćin Tebor sprovodi uz stav turističkog vodiča. Objašnjava ko je tu i kada boravio, odavno slep za detalje enterijera, pa i gabaritne gomile govana.

Njegova „kelija" je na spratu gde vode vijugave stepenice. Jezivom utisku doprinose komadi kreča i maltera što se ljušte sa plafona i zidova. Sobica je odvojena od drugih prostorija prljavom zavesom da spreči ulazak hladnoće. Stakala na oknima malo ima, malo nema, promaja je uvek prisutna.

Razvaljen krevet prekriven crvenim jorganom, astal u ćošku, prozori sa novinskim „vitražom" i jedna stolica – to je ambijent u kome Tebor živi, predugo, reklo bi se. Toliko, da ne zna od kada, kao što je izgubio pojam i o tome koliko mu je sada godina. Dvadeset, ili, bogami, već četiri više, vidi se da tome ne daje previše značaja.

Reklame

Ne skida kapuljaču duksa preko koga je moderna sportska jakna, ali mu sad bolje vidim lice. Ljupko, lepuškasto, s rupicama na obrazima i bradi koje se pomeraju u sinhronizaciji sa dečačkim osmehom. Opet bi se reklo, mladić kao svaki drugi, bezbrižan za juče i sutra. Utisak je ispravan, Teborova duša je još neoštećena beskućništvom, a da li se ono odrazilo na karakter, videćemo.

Tebor nema pravi krov nad glavom još od detinjstva, od kad su njegovi roditelji prodali garsonjeru u Dalmatinskoj 2. Iz bogate ulične karijere izdvaja samo pozitivno, ili sve tako vidi. I spavanje u podrumima, jer je bilo toplo, i bekstvo iz doma „Vasa Stajić", jer je bilo uspešno, i volonterski rad u Karitasu, zbog obilja pogodnosti. Ni ovde nije bilo loše kad je majka bila živa, pa ni kad su sve ostale sobe bile naseljene, iako je češće upadala policija. Međutim, ni sad ič ne mari što je sam. Bar ima svoj mir i privatnost, koje kao da čuva bedemima od starih krpa, kesa, flaša i drugog raznorodnog otpada.

Neko se penje, trupka po trulom podu, to je Teborov brat Saša. I on je odavde ponikao, ali se upornošću i radom izvukao, pa sad živi u stanu, premda narušenih živaca. U njegovom stavu se, opet, vidi trag bezbrojnih bitaka, a u odnosu sa bratom – senka starog nesporazuma. Oko čega drugog, no oko devojaka.

O čemu se radi? Tebor je imao devojku, štićenicu jednog od udruženja za pomoć licima sa posebnim potrebama. Izabrala je njega, i s njim taj ćumez, a sa ćumezom, vaške i šugu. Tebor se trudio da predupredi posledice nehigijene, slao je kući na tuširanje, ali su njeni povremeni odlasci samo produbljivali nesklad sa porodicom. Stvari su postale nesnosne, što se odrazilo na mir u Višegradskoj.

Reklame

Saša je tada odlučio da ona mora napolje. E, onda, tu ne može da biva ni Jelena, Sašina devojka, zainatio se Tebor. Čovek bi rekao da se radi o privilegiji boravka u „Hiltonu", a ne u ovoj jazbini (koja je Teboru bila draža od stana njegove devojke, gde bi sve „moralo da bude po njenom").

Razgovor među Dinčićima se odvija kao u zoni pod protektoratom. Puno varnica unutra, a naoko mirno i racinalno. Atmosfera je zgusnuta, pa Nebojša pali. „Dođi kod mene oko četiri", ugovara sa Teborom uobičajeno druženje. Šta drugo da se radi do daleke večeri?

Spor oko devojaka je bio okidač tihog rata različitih naravi, što je razdvojilo braću. Spojila ih je opet smrt roditelja, prvo majke, a ubrzo i oca. „Bio je pijan kad su ga udarila kola", Tebor opisuje očev stil života, ali i zašto on ne pije.

Imao je Tebor raznih prilika u životu. Posle jednog teksta u novinama, dugo ga je podržavao jedan naš dobrotvor iz inostranstva. Onda je on promenio posao, a da mladić nije uspeo da završi srednju školu, što je bio jedan od uslova daljeg finansiranja. Bar tako je bilo po Sašinoj verziji, dok je po Teboru to bio neobavezujući dogovor. Ovako ili onako, ostao je bez redovnog priliva novca, osim socijale od 7,400 dinara. Šta je sve od papira za to morao da nabavi, ne prija mu ni da se seti. Ipak sad ponosno navodi da ima sve dokumente, i dodaje da je od svih tih smrti i ostalih muka dobio šum na srcu.

Mene muči jedna stvar, i moram da pitam: zašto za sve ovo vreme nije raskrčio to leglo zaraze? „Tu ima svega", kaže, a da ne bi morao da imenuje, vodi me na treći sprat „palate". Čudan prizor, kao neka iščašena „mrtva priroda" u žućkasto-braon tonovima. Vazduh je smrznut, pa nema propratnog mirisnog efekta javnog toaleta, što su sve sobe koje se ne koriste, postale.

Ne osećam noge, i predlažem da izađemo na zubato sunce. Tebor usput pozdravlja medicinsko osoblje iz okolnih zgrada. Tope se od miline, toliko im je dečko drag i sladak. Pun je mladalačkog samopouzdanja, njime sav odiše. Baš nikako se ne vidi kako provodi noći.

I tog istog životnog stava, Tibor i birka poslove. Nije za poljoprivredu, a otkad ima smetnje na srcu, nije ni za građevinu. Leži mu, recimo, montaža ozvučenja, čišćenje kompjutera, pa čak i briga o teško bolesnim ljudima. Ne zaradi se mnogo, ali i koliko-toliko je dovoljno. On prosto zna da će se „danas" pobrinuti za „sutra".

E, sad, zašto sve ovo pišem, i šta me je tu iznenadilo? Da li možda ipak smatram da Tebor nema prava na dostojanstvo? Možda mislim da je neprirodno da bude vedar kad živi na ovakav način? Da treba da bude alkoholičar, izgubljeni slučaj? Ako je tako, onda sam stvarno đubre rasističko, kako me je nazvao jedan čitalac. I gore od toga, onda sam jebeni licemer.