FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Bila sam na žurci "plakanja" u Los Anđelesu

Tuga je emocija koju svi pogrešno tretiraju, najsramotnija emocija – znak slabosti i ženstvenosti. Nešto što treba prikrivati i ignorisati, ili jednostavno izbrisati.

Fotografije: Alison Stevenson

Tuga je emocija koju svi pogrešno tretiraju, najsramotnija emocija – znak slabosti i ženstvenosti. Nešto što treba prikrivati i ignorisati ili jednostavno izbrisati. Tuga nema taj momenat uzvišenosti poput žalosti i besa i niko je neće smatrati od velike važnosti za ljude. Osim sahrana u filmovima Nikolasa Sparksa, nema mnogo prostora gde je tuga dobrodošla. Nije okej podeliti svoja nežna tužna osećanja na sastanku. Nemojte se usuditi da počnete da plačete na poslu. Niko ne želi da se nosi sa vašim krokodilskim suzama na žurci. Osim, naravno, ukoliko ste na žurci sa Majkom O'Konelom, komičarem i muzičarem iz Los Anđelesa koji je nedavno organizovao prvu zvaničnu "Žurku plakanja". Opis žurke je bio prilično sumnjiv: "Kao ljudska bića čeznemo za smehom i srećom, a to je, u stvari, samo deo ljudskog zadovoljstva. Ignorišemo deo koji sreću čini mogućom – tugu. Zato u subotu svi prihvatamo tugu i gledamo joj direktno u lice puno suza." Zbog same pozivnice, nisam znala koliko ozbiljnosti mogu da očekujem. Na kraju krajeva, komičar organizuje ceo događaj. Je li sve samo jedna velika šala? Onda opet, komičari su neki od najtužnijih ljudi na svetu. Možda je O'Konel bio jedan od onih komičara kojima uspeva da prikažu svoju potpunu ranjivost.

Reklame

Žurka je bila zakazana na mestu zvanom Schkapf u Holivudu - naziv koji sam cele večeri izbegavala da izgovorim na glas. To su tri odvojene sobe, svaka sa različitim enterijerom. Ušla sam u prvu u kojoj su me dočekali besplatnom picom. To me uopšte nije nateralo da plačem. Žurka je već bila sranje! Na centru sobe bio je Lawrence Welk muzej lutki u tužnim situacijama. Bele karte su govorile da su neke lutke imale užasne probleme sa drogom, dok su druge na tragičan način izgubile svoje voljene – što je na neki način bilo zapravo smešno.

Znak na vratima je posetioce obaveštavao o pravilima u muzeju: Nema krađe. Ne dodirujte ništa. Bez radosti. Samo tuga. Opet, i to je bilo smešno. Znala sam da ima još nekoliko soba koje treba da posetim, pretpostavljala sam da je ovo bila samo soba koja uvodi u celu priču. Ovaj muzej lutki je trebalo da poploča put do sledeće, tužnije sobe koja će me kasnije uvesti u još tužniju. Kada budem stigla u poslednju sobu, dostići ću emocijalni klimaks i počeću da jecam u zagrljaju potpunog stranca. Iz nekog razloga, ovo me je podsetilo na veliki broj prvih ljubavnih sastanaka na kojima sam bila.

Sledeća je bila soba žaljenja. Nasumično pobacani kovčezi, stolovi, olovke i knjige po podu pokrivenim veštačkim snegom, valjda zbog umetničkog efekta. Na jednom zidu bio je zalepljen papir na kome su posetioci mogli da napišu za čime žale. Neki su papir shvatili ozbiljno i pisali stvari poput: Žao mi je što sam paralizovan strahom ili Žao mi je što sam protraćio dvadeset godina dok nisam počeo da pratim svoje srce i snove. Većina je naravno, bila presmešna: Žalim što nisam razvalio tu ribu kada sam imao šansu. Razmišljala sam da li da napišem neka od svojih tajnih žaljenja, ali bilo mi je neprijatno da to uradim pred gomilom stranaca – mnogo je lakše sprdati se u sobi punoj stranaca nego biti iskren.

Reklame

Poslednja soba se zvala Kabina za plakanje. Ovde su ljudi mogli da sednu na stolicu i plaču, a sve se snimalo kamerom. Sedela sam u toj sobi i pokušavala da se setim kada sam poslednji put stvarno plakala. Ne govorim ovde o nekoliko suza koje isplačem posle reklama Udruženja za zaštitu životinja ili mojih suza dok u dva noću gledam Stepmom u svojoj sobi. Govorim o onim srcecepajućim, krokodilskim suzama - onim koje vam uzimaju dah i od kojih vam lice pocrveni i oblije vas toplota.

Mislim da je poslednji put kada mi se to dogodilo bio kada su mi, čini mi se pre pet godina, opljačkali stan. Čudno je, kako starimo, ovaj plač ostaje rezervisan samo za specijalno traumatične i sumorne događaje. Bebe plaču kad ne mogu da dobiju igračku koju žele ili kada su jednostavno gladne ili im je dosadno. Mogućnost da počnete da plačete opada sa godinama, što obično percipiramo kao dobru stvar. U svakom slučaju, kabina je od odraslih ljudi tražila da se vrate na verzije sebe koje retko predstvljaju u javnosti. Pred drugima se prekidač za kukanje retko uključuje. Pored stolice se nalazio luk, za one kojima je bil potrebna pomoć.

Dve žene su ušle u sobu. Prvoj nije bio potreban luk, ali joj je trebalo par minuta da suze prirodno krenu. Kada je ustala i krenula iz sobe, zaustavila sam je i pitala o čemu je mislila da bi se naterala na plač. "O nekim tužnim stvarima u mom životu. I o filmu Up". Druga žena je sela u kutiju. Ona nije uspela da isplače prave suze (pretpostvaljam da nije još videla Up). Umesto toga, trudila se dok nije uspela da iscedi neke lažne suze, bez emocija, koje su počele da joj se slivaju niz obraze.

Reklame

Tada je već došlo vreme za "najtužniji šou u istoriji sveta". Sala je bila mala, ali puna. Pozdravio nas je voditelj, pitao nas je da li smo tužni. Svi su aplaudirali. Pokušao je da nas rastuži rekavši nam da slatki štenci umiru, isto kao što je umro i Robin Vilijams. Usledio je smeh. Nastavio je kuknjavu o tome kako je debeo. Nastavili smo da se smejemo.

Nakon toga je doveo prve glumce – klovnove. Poput voditelja, i klovnovi su se jako trudili da budu zabavni. Jedan je paradirao oko sale sa vedrom, smešnom facom, dok je drugi piljio u njega. Onda je usledila lutkarska predstava. Verovatno im to nije bila namera, ali u tom momentu sam postala veoma tužna na više nivoa.

Posle klovnova, na binu se popela pesnikinja. Počela je nastup rečima: "Jebeno mnogo sam tužna. Stvarno". Onda je pročitala par pesama, od kojih nijedna nije bila njena. Rekla nam je da je prva koju je pročitala napisao "mali tužni beli čovek". Pesma je bila o njegovom depresivnom trudu da dobije bolji oralni seks. Pročitala je još par pesama posle toga, od čega je jedina zaista tužna bila o mrtvom jarcu. Kasnije je sam Majk O'Konel izašao na binu i pročitao ljubavnu pesmu koju je napisala njegova krpena lutka po imenu Doli. Pesma je bila namenjena njegovoj bivšoj ljubavnici Regedi En. Iako je bila šala, imala je neke momente o ljubavi koji su bili zaista dirljivi. Onda su se opet pojavili oni jebeni klovnovi.

Veliko finale šoua bio je O'Konel koji je sa pijanistom izveo nekoliko originalnih pesama. Činilo se da je želeo da nastup bude o tugi koju je osećao, međutim, pijanista je bio isuviše pijan da bi svirao korektno. O'Konel je, naravno, počeo da zbija šale na njegov račun. Bio je ovo svakako najtužniji šou u istoriji, ali na pogrešan način.

Nakon predstave, žurka je bila gotova. Ljudi su ostali još malo, pili besplatan liker i razgovarali o stvarima o kojima ljudi inače razgovaraju. Nisam bila sigurna da li je ova žurka bila uspešna ili nije. Na stranu klovnovi, provela sam se bezveze. Nije mi se dopala ni prava tuga, ali pretpostvljam da nije ni trebalo. O'Konel je verovatno znao i bolje od mene da je slaviti tugu skoro nemoguće. Ustvari, ova žurka je izgledala više kao pokušaj da se zajebe tuga i ismeje koliko je apsurdno biti tužan.

Dok sam vozila kući, razmišljala sam o tome koliko je bilo glupo od mene da očekujem da ću ustvari plakati na žurci. Osećala sam se kao budala zbog svog teoretisanja o tome da će ovaj događaj možda da me uvede u neke dubine o važnosti tuge. Bila je to žurka koju je organizovao komičar. Šta god je bila O'Konelova namera, ipak sam naučila lekciju - tuga se, koliko god neophodna, ne može isplanirati.