FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Kako sam meditirala sa Obrenovčanima

Ova priča objedinjuje dva drastična, a komplementarna ljudska iskustva, Obrenovac i Art of living. Umetnost življenja kombinuje drevna sa modernim znanjima sa ciljem da vam pomogne da se oslobodite strahova i stresa

Ova priča objedinjuje dva drastična, a komplementarna ljudska iskustva, Obrenovac i Art of living. Za Obrenovac svi znamo kroz kakve je golgote prošao lane, a za ovo drugo nije mnogo ljudi ni čulo. Po definiciji, Umetnost življenja je program samorazvoja koji kombinuje drevna sa modernim znanjima sa ciljem da vam pomogne da živite život sa svrhom, radošću i samopouzdanjem, da se oslobodite strahova i stresa. Dakle, baš ono što treba Obrenovčanima, ali i većini nas ostalih.

Reklame

Sa tim programom, ili više pokretom, jer pokriva udruženja širom sveta, imala sam izvesnog iskustva, jer je jedna od začetnica ovdašnjih kurseva pre više od petnaest godina bila moja drugarica Aleksandra. U periodu obrenovačkih poplava zatekla se u Beogradu i krenula da sakuplja pomoć za unesrećene, da posećuje prihvatne centre, a potom i da drži besplatne kurseve. Sve u cilju promocije svog udruženja, tako sam branila svoju pasivnost i, na neki idiotski način, „naše" pravoslavlje.

Sve i da je znala, nju to ne bi omelo u čestim odlascima na teren, koji su uz tečajeve meditiranja podrazumevali čišćenje kuća od blata, popravku krovova, nabavku hrane, odeće, nameštaja. Niti bi to doživela kao zavist, u šta se moj otpor sve više pretvarao. Ona je stvarno našla to što je meni promaklo i dosledno se držala puta, do dana današnjeg.

Obrenovac, nepunih godinu dana nakon potopa, život se manje-više vratio u normalu, ako se ne računa još uvek prepun hotel vodom izgnanih lica. Aleksandra završava „kampanju" Art of living, što zbog naizgled smanjene potrebe lokalnog stanovništva, što zbog drugih obaveza, što zbog manjka para, prikupljenih od britanskih i drugih podružnica pokreta. Poslednji je trenutak da sa njom podelim deo tog smisla što čini da lebdi kroz život, kao leptir, oblak, ili večiti hipik. Ukrcala me u kola, sa još jednom art-of-livingistkinjom, i pravac taj nekad ljupki gradić, sada pod koprenom neizvesnosti i straha.

Reklame

„Prvo ćemo da kupimo tepison za Seku", planira mi Aleksandra ono malo vremena za reportažu. Prodavac nam sabija u rolnu ogromni komad od šest puta četiri metara, pa ja i ova druga, Zveva, peške nosimo par stotina metara do fitness-centra, jer tuba ne može da stane u kola. Akcija, to mi se sviđa! Tu nas čeka Milenka, za sve druge Mica, samo za „artovce" – Seka, bivša rukometašica, prvoligašica, potom fizioterapeutkinja ambulante sportske medicine Republičkog zavoda za sport, a onda i vlasnica prve ženske teretane u Obrenovcu. Izgledom – pozorišni lik, aurom - ljudina. Zahvalna je na poklonu, ali na način kako je zahvalan neko ko i sam voli da poklanja.

Za nju su prošlost dani kad je obilazila potopljenu teretanu i u njoj brojne sprave, čekala da se voda povuče, kao i trenutak kad je ceo svoj imetak kupljen na kredit pobacala, jer su sprave zarđale. Propao joj je čitav lanac usluga, uključujući i kozmetički, i salon za depilaciju. Kad o tome priča, tuge više nema, jer ova zmaj-žena uvek gleda napred. Sad po ceo dan masira da zaradi, ali i da pretvori u dobru tu silnu energiju. Kako je doživela Art of living – kao igru, kao nešto što radi, kao i sve drugo, iz ljubavi. Ustupila je salu svog fitness-centra za polaznike novog kursa, zašto ne bi, kad ima.

Bliži se trenutak početka treninga, iako se u tom suterenu lako gubi osećaj za vreme. Dolazi nekolicina ženica, što će reći i cura, i onih koje se smatraju mladim. Neke su iz starog saziva, a neke došle po preporuci, ili obavešenju na plakatima. Stigao je i jedan muškarac od četrdesetak godina, i maltene sa vrata obelodanio kako mu je „poplava pomogla". Do tad je živeo pod konstantnim stresom, došlo je i do zdravstvenih manifestacija anksioznosti, a onda je u trenu shvatio istinsku vrednost života. Ovde je da bi to što vidi i čuje preneo ćerki, koja je nakon poplave dobila iste simptome koje je on imao ranije. Meni se čini da je ćerka izgovor, da bi sam da nauči da zadrži stanje mira. Svi sedaju na novi itison, ja sam, kao rezerva, na klupici, baš kao i Zvava.

Reklame

„Da li ste razmišljali šta je uzrok naših problema", Aleksandra počinje pitanjem, pa se još ne zna da li će sesija biti verbalna ili praktična. Tajac, a onda jedan devojčurak ispali – način na koji gledamo stvari. Ako gledamo crno, eto problema, ako gledamo belo, eto rešenja. Svaka joj je na mestu, pomislim, ali Aleksandra traži dublji uzrok. „Brzina", odgovara onaj čovek, ali ni to nije baš pun pogodak. Otuđili smo se, niko ni sa kim ne saoseća, na to je Aleksandra mislila. Posle ovog kursa i relativni neznanci će im biti kao rod rođeni. Čak i ako je to marketinški mamac, rado bih ga zagrizla.

Pitala je naša instruktorka još ponešto, filozofski, teško, da napravi uvod u najprostiju stvar na svetu – disanje. Od koga dobijamo najviše energije, pored hrane, sna i pozitivnog stanja uma. Ako smo iznervirani, dišemo plitko i brzo, ako smo smireni, duboko i polako, pa zašto ne bismo obrnuli proces i načinom disanja izazvali željene emocije? Cela grupa diše na drugi način, pa sirota Seka, umorna od celodnevnog masiranja, samo što nije zaspala. Ja, opet mislim na treći oblik, kad grabiš vazduh usled seksualnog uzbuđenja. Kao da me neki crv iznutra minira da učestvujem.

Za prvim, relaksirajućim, sledi udžaji metod kod koga je fazon da se disanje čuje, pa mala grupa zvuči kao da uglas hrče. Sve to se radi zatvorenih očiju, što u meni izaziva napad smeha iz ko zna kog razloga. Jedini način da ne puknem i ne prekinem opšte stanje transa jeste da se vratim na klupu i nastavim da zapisujem. To se Aleksandri ne dopada, jer remetim zajedništvo, ali ni meni se ne sviđa što me, praktično, prinuđuje da radim nešto što nisam nameravala. Ego stišava osećaj odgovornosti koji se pojma nemam kako izrodio. Znam da je logika moje prijateljice da će trening i meni pomoći, zato ostajem deo kruga, iako i dalje ispunjena skepsom.

Reklame

Nižu se vežbe zeznutih naziva, u najopuštenijem položaju tela, ali pravih leđa, ruku iznad struka, i postavljenih na druge načine. Aleksandra diriguje disanjem. Udahni – jedan, dva, tri, četiri, zadrži – jedan, dva, tri, četiri, izdahni– jedan, dva, tri, četiri. Sledeće što radi moj rovac u glavi je da šapuće – kako je ovo dosadno. Zabušavam i kod tehnike koja iziskuje da se istrese nos, jer može da se desi da čovek zaslini. „Meni se baš to sviđa", kaže jedna „veteranka", jer to joj je, valjda, dokaz da je krenulo čišćenje, proces s kojim je sve navedeno povezano. Budući da sedim sa strane, komotno mogu da promatram ostale, srećne i blažene.

Opet nisam ukačila suštinu, al' je sad kasno da se kajem, jer je ovaj čas gotov, a drugih neće biti zato što je grupa premala. Da li su svi drugi Obrenovčani emotivno zbrinuti, ili su našli druge načine da se dokopaju sreće? Ili, naprosto, nisu bili obavešteni o mogućnosti da zajašu na talasima Umetnosti življenja? „Ne mogu da vam zadam domaći zadatak, jer se nećemo ponovo videti, ali je dovoljno da svakodnevno ponavljate vežbe koje ste danas radili", kaže Aleksandra, a auditorijum je prepun neizgovorenih pitanja. „Zadajte im da urade nešto za sebe i druge što nikad nisu učinili", ushićeno predlaže ona „veteranka", očito je njoj taj metod pomogao. Time draži moj osećaj gubitka za još jednom propuštenom šansom da sagledam dubine ove istočnjačke filozofije, skraćenim pristupom prilagođene zapadnom čoveku. Šta ja hoću – čarobni štapić, da me odmah i sada promeni?

Svi su po malo tužni, ali je najtužnija Aleksandra koja zna da je maloj grupi tek otškrinula vrata saznanja. Sutradan me ipak zove da odnesemo gomilu odeće jednoj romskoj porodici na periferiji Obrenovca. Njima su letos obnovili krov na nazovi kući, kako bi mogli da se vrate iz prihvatnog centra. Sad u tom sobičku žive muž, žena, četvoro dece i svekrva, na dva kauča. Jedva se probijamo kroz lepljivo blato, dočekuju nas širokim osmesima. Deca odmah vade sve iz kesa, uzrasta su, što bi rekao naš narod, jedan drugom do ušiju. Najstariji ne mari što su meke rukavice roze, najmlađa devojčica što joj je jaknica prevelika. Svi se šepure u novim odelima, ciče od sreće. I svi izlaze da nas isprate.

Dodatnu euforiju izaziva blato, deca se klizaju, smeju i padaju. Roze više nije roze, novo više nije novo, ali niko o tome ne brine. „Meditacija, joga, Art of living, sve bi to bila prazna priča da nije ovoga", rezimira Aleksandra. Konačno govori meni razumljivim jezikom, iako je cela priča bila o ljubavi. O moći da daješ, jer će stostruko da ti se vrati. Ipak je to stvar pojedinca, a ne tehnike, moj je finalni zaključak.