FYI.

This story is over 5 years old.

vesti

Sedamnaesti mart 2004. na Kosovu: dan kada su brojke zasenile osećanja

U roku od desetak minuta se sve promenilo. Masa ljudi koja, čini se, iz sekunde u sekundu postaje veća, kreće ka severu. Na severu desetak ljudi. Lete kamenice. Oglašava se sirena za vazdušnu opasnost koju Srbi uključuju kao znak da je frka na mostu.

Svi skrinšotovi iz VICE Srbija dokumentarca 'Podeljeni gradovi: Kosovska Mitrovica'

Noć pre sedamnaestog marta počela sam da čitam knjigu 'Baudolino' Umberta Eka.

Narednog jutra nakon doručka pijem kafu i nastavljam sa čitanjem. Čujem vest da se troje dece albanske nacionalnosti udavilo u reci Ibar. UNMIK saopštava da će istraga tek utvrditi šta se dogodilo. Znam da su Albanci zakazali protest u južnom delu Kosovske Mitrovice, ali nisam pažljivo pratila medije na albanskom jeziku tako da informacija koju su uporno vrteli - da su Srbi psima naterali decu u reku i tako ih utopili - nije stigla do mene.

Reklame

Počinje da zvoni telefon i razni ljudi se raspituju kakva je situacija na glavnom gradskom mostu, jer živim na stotinak metara od njega. Zbunjeno odgovaram da je sve mirno, više puta gledam kroz prozor i razmišljam kako ljudi, eto, opet paniče. Nastavljam sa čitanjem knjige. A onda, kroz otvoren prozor dopiru sve glasniji povici.

Život u ratnim, odnosno posleratnim područjima te budalasto uveri da si specijalac i da imaš sposobnost da odokativno ocenjuješ opasnost.

Gledam opet ka jugu i vidim neveliku grupu Albanaca koji viču, ali u tom momentu sve izgleda kao miran protest. Mislim o tome kako ustvari niko i ne razmišlja o troje jadne dece, nego samo nalaze povoda za novi protest u kome je jedino bitno da si protiv onih sa druge strane mosta. U roku od desetak minuta se sve promenilo. Masa ljudi koja, čini se, iz sekunde u sekundu postaje veća, kreće ka severu. Na severu desetak ljudi. Lete kamenice. Oglašava se sirena za vazdušnu opasnost koju Srbi uključuju kao znak da je frka na mostu.

Pročitajte i: Rokenrola u podeljenoj Kosovskoj Mitrovici i Mostaru

Počinje trčanje. Pucnji. Dlanovi mi se znoje. Zatvaram prozor, bacam knjigu na pod, grabim ranac i trčim napolje. U ulazu na stepenicama sedi sredovečna žena. Pitam da li joj je loše i treba li joj čaša vode. Odmahuje rukom i tiho govori da joj je u gužvi neko iz ruke istrgao mobilni. Ustaje lagano, pa zajedno virimo iz ulaza i proveravamo možemo li napolje. Život u ratnim, odnosno posleratnim područjima te budalasto uveri da si specijalac i da imaš sposobnost da odokativno ocenjuješ opasnost.

Reklame

Ona ide kući svojoj deci, a ja sam htela da izbliza vidim šta se dešava. Jedva čujem svoje misli od galame koja postaje zaglušujuća. Sa jedne strane Albanci sa druge Srbi, a između njih se tek postavljaju pripadnici UNMIK-a i KFOR-a. Toplo je, damari udaraju u ritmu trčećih koraka, pucnji odjekuju iako ih 'pokrivaju' patrone suzavca koje padaju po ljudima, automobilima, ulici. U trenutku kada sam se trudila da nešto ufotkam aparatom, nekoliko ljudi oko mene viče da ima mrtvih.

Jedno jedino pitanje mi je u glavi, ko je mrtav? Čuješ imena, i prvi osećaj je, iskreno – olakšanje. Niko meni blizak. A onda udarac u stomak. Spoznaja da ih oboje poznajem. Nisu mi bliski ali smo se sreli dovoljno puta da jedni drugima govorimo 'dobar dan'. Ne može da bude svejedno. Nikada i nije.

Ljudi do mene zaustavljaju ženu koja uporno pita gde su joj deca. Govore joj da ostane tu i da će ih oni naći. To je jedna od čudnijih stvari u svom tom haosu. Većina ljudi je pomagala drugima. Jedna medicinska sestra mi dodaje natopljene parčiće vate-tufera i kaže da stavim na oči. Jedva sam razumela da to treba da mi pomogne u zaštiti od suzavca. Peku oči, slivaju se suze, ali smrad suzavca teško da će se oprati. Gužva je sve veća, čini se da se puca na sve strane. Ja trčim ka susednom ulazu. Dugo sam telefonirala. Zovem da pitam gde je ko i da probam da saznam šta se tačno dešava. Nakon nekoliko sati sam opet u stanu zato što se situacija, kao, smirila.

Reklame

Čuješ imena, i prvi osećaj je, iskreno – olakšanje. Niko meni blizak. A onda udarac u stomak. Spoznaja da ih oboje poznajem. Nisu mi bliski ali smo se sreli dovoljno puta da jedni drugima govorimo 'dobar dan'. Ne može da bude svejedno. Nikada i nije.

Tražim po rancu i ne mogu da nađem foto-aparat. Našla sam ga uništenog, sutra ujutru na trotoaru. Mislim da mi je ispao iz ruke, a da nisam ni bila svesna toga. Šetam po stanu i opet telefoniram. Nekoliko puta pričam sa drugaricom koja radi u Prištini, a živi u Gračanici. Na poslu su im rekli da ne mogu da ih vode u Gračanicu i da će noć provesti u kancelariji. Ona me pita šta se dešava u njenom mestu, jer ne može da dobije nikog kod kuće. Ja lažem da nije ništa strašno. A gledam i čujem informacije koje jesu zastrašujuće. Tešim sebe da je u redu da lažem i da samo silno želim da kada dođe kući svi budu okej. I bili su.

Opet počinje pucnjava, čini mi strašnija od prethodne. Ili je samo u pitanju noć koja pojačava osećaj straha. Bojala sam se, i još uvek se bojim pucnjave. Ne volim je i mislim da su prilični idioti oni koji kažu da nemaju straha. Istina, strah u kombinaciji sa instintkom da izađeš napolje i vidiš šta se dešava, deluje kontradiktorno. Ali posao je takav da strah moraš negde da potisneš. Problem je kad se on sam vrati i ne da ti da spavaš noćima. Sedim u hodniku stana satima. To je jedino mesto gde nema prozora i gde ne postoji mogućnost da zaluta neki metak.

Reklame

Razmišljaš o onome što se dešava i kako to da ima tolike pucnjave, a KFOR uveo policijski čas? Televizor je pojačan i u nekom trenutku voditeljka vesti uključuje kolegu iz Gračanice. Na kraju kaže kako bi bilo lepo kada bi gledaoci mogli da vide sliku onoga što se dešava, a ne da novinar samo prepričava. Čovek joj lepo odbrusi da bi bilo bolje kada bi im ta medijska kuća omogućila link ili reportažna kola, ali da mu osim obećanja to godinama nisu omogućili. Voditeljka u studiju, sva nezbunjena, završava uključenje i nastavlja da bez blama sa raznim analitičarima analizira ono o čemu, evo sad da kažem, niko od njih pojma nije imao.

PREPORUČUJEMO: Šta bi bilo da smo dobili organizaciju Olimpijskih igara 1992: Goran Milić ekskluzivno za VICE

Među svim brojkama, od kojih su najgore one koje govore o mrtvima, nema mnogo mesta osećanjima. Osećaj bespomoćnosti, straha i nadanja. Te noći mnogo razmišljam o tome kako ću otići, samo da se sranje smiri. Onda pomislim, a što ja da idem, ovo je moj grad. Ta klackalica o ostanku i odlasku, ostala je do dan danas.

Knjigu 'Baudonilo' sam opet uzela u šake i pročitala je tek 2009. godine. U Beogradu. Za svaki slučaj.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu