FYI.

This story is over 5 years old.

Zdravlje

Zašto svi treba da budemo donori organa, i zašto to nećemo biti kad donesu novi zakon

Ne, niko vas neće ubiti ako potpišete donorsku karticu da bi uzeo vaše organe. Saberite se.
Fotografija: VICE Srbija

Sudeći po komentarima ispod vesti o novom Zakonu o presađivanju ljudskih organa, o kojem je pre nekoliko dana u Skupštini Srbije govorio ministar zdravlja Zlatibor Lončar, ljudi su prestravljeni. Veruju da će, ako postanu donori, da im ukradu organe.

Zaista u to veruju i pišu stvari poput: "Još im je samo ostalo i smrt da nam ukradu da bi pijedinci na njoj zgrtali pare. Misli li neko da će tu zaista biti neke kontrole i odgovornosti? Da, kao i u svemu prethodno navedenom".

Reklame

Ili: "Izvozimo ljudske organe iz Srbije !!! Strašno je ovo sto se radi."

Tri godine posedujem donorsku karticu, više od deceniju govorim ljudima u mom životu da, ako mi se nešto desi, moje organe doniraju. I svo to vreme idem redovno kod lekara na preglede, ležala sam i u bolnici par dana. I evo, živa sam.

Moja donorska kartica stoji u mom novčaniku, i vidi se svaki put kad posegnem za novcem. I živa sam. Niko me nije ubio i ukrao moje organe. Već treću godinu hodam ulicama bez ikakvih problema. Nisam primetila da neko odmerava moje bubrege.

I godinama unazad navijam za to i pišem o tome da, kao u nekim drugim zemljama, svi treba automatski postanemo donori organa.

Novi nacrt Zakona o presađivanju ljudskih organa nažalost, samo je dotakao ovu temu. Naime, prema ovom zakonu, iako možemo čuti drugačije u javnosti, neće svi građani Srbije automatski postati donori organa.

Ministar zdravlja Zlatibor Lončar je obrazlažući predlog Zakona o presađivanju organa u Parlamentu, kazao da je ključna novina zakona o presađivanju ljudskih organa, to što je pojednostavljen postupak pristanka, jer se svaka punoletna osoba definiše kao potencijalni donor. Znači, ne kao donor, nego, potencijalni donor.

Na taj način, dodao je Lončar se smanjuju troškovi, jer nema registra s obzirom na to da donor neće biti samo onaj ko se tome usprotivi tokom života, odnosno ako se tome nije izričito usprotivio roditelj, supružnik, vanbračni partner ili punoletno dete umrlog. Novi zakon smanjiće listu čekanja na organe i povećati šanse onih kojima su oni potrebni.

Reklame

Prema članu 23. Zakona o presađivanju ljudskih organa "Organi sa umrlog lica mogu se uzeti radi presađivanja ukoliko se punoletni poslovno sposoban davalac pre smrti tome nije usmeno ili u pismenom obliku za života protivio, odnosno ako se tome nije izričito usprotivio roditelj, supružnik, vanbračni partner ili punoletno dete umrlog u trenutku smrti".

To znači da će glavnu reč u ovom slučaju imati porodica, i da vam niko neće uzeti organe bez da se konsultuje sa njima. Zakon čak ostavlja prostor da za života napismeno Upravi za biomedicinu dostavite da ne želite da budete donor.

Doduše, nije mi baš najjasnije zašto ne. Ako su vaši razlozi religiozni treba da znate da su gotovo sve religije na svetu O.K. sa doniranjem organa, a patrijarh Irinej je jednom prilikom rekao da je zaveštanje organa "posmrtno dobročinstvo".

A opet ljudi viču "ne dam svoje organe!"

Na pitanje zašto smo dobili tako oštru reakciju na nešto što bi moglo da spasi tolko života i zašto vlada stav da će nam neko "ukrasti organe" psihološkinja Aleksandra Bubera za VICE ističe da da neinformisanost i nedovoljna informisanost uvek ostavlja mesta sumnji.

"A naša javnost svakako nije dovoljno informisana o ovoj temi. U smislu, ne zna se tačno kakva će biti zakonska regulativa i kakvi sistemi kontrole i zaštite podataka će biti primenjivani, tako da je sumnja očekivana posledica ovakvog stanja", ističe Bubera.

Upravo da bismo otklonili sumnje razgovarali smo sa Mladenom Todićem iz udruženja "Zajedno za novi život" koji je 2016. godine dobio jetru.

Reklame

Mladen od tad radi na "promociji značaja razvijanja svesti o značaju doniranja organa i prihvatanje transplantacije, razbijanje predrasuda o transplantaciji, prihvatanje transplantiranih u društvu kao i o prevenciji zdravlja svih građana i pravu na zdravu životnu sredinu, prava na obrazovanje, rad i zapošljavanje transplantiranih…"

Razboleo se 2011. godine, a 2014. saopšteno mu je da je jedini lek za njega transplantacija jetre.

"Tada se jako malo i znalo i pričalo o tome. Nisam ni znao šta to tačno znači. Na listi čekanja bio sam dve i po godine. Ima ljudi koji i duže čekaju. Za te 2,5 godine su me četiri puta kao potencionalnog primaoca, ali je svaki put bio neko hitniji ili kritičniji, ili bi imao veću podudarnost sa donorom", priča Mladen. Peti put je bio srećan za njega, u oktobru 2016. godine su ga pozvali iz tima za translpantacije Urgentnog centra i Mladen je dobio novu jetru.

"Znate šta je najstrašnije? Jetra je podmukao organ, ne boli vas, a život curi iz vas. Svako jutro se budite i vidite da život ističe uz vas. Jako su stresni ti pozivi, jer vi do poslednjeg momenta ne znate da li ćete baš vi da dobijete jetru. Kad vas vrate treba da ostanete pozitivni. Takođe, neverovatna je misao da postoji neko dovoljno human, svestan da u trenutku kada mu najdraži umire on donira njegove organe. Vi znate da neko tuguje. Jako su to pomešana osećanja. Straha i neverice, jer je jako teška i rizična operacija, da li ćete preživeti, da li će telo da prihvati. Kada sve to prođe istog dana osetite bolje fizički i psihički", priča Mladen.

Reklame

Upitan šta misli o novom zakonu Mladen ističe da suprotno raširenom uverenju u njemu ne postoji pretpostavljana saglasnost, zbog čega je tužan.

"S druge strane mislim da nismo spremni, ni svesni kao društvo, da prihvatimo to, da uvidimo koliko je to važno. Ipak zakon ima neke dobre članove, poput onoga da će postojati inspektor u Upravi za biomedicinu, koji će voditi računa da ne dođe do malverzacija", kaže Mladen.

A koliko prostora za malverzacije ima?

"Gotovo nimalo. U timu učestvuje više od 30 ljudi, razdvojeni su medicinski radnici, jedan tim je na jedinici intenzivne nege, drugi je tim za transplantaciju. Drugo, ti ljudi, kada ih upoznate… Oni su divni, profesionalci", ističe Mladen.

Spajanje donora sa odgovarajućim pacijentom je komplikovana procedura, koja mora da se završi u par sati. Mladen ističe da mu je žao što proces transplantacije nije približen javnosti.

"On je jako dobro i precizno urađen. Kada porodica da saglasnost, pozivaju se potencijalni primaoci, od dva do četiri pacijenta. Listi čekanja pristup imaju svi timovi, svi znaju koji su kritični pacijenti, ali to ne može da bude jedini parametar, mora da se poklopi krvna grupa, i mnoge druge stavke. Odluku ko će od pozvanih kandidata primiri organ donosi konzilijum sastavljen od lekara iz različitih oblasti, hirurga, anesteziologa… Tim koji radi ekplantaciju (vađenje) organa ne vidi pacijente koji primaju organ. Ono što je jako bitno, kod nas pacijenti ne plaćaju ništa. Ni lekove, koji su jako specifični. Oni od odeljenja dobijaju lekove kad izlaze iz bolnice, zalihu koju troše dok ne pokupe recepte. Obezbeđen nam je prevoz, dovedeno je sve to na neki više nivo. Jedan dinar ne dajemo, i to je važno", kaže Mladen.

Reklame

Ističe da je trenutni zakon prelazno rešenje i da je član kojim se država obavezuje da će raditi na podizanju svesti jako važan.

"Van svetskog i nacionalnog dana donacije organa o ovoj temi se ne govori mnogo, i žao mi je zbog toga. Mediji mogu da se uključe", ističe Mladen.

On ne zna ko je osoba zbog koje je dobio šansu za novi život, ali dodaje da ta zahvalnost ne može da se iskaže rečima.

"Zamislite da neko u takvom trenutku ima toliko saosećajnosti, humanosti, da produži ne jedan nego nekoliko života. Nisam zahvalna samo porodici mog donora, već svim porodicama koje su dale saglasnost. Najviši mogući humani čin", zaključuje Mladen.

"U Srbiji je od početka godine dato 15 saglasnosti, urađeno je 40 transplantacija možda je to znak da se mi krećemo putem koji vodi ka podizanju svesti."