Ovaj tip je poslednjih 7 godina proučavao pesmu „Who Let the Dogs Out?“
Fotografije: sagovornik

FYI.

This story is over 5 years old.

Музика

Ovaj tip je poslednjih 7 godina proučavao pesmu „Who Let the Dogs Out?“

Ben Sisto je želju da nauči sve o singlu benda Baha Men pretvorio u umetnički projekat pod nazivom „Who Let the Dogs Out?“.

„Who Let the Dogs Out?", hit benda Baha Men iz 2000, zacementirao je svoje mesto u američkoj kulturi, preko muzike za filmove, ozvučenja na stadionima, i gotovo svega ostalog što možete da zamislite. Sedamnaest godina nakon njegovog objavljivanja, imali smo dovoljno vremena da proučimo pitanje: ko je pustio kerove napolje? Ali mnogi nisu kontroverznu prošlost ove pesme dovodili u pitanje. Ono što je započelo kao himna ženskog osnaženja koja je svirana na karnevalima na Trinidadu i Tobagu, provlačilo se kroz sudove zbog sporenja oko autorskih prava. I, kao što je slučaj sa svakim velikim sukobom u istoriji, ima ljudi koji nastoje da sačuvaju priču.

Reklame

Ben Sisto je poslednjih sedam godina posvetio proučavanju istorije pesme „Who Let the Dogs Out?", od njenih početaka, pa preko mreže likova širom sveta, i iza kulisa proučio pravnu borbu koja je u toku.
Njegov opsežan projekat, „Ko je pustio Who Let the Dogs Out?" uključuje predavanje i putujuću izložbu više od 250 reklamnih artikala vezanih za ovu pesmu i njenu istoriju, koje je koristio kao dokaze u svom istraživanju. Koristi predmete kao što su omoti ploča i napomene na njima kao trajne, opipljive izvore koji mu pomažu da uđe u trag istorijatu produkcije pesme, učesnicima i mogućim promenama teksta i cenzure pesme. Predmeti kao što su majice i plišane životinje koje pevaju demonstriraju progresiju pesme od blesavljenja do kulturološkog fenomena.

Našli smo se sa Sistom da saznamo nešto više o istorijatu ove pesme, izložbi i količini truda koji je potreban da bi se postao vodeći svetski stručnjak za „Who Let the Dogs Out?".

Noisey: Pretpostavljam da je prvo pitanje ovde sledeće: Zašto si počeo to da radiš?

Ben Sisto: Hm, pa, pretpostavljam da bi duža/kraća verzija priče bila da sam pre oko sedam godina bio privremeno nezaposlen, i mnogo vremena sam provodio u biblioteci, i ne znam, na internetu tražio posao, projekte, nešto čime bih mogao da se bavim, šta god. I kliknuo sam na neki članak o „Who Let the Dogs Out?", zato što je tada bila desetogodišnjica te pesme. I mislim da sam posle tog članka pomislio, 'O, pitam se šta Vikipedija ima da kaže o toj pesmi". A kada sam otišao na stranicu na Vikipediji, odmah na vrhu sam primetio jedan citat. U njemu je pisalo da je pesmu snimio frizer po imenu Kit, ali nisu naveli njegovo prezime, i nije postojao link. Znao sam da sajtovi kao što su Vikipedija i Otvorena Kultura šire znanje, i pomislio sam da bi bilo zabavno da ispravim taj citat, da bih mogao da kažem prijateljima, „Upravo sam na Vikipediji korigovao stranicu za 'Who Let the Dogs Out?'".

Reklame

Ali kada sam našao tog Kita, što je bilo malo teže nego što sam mislio, ispostavilo se da je on stvarno, stvarno kul tip, i imao je sve te druge priče o tome kako je bio frizer Roksi Mjuzika, i da je stvarno voleo muziku limenih bubnjeva, i stvarno smo lepo porazgovarali. Onda sam pomislio, „Možda tu ima još nečega". A i on je rekao par stvari koje su otvorile nova pitanja. Ali nisam imao nameru da od toga napravim projekat, znaš? Samo sam govorio, „Idem od tačke A do tačke B. Nastaviću da se raspitujem". Prelomna tačka je bila kada sam pomislio, „O, možda znam više o toj pesmi i njenoj uvrnutoj istoriji nego bilo ko drugi". Tako da sam nastavio time da se bavim kao hobijem.

Hteo sam da kažem, mislim da je to za neke bila, na neki način, ne želim da kažem štos pesma…

Ne, potpuno jeste. Mislim da bi se producent pesme, ili jedan od producenata, Stiv Grinberg, koji je radio sa Baha Men, složio. On je takođe odgovoran i za bend Henson i pesmu „Mmmbop". Tako da mislim da su on i drugi ljudi uključeni u istoriju te pesme na neki način ponosni na to što imaju uvo za letnje hitove, stvari koje su samo štos, ali ipak imaju, ne znam…

Monetarnu vrednost?

Pa da, to, ali mislim da kod ljudi koji su je napavili postoji doza integriteta. Oni su ljudi koji su veoma svesni marketinga i masovne kulture, i vole pop.

Da li je bilo trenutaka kada si pomislio, „Posvećujem previše vremena pesmi ' Who Let the Dogs Out?'"?

Reklame

O da. Ponekad su mi ljudi govorili da sam opsednut. A želim da bude jasno da imam itekako stalan posao, i da sam normalna osoba, i to sam radio, znaš, po sat-dva, tu i tamo. Definitivno je bilo trenutaka kada bih pogledao u orman prepun stvari koje sam nakupio i pomislio, „Kada će ovo da se završi"? Rekao bih da to nije projekat nad kojim imam potpunu kontrolu, ali dajem sve od sebe da ga zauzdam. Mada, u ovom trenutku se može reći da ga privodim kraju.

To je bilo moje sledeće pitanje. Da li i dalje aktivno istražuješ za ovaj projekat?

Da, utoliko što… ono što je sada počelo da se događa je da više držim javna predavanja i prezentacije, umesto da sedim na internetu i tražim stvari, i to je na neki način otvorilo novi izvor informacija i prikupljanja predmeta, jer mi ljudi priđu i kažu, „Imam majicu na kojoj piše 'Who Let the Dogs Out'. Želiš li je za svoj muzej"? Tako da je kul što se to događa. Ili mi neko kaže, „O, ta pesma o kojoj pričaš, moj ujak je zapravo advokat za autorska prava", ili kaže da mu je ujak bio pravnik koji je radio za tu i tu izdavačku kuću. Tako da prikupljam više informacija kroz anegdote i opise događaja, koje stvaraju širu sliku o preduslovima koji su bili neophodni da se sve sažme u taj trenutak.

Imaš li krajnji cilj? Da li ćeš doći do tačke kada ćeš moći da kažeš, „Završio sam"?

Ne baš. Kada bi ikada postojala neka zvanična institucija koja bi želela da preuzme kolekciju, to bi bilo kul, zato što ja jednostavno nemam sredstava da sve arhiviram na odgovarajući način. Sve što imam se nalazi po plastičnim kutijama u ormanu. Mislim da ću kada završim ciklus predavanja koja me čekaju verovatno celu priču postaviti na internet, sa hiperlinkovima i svim fotografijama. Ne znam. To je na neki način projekat dostupan javnosti, tako da ne brinem previše šta će se dogoditi s njim.

Reklame

Koliko vremena nedeljno si posvećivao tome, na vrhuncu istraživanja?

Rekao bih da sam pre imao osmočasovne maratone kada bih duboko zaronio, zaključao se u sobu i bavio se time. Ali rekao bih da sam tom projektu u proseku posvećivao oko sat vremena dnevno. Kao što sam i ranije rekao, na poslu sam uvek radio do 70 sati nedeljno. Najviše vremena mi je oduzimalo to što mnogi ljudi isprva nisu želeli da razgovaraju sa mnom, a na kraju bi rekli, „O, rekao sam ti previše". A ja bih im pet godina slao učtive mejlove svakih šest meseci ili tako nešto, i oni bi konačno rekli, „Okej, okej, znam da mi stalno pišeš. Poslaću ti ovaj mp3 fajl. Izvini što je toliko dugo trajalo, evo ti odgovora na pitanje". Istrajnost je bila veoma bitna.

Misliš li da se ti ljudi plaše da bi mogao da iskopaš još prljavština o tome?

Da, definitivno. Dobro, možda ne prljavština, ali mnogi od ljudi koji su bili umešani u sudske procese povodom te pesme će ti reći, „O, to je rešeno na sudu", ili šta god. Ali svi sudski procesi povodom te pesme su zapravo bili okončani vansudskim poravnanjem. Nikada nije došlo ni do jedne presude. A mnoga od tih poravnanja su bila zasnovana na sistemu moja reč protiv njegove. Definitivno mislim da i dalje nedostaju jedan ili dva delića slagalice, i mislim da neke od osoba koje poseduju te informacije definitivno nisu želele da razgovaraju sa mnom.

I šta dalje?

Hm. Pa, idem na turneju [smeje se]!

Reklame

Nadaš li se da će se neko pojaviti iznebuha, sa poslednjim informacijama koje nedostaju?

Da. Ne očekujem da ću biti na bini i držati govor, i da će mi neko prići i reći, „Imam odgovor", držeći dokument u ruci. Ali nadam se da će, mislim da bi najbolji ishod bio da ljudi koji vide prezentaciju na to istraživanje više gledaju kao na umetničku praksu, i da je linija između istraživanja, prezentacije i konačnog umetničkog proizvoda tanka, ili šta god, da je u pitanju jedna stvar. Ne volim da mislim da umetničko delo zaista ima – znam da ću sada da zvučim pomalo kao hipik – početak i kraj. Sve se zasniva na ranijoj umetnosti, i sve može da bude izvor za buduća umetnička dela, i to je nešto što ova priča zaista ilustruje.

Još na VICE.com:

Ako vam je muzika nekada promenila život, razumećete ovaj film

DIS-PATCH: Festival kog više nema, ali je tu

Nedelju dana sam slušao samo 'Despacito'