Proveo sam 24 sata zarobljen u jami na planini

FYI.

This story is over 5 years old.

pogrešne odluke

Proveo sam 24 sata zarobljen u jami na planini

Aleksander Katritsis je pomislio da će mu planinarenje pomoći da prebrodi tugu. Umesto toga, pao je niz padinu i njegovi problemi su se samo pogoršali.

Ispričano Deppy Kourellou, fotografije: Panos Kefalos

Ovaj članak je prvobitno objavljen na VICE Greece .

U septembru 2016. mi je umro deda. Uvek smo bili veoma bliski, i neko vreme nisam imao pojma kako da se nosim sa tim gubitkom. Planinarenje i boravak u prirodi su uvek imali umirujući, gotovo terapeutski efekat na mene, pa sam zajedno sa jednim prijateljem odlučio da na jedan dan odem iz Atine i upustim se u avanturu.

Reklame

Krenuli smo u zoru, i zaputili se na planinu Gionu, oko 250 kilometara od Atine. Stigli smo u rano popodne, i dogovorili se da idemo do kraja i popnemo se na njen najveći vrh, Piramidu, koji je visok 2510 kilometara. Znali smo da će biti teško – staza je strma i kamenita – ali sam pomislio da mi je baš takav izazov potreban da se smirim.

Od samog početka uspona sam bio mnogo brži od svog prijatelja. Nisam često bio toliko fokusiran kada se penjem uz planinu, i bio sam rešen da se krećem što brže i popnem se što je više moguće. Ubrzo sam se obreo iznad oblaka. Moj prijatelj je par puta povikao da usporim, ali nisam ga poslušao. Moj naduvani ego nije želeo da uspori ni zbog čega i ni zbog koga. Peo sam se kao da želim da osvojim planinu – želeo sam da budem prvi smrtnik koji je stigao do vrha i da zabodem zastavu. Ne znam da li za užasno loše odluke koje sam doneo na toj planini mogu da krivim samo svoju tugu, ali činjenica je da sam postao nesmotren.

Pretpostavio sam da ću se dočekati na noge, kao na filmu. Nisam.

Bio sam blizu vrha kada sam se, posle par sati penjanja, našao okružen maglom. Iako više nisam mogao da vidim poslednji uspon, nažalost sam odlučio da nastavim sa penjanjem. Povikao sam ka svom prijatelju, ali on nije odgovarao – shvatio sam da neko vreme nismo komunicirali. Magla je bila sve gušća, i počeo sam da se brinem. U panici sam pomislio da treba da se vratim, i počeo sam da se spuštam nazad. Ali uplašen i dezorijentisan kakav sam bio, krenuo sam pogrešnim putem, i umesto da počnem da se spuštam, krenuo sam u stranu.

Reklame

Sa ono malo baterije što mi je preostalo na telefonu sam pozvao policiju. Mogao sam da ne mrdam da bi im bilo lakše da me nađu, ali to bi bilo pametno uraditi, ali moj instinkt tog dana nije imao veze s pameću. I naravno, nastavio sam da hodam.


Pogledajte VICE film o Gorskoj službi spasavanja: Tačka pucanja


Posle pet, šest kilometara, rešio sam da nađem sklonište za tu noć. U daljini sam primetio mesto koje bi moglo da posluži za to – malu pećinu. Ali kada sam prišao bliže, video sam da je u pitanju dno neverovatno strme padine duboke barem 20 metara. Pokušao sam da održim ravnotežu, i neko vreme se spuštao niz padinu, ali više nisam mogao da održavam kontrolu. Pogledao sam koliko još moram da se spustim, i rešio sam da na kraju skočim – nije mi delovalo previsoko, pa sam pretpostavio da ću se dočekati na noge, kao na filmu. Nisam.

Pao sam ničice na kamenu čistinu ispod. Osećaj je bio kao da su me udarila kola. Izgubio sam naočari i cipele, bio sam sav isečen i izgreban. Posle par minuta sam pokušao da ustanem, ali nisam mogao – pokidao sam ligamente u kolenima, i nisu mogla da izdrže moju težinu.

Uprkos svemu tome, imao sam mnogo sreće – pao sam u blizini male pećine. Kada sam otpuzao u nju i video da ne mogu da mi stanu noge, shvatio sam da je više u pitanju jama nego pećina, ali nisam imao izbora. Ono što je usledilo je bila najduža noć u mom životu – delovala je beskonačno. Dok je temeperatura padala na nulu, počeo sam da haluciniram, zahavljujući moćnoj mešavini ekstremnog bola, hladnoće i gladi. Iako sam znao da tako visoko nema divljih životinja, počeo sam da zamišljam kako mi se gomila njih prikrada. Terao sam sebe da ostanem budan, zato što sam se plašio da se više neću probuditi.

Reklame

Kada je konačno svanulo, sunce me je dovoljno ogrejalo da malo odspavam. Ali zbog bola koji sam osećao, nisam mogao dugo da držim zatvorene oči. Tokom trenutaka kada sam bio budan, vikao sam upomoć, ali niko nije mogao da me čuje. Glas mi je odjekivao po obroncima. Bilo je grozno biti sam tamo, ugruvan i bespomoćan. Jedino što je moglo da me spasi je bio moj glas, a pokazalo se da je to beskorisno. Molio sam se bogu i svojoj majci, koja je takođe pre nekog vremena umrla.
Na moje iznenađenje, u nekom trenutku u toku dana sam uspeo da uključim telefon. Bio je isključen par sati, i otkrio sam da imam još dva posto baterije. Pozvao sam policiju, ali nisam znao da im kažem gde da dođu, zato što ni sam nisam znao gde sam.

Svaki put kada bi helikopter preleteo iznad mene i kada me niko ne bi primetio, bivao sam sve depresivniji.

Ali ubrzo nakon poziva, tačno iznad mene se pojavio helikopter. Ispuzao sam iz moje male pećine i manično mahao ka njemu, ali me niko nije video. Vraćao se svakih pola sata, ali bivao sam sve depresivniji svaki put kada bi me nadleteo i niko me ne bi primetio. Popodne, kada se naoblačilo, helikopter je prestao da se vraća.

Shvatio sam da ću morati da provedem još jednu noć u jami, pa sam skupio svo lišće koje sam mogao da nađem i pojeo ga. Dok sam se pripremao za počinak, iznenada sam izdaleka čuo glasove – to je bila spasilačka ekipa. Povikao sam ka njima, i nije im trebalo dugo vremena da me pronađu. Dali su mi vodu, sendviče, čokoladu i odeću. Na nesreću, zbog mera uštede u službi spasavanja, morali su da rade bez nosila. Jedini način da me bezbedno izvuku je bilo da me vežu za leđa i iznesu uzbrdo, po brdovitom terenu, sve do mesta gde je helikopter mogao da nas pokupi. Kada sam stigao u bolnicu, moja porodica, prijatelj sa kojim sam se penjao, i još neki moji prijatelji su me čekali. Možete da zamislite koliko je čitava ta scena bila emotivna.

Reklame

Još uvek se oporavljam. Ligamenti koji sam pokidao su od prilično vitalnog značaja za moje hodanje i funkcionisanje, i već dvaput su mi ih operisali. Vežbanje u teretani me je spasilo – pomoglo mi je ne samo da ojačam telo, već i karakter. Osećaj depresije više me neće naterati da se penjem uz planinu bez priprema.

Ali i to što sam proveo noć sam i bespomoćan me je takođe promenilo – promenilo je ono što mislim da mogu da učinim i postignem. Ubuduće ću trčati ka nekim novim životnim ciljevima, a ne ka maglovitom vrhu planine.

Još na VICE.com:

Proveo sam dve nedelje izgubljen u džunglama Bornea

Poslali smo razmaženog medijskog princa da preživi u divljini

Plaćenik iz specijalnih jedinica objašnjava kako opstati u džungli