​Šta sam sve naučila o seksu gledajući starinsku erotiku

FYI.

This story is over 5 years old.

Film

​Šta sam sve naučila o seksu gledajući starinsku erotiku

Mešavina kratkih burlesknih snimaka, dokumentaraca, ali i dugometražnih filmova poslednjih decenija 20. veka, nudi pogled u nekadašnje standarde prikazivanja erotike na filmu i načine kojima su se kinematografi dovijali da izbegnu cenzorske restrikcije.

Kadar iz dokumentarnog filma The Showman, iz Pleasure Principle kolekcije Britanskog filmskog instituta BFI

Mesto dešavanja je karneval, onaj pravi karnevalski. Deca vrište sa panorama točka u daljini, pleh muzika drnda sa zvučnika kraj ringišpila. Dve mlade žene pod perikama, u grudnjacima i majušnim suknjicama zavodljivo njišu kukovima ispod osvetljenog natpisa: „STRIPTIZ – ZLATNA PODVEZICA".

Tako nešto nećete naći u današnjem repertoaru vašarske zabave, ali ova scena se odigrava u kratkometražnom dokumentarnom filmu iz 1970. pod nazivom The Showman. Naslovni lik je „zaista jedan od poslednjih pravih zabavljača u Engleskoj", ako je verovati njegovoj filmskoj supruzi; svake večeri on lažnim američkim akcentom mami prolaznike na svoju predstavu za odrasle, bacajući sekire i zapaljene mačeve ka zidu kraj kog se njišu sise dve ranije pomenute mlade žene. Jedna od njih na početku nastupa u bikiniju a na kraju je potpuno gola, ne računajući plavokosu periku i razmazanu šminku. Opet, takvih karnevala danas više nema.

Reklame

Još jedan kadar iz The Showman

Ovo je samo jedan od mnogih filmova koje Britanski filmski institut nudi u svojoj zbirci pod naslovom „ Zakon zadovoljstva ". Projekat Britain on Film traje već pet godina, a do 2017. će deset hiljada starih filmova biti konvertovano u digitalni format i okačeno na internet, u saradnji sa nacionalnim i regionalnim filmskim arhivama širom Britanije. Ova mešavina kratkih burlesknih snimaka, dokumentaraca, ali i dugometražnih filmova iz osamdesetih i devedesetih godina, nudi nam pogled u nekadašnje standarde prikazivanja erotike na filmskom ekranu, i razne načine kojima su se kinematografi dovijali da izbegnu cenzorske restrikcije. Široki osmesi i blistavi pogledi mladih muškaraca u publici, kao i bezizražajno neutralan pogled jedne devojke u prvim redovima pokazuju koliko je društvo napredovalo tokom ovih sto godina seksa na filmu. Očigledno, pred golotinjom se i dalje kikoćemo kao deca.

„Ova nacija je oduvek imala određeni problem u pristupu seksu i razgovoru o seksu", kaže Vik Prat, kustos BFI i ove selekcije. „Britanski način razmišljanja, istorijski gledano, se uglavnom svodio na podsmešljivo cerekanje pred seksualnim nagoveštajima, uz vrlo malo otvorenih i iskrenih razgovora o seksualnosti."

Svi znamo na šta se ovo odnosi: smejuljili smo se tokom časova seksualnog obrazovanja, ili kada nam je profesor biologije detaljno opisivao evolucijo reproduktivnih organa. Kao litmus test, probajte da sednete i sa tatom odgledate neku dugu, eksplicitnu scenu seksa – na primer iz „Nimfomana". Osetićete kakva se dinamika razvija. Verujem da ima vas koji ste odrasli otvoreno razgovarajući sa roditeljima o tome sa kim ste i kako sinoć spavali, ali velikoj većini nas i dalje je teško da pričamo o seksu bez hvalisanja, humora, ili gadljivog pretvaranja.

Reklame

Način na koji su se ranije gledali erotski filmovi formirao je naše današnje stavove. „Nekada je bilo moguće naći samo stare 35mm filmove", kaže Vik, „koji su se prikazivali u skrivenim salama. U početku je bio zabranjen svaki vid golotinje". Pravila Britanskog odbora za kvalifikaciju filma (nekadašnji Britanski odbor filmske cenzure) su bila tako stroga da su se filmadžije snalazile na razne kreativne načine.

„Jedan od filmova u kolekciji bio je snimljen četrdesetih godina isključivo za umetnike; na početku ide tekst koji navodi da će krivično biti gonjen svako ko bude distribuirao film u neumetničke svrhe." Drugi su koristili rupu u propisima koja je dozvoljavala prikazivanje sisa i dupeta u „prirodnom okruženju", tj. u nekoj vrsti nudističke kolonije. Ubrzo su takve izgovore počeli mnogi da koriste. „Nije bilo naročito erotsko iskustvo, videle su se samo mlitave zadnjice i grudi – ali za to vreme bilo je čudo neviđeno, postojao je ogroman komercijalni potencijal."

Kadar iz kratkometražnog filma Burlesque Queen, 1961.

Javne projekcije bile su samo deo tadašnjeg erotskog kanona. „Ispod tezge su se valjale striptiz rolne od 8mm, pravljene za privatnu projekciju", kaže Vik. „Kupovale su se u smeđim papirnim kesama, obično iz istog seks-šopa koji je prodavao erotske časopise. Kad odeš kući i pustiš film, video bi ženu koja skida odeću uz nekakav burleskni ples, obično u svojoj spavaćoj sobi – sasvim mlako po današnjim standardima, ali skandalozno za ono doba."

Reklame

Zvuči smešno pomisao da bi petominutni snimak polugole plesačice mogao da uruši moral zapadne civilizacije. Danas devojke pred kamerama nude interaktivno, specijalizovano iskustvo, daleko intimnije od nekadašnjih osmomilimetarskih traka. Tu su i striptiz klubovi za sve one koje ne zanima erotski ples na filmu, a čak i prosečne romantične komedije, epske fantazije, ili mamblkor drame nude prikaze realističnog seksa u visokoj definiciji i bez cenzure.

Erotski film, cca 1890.

„Standardi cenzure jednog društva ilustruju kako to društvo funkcioniše na najdubljem nivou", kaže Bari Foršo, novinar i autor ( Sex and Film: The Erotic in British, American, and World Cinema ). Pitam ga šta misli na kom je nivou društvena seksualna svest danas. „Svako društvo pod uticajem moralnih standarda svog doba određuje šta je prihvatljivo. Danas ismevamo ideju cenzure, ali ako pogledamo pisma koja je Čajkovski slao bratu – posle susreta sa nekim plemićem ili mladom muškom kurvom – u njima kaže za sebe da je najodvratnije stvorenje koje je ikad hodilo Zemljom. Prepun je samoprezira zbog toga što je gej.

„Reklo bi se da Čajkovski danas ne bi morao da pribegava samopreziru. Reklo bi se, mogao je prosto da kaže isto što su kasnije govorili drugi gej muškarci – baš me briga za osudu društva. Ipak, nisam siguran da je i današnje društvo do te mere liberalno. Mi se sad smejemo toj apsurdnoj cenzuri prethodnog doba, ali i naše poglede uslovljava mišljenje javnosti. Možda bi kao liberali trebalo da se borimo i protiv toga."

Država ne misli tako. Praktično juče, 2014. godine, doneti su zakoni koji zabranjuju pornografske prikaze ženske ejakulacije ili oralnog zadovoljavanja. Prošlog meseca su se pojavile vesti o Zakonu o digitalnoj ekonomiji koji namerava da objedini privatne podatke svih građana koji su se registrovali na porno sajtovima u centralnu bazu podataka. Živimo u doba neobičnog kontrasta.

Sa jedne strane, ženska i muška tela se objektifikuju više nego ikad ranije, od bilborda do muzičkih spotova do porno Tumblr naloga. Sa druge strane, vlasti rade na tome da ograniče vrste pornografije koje odrasli i voljni učesnici mogu da snime ili pogledaju. Iza svega toga leži moralna panika koja proističe iz nedovoljnog seksualnog obrazovanja i neadekvatnog rečnika kojim bismo kao društvo mogli da izrazimo stavove o želji, požudi, ili prosto jebanju. Da smo odrasli bolje upućeni u funkcionisanje naših tela i umova, možda se danas ministar zdravlja ne bi lomio da spreči sedamnaestogodišnju mladež da razmenjuje nepristojne SMS poruke.

„Lakše je nego ikad ranije naći bilo kakav pornografski prikaz", kaže Vik. „Opet, da li smo razvili pravi način komunikacije kad su ove teme u pitanju? Da li smo daleko odmakli? Da li je društvo sa vremenom sve liberalnije? Ja ne mislim tako. Ako se nazire ikakva promena, onda je to opšti pokret u desno koji će samo otežati da se na kulturnom nivou razgovara o ovim fenomenima, da se iskustva i stavovi dele i bolje shvataju. Moglo bi se reći da je seks samo jedna od oblasti u kojima više nego ikad ranije moramo biti otvoreni."

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu