FYI.

This story is over 5 years old.

vesti

Bregzit je uspeo, prokleti smo

Očekujte gomile lupetanja i paranoje u satima i danima koji dolaze, dok profesionalni objašnjavači pokušavaju da objasne šta se desilo, koristeći sve duboke misli na raspolaganju nekom ko je ukapirao bar jednu karikaturu vezanu za Bregzit
Sam Kriss
pisao Sam Kriss

Britanija je upravo glasala za poništenje svega, a to nije trebalo da se dogodi.

Nekako smo završili sa pogrešnim ishodom. Referendum o ostanku u Evropskoj uniji je bio neka vrsta posla, delić političke vežbe, pametan mali potez u dugoj, sporoj i promerenoj igri unutrašnjih politika partija, i uspeli su sve da sjebu. Dejvid Kameron je sazvao referendum da bi umirio evroskeptike u svojoj partiji, usporio rast Ukip-a i nekako osigurao sebi pobedu na izborima prošle godine. Ali još više od svega toga, sazvao ga je da zacementira svoju ličnu moć. Želeo je da nastavi sa sprovođenjem politike koju on želi; jedino što je zaista hteo otkako je na vlasti jeste da oblikuje zemlju po sopstvenom debeljuškastom imidžu. Nije to bila prava politika, već političarenje; rekli su nam da biramo sudbinu naše države, ali se radilo o hologramu, zatvorenoj i učaurenoj lažnoj stvarnosti.

Reklame

Bitke za koje su nam govorili da ih vodimo su se odvijale negde drugde, iz drugih razloga. Ni u jednom trenutku nije ni bilo razmatrano da bi Britanija mogla da učini nezamislivo i neoprezno se baci u budućnost. Ovi neuspešni šahisti su nosili čitav teret vlasti na svojim nejakim plećima a podržavala ih je engleska inercija. U svakom slučaju, pored par ispijenih matorih nacionalista, niko ovo nije želeo. Čak ni mnogi na prvim linijama Bregzit fronta, većina tih političara je ionako usredsređena samo na svoje karijere. Bilo je to sredstvo, način kojim se rešavaju drugi problemi, ništa više od toga. Ništa od ovog što se desilo nije bio plan.

I možda je baš zato blok za napuštanje EU i pobedio. Ljudi ne vole da budu instrumenti u tuđim rukama, niko ne voli da ga zajebava neko ko misli da je mnogo pametniji od takozvanog običnog sveta. A politička opcija nije tako jednostavna kakvom je predstavljaju ispitivači javnog mnjenja. Ovi koji su hteli da odu iz EU su uvek bili u manjini - otkako je predložen referendum, pa sve do pre par nedelja; kao sam predlog, oduvek je bio glup i pogrešno postavljen, takođe ni predlog do kog je mnogima stalo uopšte. Ali kako se dan odluke približavao, pretvorio se u nešto drugo: ne u jednu od opcija, već u stvarnost koja može da se ostvari.

Očekujte gomile lupetanja i paranoje u satima i danima koji dolaze, dok profesionalni objašnjavači pokušavaju da objasne šta se desilo, koristeći sve duboke misli na raspolaganju nekom ko je ukapirao bar jednu karikaturu vezanu za Bregzit. Već su i počeli. Maglovite i polupreteće prognoze uperene ka stvarnim, običnim i normalnim ljudima nude zaštitu samo nedodirljivim elitama i stručnjacima koji pristaju na sve.

Reklame

Zastrašujuće direktne optužbe da političari nisu uradili dovoljno da se razračunaju sa ovim karikaturama Savršeno Razumnih i Nimalo Rasističkih Briga o Imigantima su tačne, i jedna i druga. Ali ove ne previše rasističke brige o imigraciji i sav nebulozni prezir prema elitama nisu stigle ni od kuda.

Pokazalo se, iznova i iznova, da migracije ne utiču na gubitak posla, niti migranti zatrpavaju javne službe. Otvorena zatucanost i predrasude odigrale su ulogu, ali su ljudi zabrinuti jer su im novine mesecima i godinama vrištale pravo u facu da imaju razloga za zabrinutorst i da ne smeju nikom da dozvole da ih ubedi u suprotno. Pošto su političari koji su nadgledali decenije osiromašivanja, zadovoljni da prepuste ovo malo ostrvo potapanju u blato i izbegavanju bilo čega pristojnog, dozvoljavajući skokove cena stanova da niko ne može da ih priušti, takođe su bili spremni da prepuste krivicu najmanje zastupeljenim i najslabijim za sve što se desilo. Ne, nisu oni krivi. Krivi su baš ti političari. Oni su dozvolili da se ovo dogodi. Možda nisu želeli, ali su dozvolili da se dogodi.

Naravno da glasanje za Bregzit nije stvarno glasanje o ostanku u Evropskoj uniji, ali nije bilo ni o elitama, i o migraciji. Bio je ovo glas protiv, protiv svega, protiv života kakav je, protiv spore i bolne janosti života uopšte i života u Britaniji 21. veka posebno. Britanski glasači gledaju sranja i gore i dole, i levo i desno, svakodnevni užas svega, i rešili su da kažu NE. Sve je bolje od ovog, ništa nije bolje od ovog.

Reklame

Teško je kriviti ih, u potpunosti, ali je ovo bio apsolutno pogrešan izbor. Niko ovo nije želeo, i niko ne želi ono što sledi - a to će se ipak dogoditi, jer je smrt univerzuma u paklu dobila narodni mandat. Sve će biti još gore. Davati predviđanja nema svrhe - nema šanse da znamo da li će Kameron zaista otići ili ostati pošto se tako spektakularno zajebao, da li će Boris Džonson najzad zabiti te kandže najdublje što može u sve što poželi, da li ćemo dočekati nezavisnu Škotsku ili ujedinjenu Irsku ili ćemo se vratiti u anglosaksonsku heptarhiju.

Ima nekih stvari, međutim, koje možete da kažete sa sigurnošću. Ekstremna desnica trijumfuje, i nije nemoguće da će početi da nameću svoju pobedu pesnicama i palicama. Šta god da je britanska privreda danas, već je ionako u poslednjim spazmima pred smrt, penzioni fondovi više nemaju vrednost, a na štednju zaboravite. Ako zaista odemo, sada ili za nekoliko godina, porodice će se raspasti, a prijateljstva pokleknuti pred mačem geografije. Nema šanse da stvari krenu nabolje sa ove tačke.

Britanija se neće preko noći pretvoriti u moćnu svetsku trgovačku silu, jer nemamo ničeg što bi ostatak sveta želeo da kupi. Nećemo zakoračiti u zlatno doba herojskog narodnog suvereniteta, jer će ista ona klasa nezasitih krvopija koja je oduvek na vlasti i dalje vladati. Nećemo se ponovo ujediniti i zajedno nastupati; ovo je sveža posekotina koja se širi svakim novim korakom. Ljudi nisu zaista glasali za ovako nešto, za lažno dobro ili stvarno loše: glasali su za Ne i to je ono što smo dobili. Crna rupa nad britanskim ostrvima.

Srećno nam svima.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu