Reklame
Prema pisanju Sana, radnici rizorta Club 18-30 u Maliji – posao koji bih lično prihvatio samo da mi kažu da će porodilište eksplodirati ako to ne uradim – apsolutno su preplavljeni seksualno prenosivim bolestima kao što je hlamidija. Navodno im 15 funti koliko zarađuju dnevno ne omogućava da kupe neophodne antibiotike kako bi se rešili tih boleština. Jedan mladić, radnik u baru koji sebe naziva "Dobijem", tvrdi da mora da bira između plaćanja rente i hrane ili lekova za spaljenu patku. "Doputovao sam u aprilu i planiram da ostanem do septembra. Koštalo bi me pravo malo bogatstvo da se svaki put rešavam seksualno prenosivih bolesti", kaže on. Za mlade ljude poput Dobija, lakše je i jeftinije otići tamo, nakupiti se kurčevih boleština, a zatim ih prepustiti jadnim lekarima i sestrama domaćih bolnica kad se vrate u Veliku Britaniju.Ali šta bi se desilo da im ne dozvolimo da se vrate? Šta bi bilo kad bi britanski carinici, umesto što se bave ilegalnim emigrantima i mulama koje prenose drogu, postavili sebi kao prioritet da vraćaju ove alkoholisane rasadnike bolesti pravo nazad u Maliju, gde bi mogli da žive do kraja života kao zajednica seksualno nezasitih osiromašenih ludaka s ojedenim preponama koji najviše na svetu vole da razmenjuju pljuvačke s drugima? Dovoljno je velik pritisak na britansko zdravstvo i bez aviona Rajan Era punih gonorejičnih budala koje pune čekaonice zdravstvenih ustanova naše nacije i vuvuzelama plaše starice koje su došle po svoje lekove i decu koja se igraju sa onim izuvijanim žicama sa kuglicama. Znate o kojima pričam.
Reklame